Francuski kritičar u "Molekuli"

Raymond Bellour: Film kao jedinstveni doživljaj sjećanja

Kim Cuculić



Raymond Bellour autor je utjecajnih tekstualnih analiza klasične američke kinematografije, od kojih su najpoznatiji filmovi Alfreda Hitchcocka. Bellour je doktorirao na Sveučilištu u Parizu, profesor je na Centre Universitaire Américan de Cinéma u Parizu od 1973. do danas, a također je bio i gostujući profesor na sveučilištima New York i Berkley. Kourednik je kino časopisa »Traffic«.



    Naziv Bellourova predavanja je »Filmski gledatelj: jedinstveno sjećanje«, a u hrvatskom prijevodu objavljen je na stranici www.kulturpunkt.hr. 




    – Moja je hipoteza jednostavna: projekcija filma u zatamnjenom prostoru kina, prema preciznom rasporedu više ili manje kolektivne seanse, ostaje preduvjet za jedinstveni doživljaj sjećanja, koji neće moći pružiti nikakva drugačija situacija gledanja. To pretpostavlja apsolutni autoritet koji utjelovljuje gledatelj tijekom liturgije koja je povezana s filmom, odnosno kinom i filmom u situaciji kinematografa. Kažem »ostaje preduvjet« jer se unutarnja stvarnost tog doživljaja, koja se više ili manje osjećala tijekom razvoja duge povijesti filma, razjasnila u poslijeratnim godinama s razvojem onog što obično zovemo modernim filmom. 


    Situacija nadilazi već staro natjecanje u kojemu je očito pobijedila televizija, u kojoj je uvelike nastupila temeljna mutacija specifična za digitalnu sliku i koja je podrazumijevala toliko transformacija u samoj naravi slika, kao i u načinima njihove distribucije i konzumacije – neki su od naglasaka iz Bellourova izlaganja, koji je između ostalog spomenuo i teorije o mogućoj »smrti filma«.     Francuski kritičar govorio je i o pojmu šoka. Prije svega radi se o šoku pred dispozitivom projekcije, a u drugoj fazi to je uglavnom šok izazvan kombinacijama slika i kadrova koji su sposobni izazvati taj osjećaj i usmjeriti u skladu s određenim vjerovanjem ili ideologijom. U prvoj fazi gledatelj je bio subjekt iz mase, svojstven vremenu kada su se formirali veliki filmski studiji i umjetnost revolucionarne propagande, kao i procvat fašizma. U drugoj fazi, od poslijeratnih godina, on se javlja kao subjekt iz naroda, a gledatelj treće faze je pripadnik ograničene zajednice, ali od sada proširene na gledatelje svijeta.     U trećoj fazi eksponencijalna stvarnost ubrzala se od kraja prošlog stoljeća uslijed kompjutorske revolucije i logike digitalnih slika. Tako unutar same filmske situacije više nego ikada postoji nešto poput dva filma na njezinim krajnostima – na jednoj strani imamo globalni i dominantni komercijalni film, a s druge strane još se uvijek razvija film koji karakteriziraju suptilni šokovi.  

  Predavanju u »Molekuli« prisustvovao je i francuski filmski redatelj Benoît Jacquot, autor dvadesetak filmova.