Smrad s Marišćine

‘Podrška ljudi napunila nam je srca’: Marčeljci objasnili zašto su prosvjedovali na karnevalu

Andrej Petrak

Foto KESM

Foto KESM

Ovo je borba u kojoj mi nećemo odustati. Ovo je naš dom, koji smo izabrali, a neki i naslijedili od svojih nonića. Mi se ne damo, zaključuje Davorka Simčić



RIJEKA Stanovnici Marčelja u nedjelju su zajedničkom akcijom zatvorili Riječki karneval. Na Korzo su se spustili nakon što su Halubajski zvončari kolom i zvonjavom po tradiciji zatvorili karneval. Nosili su transparente i maske te nadgrobne spomenike kojima su upozorili na svakodnevno trovanje smradom, koje trpe sa smetlišta Marišćina.


– Marišćinom nas trujete i pravo na čisti zrak uskraćujete, poruka je s jednog transparenta.


Oni koji su u svojim domovima gledali TV prijenos ništa od toga nisu mogli primijetiti. TV kamere tretirale su ih kao one golaće koji ulete na sportski teren i okretale svoje objektive na drugu stranu. Čak su i službeni voditelji Riječkog karnevala s glavne pozornice ostali nijemi na ono što se odvijalo pred njihovim očima. No, stanovnici Marčelja dobili su podršku od okupljene publike, a svoju su poruku uspješno poslali, što je na koncu priče, onima koji su se odlučili na ovu akciju i najvažnije.


Stojimo uz vas




– Istina, TV kamere su se okretale od nas, i muk voditelja nam je bio znakovit, ali sve je to nevažno prema reakciji koju smo dobili od ljudi. Upalili smo svijeće, digli nadgrobne spomenike s natpisima parametara koji nas truju i krenuli Korzom, a ljudi sa strane su komentirali: ‘Stojimo uz vas, razumijemo vas, recite kako vam možemo pomoći’. Izazvali smo zanimanje i okupljenih stranih gostiju karnevala, zamolili su nas da im objasnimo o čemu se radi.


Neki su čak komentirali da smo na određen način Halubajcima ukrali show, jer svi pogledi bili su upereni uz nas. Bili su to jako dirljivi trenuci, objašnjava Davorka Simčić, jedna od onih koji su pokrenuli ovu akciju, u kojoj su se stanovnici Marčelja udružili s Udrugom Krizni eko stožer Marišćina.


Sve je, ističe, krenulo u smjeru u kojem nisu ni očekivali.



– Imali smo određene sumnje hoćemo li se uopće moći približiti samoj povorci, a sve je na koncu ispalo sjajno. Došli smo na Korzo i nismo imali nikakve posebne planove, osim toga da se moramo na bilo koji način pokazati i upozoriti na ono što trpimo već mjesecima. Sve se nekako posložilo. Okupilo se zaista krasnih ljudi koji su pokušali napraviti nešto dobro i ispravno. Puno nam znači podrška ljudi koju smo dobili. Jedna nepoznata žena je i plakala. Pokazalo se da svi znaju da ovo što se događa na Marišćini nije dobro. Vozači Čistoće, šoferi autobusa, policija koja nas „čuva”, svi su nam davali znakove podrške.


I neke maske na karnevalu aludirale su na Marišćinu, odnosno Smradišćinu, a tu je i klapa Kastav s pjesmom „Smeti”. Bili smo toliko ponosni, toliko gordo smo prošetali Korzom. Srce nam je bilo puno i mislim da imamo razloga za euforiju. Mi idemo dalje i nećemo stati, ma koliko to nekima smetalo ili ide na živce, objašnjava Davorka Simčić.


Gore ne može


Iza njih je, napominje, jako težak period. Svim stanovnicima Marčelja zadnjih sedam godina zbog Marišćine je drastično smanjena kvaliteta života.


– Iza nas je pakleno ljeto kada smo se morali zatvarati u kuće, dokazivati i uvjeravati da nam smrdi. Do kraja godine imali smo sporadičnih iskazivanja nezadovoljstva, kidanja živaca s Upravom Ekoplusa, pozivanja Centra za obavješćivanje, besplatnog telefona za prijavu smrada na kojem bi rekli da će provjeriti i poslati nam odgovor mail, odgovore koje nikada nismo dobili… Bili su tu pokušaji razgovora s načelnicom, županom, Ministarstvom zaštite okoliša, inspekcijama i na kraju i prijavom pučkoj pravobraniteljici.



A što više pitate i dobijete na silu iskamčene odgovore, nažalost sve više loših stvari isplivava na površinu. Na kraju godine mislili smo da gore ne može, kada smo došli do 122 prekoračenja sumporovodika, kojih je u godini dozvoljeno samo 24.


Povremeno su ‘divljale’ i lebdeće čestice. Naravno, prije o tome ništa nismo znali, no lebdeće čestice su inače jako štetne. Talože se na plućima i mogu izazvati razne bolesti, tumore, oštećenja beba dok su još u utrobi, spontane pobačaje, moždane udare. Povremene vrlo visoke vrijednosti vrlo su opasne, navodi razloge koji su ih potakli na ovaj prosvjed Davorka Simčić.


Dok lebdeće čestice ne smrde, to nije slučaj sa sumporovodikom, zbog čijeg „mirisa” su stanovnici Marčelja prisiljeni svake večeri zatvarati se u svoje kuće.


Smrad koji se uvuče


– Uvjeravaju nas da sumporovodik nije štetan za zdravlje, da on samo dodijava „mirisom“. Pa je li smrad po trulim jajima miris? Teško je nekome tko to nije osjetio objasniti kakav je to smrad. To je smrad koji vam se uvuče, koji danima „ne izlazi iz grla”. Gdje god da idete, i dalje osjećate taj smrad.


Mi smo svi pod stresom, ima pojedinaca koji unazad zadnje dvije godine imaju problema koje izaziva sumporovodik, kao što su peckanje očiju, oštećenje sluznice nosa ili problemi s dišnim putevima, dodaje.



Prošle je godine Općinsko vijeće Viškova donijelo odluku o zatvaranju Marišćine, no na kraju je ispalo, kaže Davorka Simčić, da to nije odluka nego zaključak, s kojim Općina ne može ništa. Odradili su i sastanak u Županiji kad su zatražili otvaranje kuvertirane ostavke Josipa Dedića, direktora županijske tvrtke Ekoplus, koja upravlja Marišćinom.


– Županija nam doslovno kaže da Županijski centar za gospodarenje otpadom nije njihova odgovornost, rekla je Davorka Simčić.


Sastajali su se i s načelnicom Viškova.


Muške suze


– Načelnica ni jednog trena, iako smo to od nje u više navrata tražili, nije našla shodnim informirati ljude o koracima koje poduzima. Svašta smo saznali i na sastanku radne skupine za ocjenu kvalitete zraka, ponajprije o silnim propustima u radu Marišćine. I činjenici da za Marišćinu – nema pomoći! Svašta se poduzimalo, a ništa nije dalo rezultata. Vrhunac je izjava iz Ekoplusa da će problem biti riješen kada brdo smeća bude visoko, ni više ni manje, nego – 21 metar, rekla je Davorka Simčić.


Jedan tračak svjetlosti ukazao im se, dodaje, nakon sastanka s ministrom zaštite okoliša i energetike, Tomislavom Ćorićem, na Marišćini.


– Bio je to zaista vrlo emotivan sastanak. Jedan otac pričao je što ga njegovo dijete pita i objašnjavao kako mora stavljati krpe na vrata da im ne smrdi u kući. Dojam je i da je ministra ovo svjedočanstvo dosta pogodilo. Kad smo vidjeli muške suze, svi smo počeli suze liti. S malo smo nade otišli na sastanak s ministrom.



Kad je čuo naša svjedočanstva i uvjerio se u situaciju, ministar je najavio da je jedna od opcija i zatvaranje Marišćine, ako ne bude pomaka u rješavanju problema. Išli smo s malo nade na taj sastanak, a sad imamo 15 dana nade da će se nešto konačno i poduzeti. Uz ovu i ovakvu Marišćinu zaista se ne može živjeti, napominje.


Mi se ne damo


Samo desetak dana od tog sastanka, a podaci mjerne stanice pokazuju da su već do početka ožujka ponovo premašena godišnja prekoračenja sumporovodika.


– Trenutno smo već na 25 prekoračenja sumporovodika, a ne čini se da će se zaustaviti na ovome. No, rekli smo si idemo dalje, jer mi više nemamo što izgubiti. Ovo je borba u kojoj mi nećemo odustati. Naša su djeca u pitanju! Obezvrijeđena nam je i imovina, a živimo u prekrasnom kraju, okruženom prirodom. Izvor Rječine udaljen je samo 40 minuta pješice. Ovo je naš dom, koji smo izabrali, a neki i naslijedili od svojih nonića. Mi se ne damo, zaključuje Davorka Simčić.