Do prije koju godinu, konferencije o Bosni i Hercegovini, ma tko ih organizirao, privlačile su mnoge važne i ugledne goste, od predsjednika država i ministara, do politologa i nevladinih aktivista. Danas se to uvelike promijenilo, pa interesa za BiH jedva da još ima.

Dobar je primjer konferencija »Dayton i zemlje zapadnog Balkana dvadeset godina poslije – što dalje?«, koju je 29. listopada u Zagrebu organizirala Igmanska inicijativa, koordinacija nevladinih organizacija za ljudska prava iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore. Noseće organizacije Igmanske inicijative su Građanski odbor za ljudska prava iz Zagreba, Forum građana Tuzle i Centar za regionalizam iz Novog sada, dok je u njezinu članstvu još stotinjak nevladinih organizacija i aktivista za ljudska prava iz cijele regije.

Svjesna da javnost gaji sve manji interes za političke, gospodarske i nacionalne probleme daytonske BiH, dok oni istodobno ne postaju manji nego štoviše – ozbiljniji, Igmanska je inicijativa u proteklih nekoliko mjeseci u Podgorici, Beogradu i Zagrebu održala tri skupa posvećena dvadesetoj obljetnici Daytonskog sporazuma, koja se obilježava ove godine u prosincu. Prvi skup održan je početkom srpnja u Podgorici, sljedeći krajem rujna u Beogradu, te posljednji, 29. listopada, u Zagrebu.

Zanimljiv se paradoks tu dogodio: u Zagrebu, metropoli članice EU, interes za temu bio je najslabiji, upravo bijedan. Na skup nisu došli čak ni predstavnici veleposlanstva BiH u Zagrebu, što je apsurd koji je Vehida Šehića, predsjednika Foruma građana Tuzle, ponukao na gorko retoričko pitanje o tome kako se može očekivati interes za BiH u inozemstvu, kada za nju nemaju interesa čak ni njezine vlastitite institucije.

U Podgorici, na skupu su sudjelovali predstavnici ministarstva vanjskih poslova Crne Gore te bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. On nije uljepšavao realnost: unutarnja podjela BiH, ovjerena u Daytonu, potvrdila je rezultate rata, ratnih zločina i etničkoga čišćenja. BiH, smatra Mesić, zemlja je »diverzificiranog nacionalnog identiteta«, a treba novi ustav i novu unutarnju organizaciju, koju valja provesti »potpunom reorganizacijom zemlje«. Temeljno načelno te reforme mora biti građansko, a ne nacionalno.

Osjetljiva pitanja

Na konferenciji u Beogradu govorilo se više o trenutnome stanju, nego o onome što bi trebalo, a ne može se učiniti. Michael Uyehara, zamjenik šefa misije OESS-a u Srbiji, na primjeru nedovršenoga povratka raseljenih, te još uvijek neokončane potrage za ratnim zločincima, pokazao je da ni temeljni poslovi u BiH još nisu završeni. Štoviše, i povratak raseljenih i suđenja ratnim zločincima »i dalje su osjetljiva pitanja u bilateralnim odnosima u regiji«.

Pomoćnica ministra vanjskih poslova Srbije Marina Jovićević naglasila je važne točke: Srbija želi stabilnost i dobre odnose u regiji, i posvećena je očuvanju teritorijalnog integriteta BiH. EU, kazala je, mora aktivnije pomagati odumiranju retrogradnih procesa koji regiju vuku unazad.

EU to, međutim, očito ne čini, jer da čini, stručnjak Igmanske inicijative Jovan Teokarević ne bi morao konstatirati kako rast desničarskog ekstremizma, obilato podržan u dijelu medija, postaje jedan od najopasnijih problema regije.

U Zagrebu, usprkos obeshrabrujućoj atmosferi poluprazne dvorane Hrvatskoga novinarskog društva, razvila se žustra i zanimljiva diskusija, koja je otkrila da nije više jasno ni ono što se još donedavna smatralo razgovijetnim, premda teškim, putom BiH prema EU: ispunite jasne zadaće, i bit ćete primljeni. Neki od sudionika konferencije, poučeni razočaravajućim iskustvima Hrvatske, izrazili su sumnju da ulazak u EU jamči poboljšanje funkcioniranja zemlje i opće društvene atmosfere, dok su drugi ustrajali u uvjerenju da je za zemlje regije najbolji što brži ulazak u EU, ali zajedno i istodobno, a ne po »principu regate«, za koji se zauzimala i izborila Hrvatska, pa sada istočne susjede može ucjenjivati isto onako kako je Slovenija ucjenjivala nju.

U svojem uvodu na konferenciji u Zagrebu, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić pohvalio je Dayton jer je zaustavio rat, ali i konstatirao da su »manjkavosti Daytonskog sporazuma vodile ka konstrukciji političkog sistema u BiH koji ne može funkcionirati.

Daytonski sporazum u isti čas garantira cjelovitost BiH i sprečava da profunkcionira kao država: od nje stvara neku vrstu političkog zombija koji se permanentno raspada, ali ne može raspasti«. Tu dijagnozu potvrđuje Vehid Šehić, koji kaže kako je uz postojeći ustav »nemoguće govoriti o demokraciji u BiH«. Najveći nedostatak Daytona jest činjenica da nije vremenski ograničen, što sadašnju nedovršenost države oteže u nedogled, te paradoks da sporazum trebaju provesti »gospodari rata u BiH«.

 Tim je problemima Aleksandar Popov iz novosadskog Centra za regionalizam pridružio novonastale nesuglasice u regiji, poput sporova Hrvatske i Srbije oko izbjegličke krize, ali i podsjetio na cijeli niz ozbiljnih, a neriješenih poslijeratnih i postjugoslavenskih problema: traženje nestalih, nedovršena sukcesija Jugoslavije, neusuglašene granice, neraščišćeno vlasništvo, nekažnjeni ratni zločini, prava manjina… Umjesto da te probleme, sve vlade u regiji koriste ih kao razlog za svađu, definirao je Popov ono što svi vide.

Funkcionalna demokracija

S obzirom da se ta vrst političke neodgovornosti vrlo sporo mijenja, i oduzima vjerodostojnost ovdašnjim političkim garniturama, neki su analitičari zaključili kako bi brzi ulazak BiH u EU mogao postići suprotan učinak od očekivanog. Tomislav Jakić, vanjskopolitički savjetnik bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, sumnja da bi brzi primitak BiH u EU pomogao da zemlja preraste u funkcionalnu demokraciju.

Jakić svoju sumnju crpi iz hrvatskoga primjera: Hrvatska je, kaže, pristajala na sve europske uvjete, a kada je postala članicom, više-manje sve se vratilo na staro, samo što to Europu sada više ne zanima. »Nakon što balkanske zemlje uđu u EU, one će se nastaviti ponašati balkanski«, pesimistično prognozira Jakić.

S njim se slaže politički analitičar iz Sarajeva Nerzuk Ćurak, koji upozorava na postoji opasnost da daytonska BiH, ako brzo uđe u EU, »postane veliki problem unutar unije«. Ćurak naime drži da bi vodstva entiteta svoju secesionističku politiku počela predstavljati kao legitimnu regionalnu europsku politiku. »Cilj je EU samo da sve izgleda pozitivno, da se formalno usvoje pravila i izvrše zadaće, a sadržaj je Europi manje važan«, kaže Ćurak.

Profesor Dejan Jović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, pak, nudi oprečan pogled na ulazak zemalja regije u EU: »Nismo sigurni da dugo čekanje na ulazak zemlje čini boljima. Nemamo dokaz da je Hrvatska bolja zato što je u EU ušla 2013., umjesto 2004.«, kaže Jović. »Dugo čekanje stvara otpor. Odugovlačenjem se potiče fingiranje reformi, tim više jer kriteriji za ulazak u EU postaju sve teži«. Jović zato drži da bi brži ulazak u EU bio bolji za sve zemlje regije, ali pod uvjetom da ne ulaze pojedinačno, nego istodobno. Jovićev argument za takvo mišljenje očita su bilateralna uvjetovanja kojima zemlje susjedima otežavaju ulazak: Slovenija je uvjetima usporavala Hrvatsku, a Hrvatska već najavljuje da će istočnim susjedima činiti to isto, premda se pismeno obvezala da neće. No, kako god bilo, politološke analize BiH vrte se u krugu, zajedno sa zemljom koja nikako da počne rješavati daytonsku kvadraturu kruga.