Priča koja inspirira

Berto je odavno Ironman. Superjunak. Upoznajte najboljeg mladog sportaša s invaliditetom Rijeke

Marko Cvijanović

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

Moj život s invaliditetom… Dobro se ja nosim s tim, a kako se nose oni oko mene, to morate pitati njih, ha, ha, ha… U djetinjstvu je bilo određenih problema, ali nije to ništa neuobičajeno. Ima takvih slučajeva. Znam samo da mi je obitelj oduvijek bila najveća podrška, pomogla mi je prebroditi sve te teške trenutke. Mami, tati i sestrama sam neizmjerno zahvalan na tome, kaže Albert 



Neke te priče jednostavno ne mogu ostaviti ravnodušnim. Ne mogu pa bog. I dobro su govorili oni iskusnici, što si stariji, to si pekmezastiji, ali… Kako da te ne obuzmu osjećaji kada gledaš suze radosnice u očima Kristiana, Laure, Marte i Antonije dok njihov Berto na pozornici HKD-a na Sušaku prima nagradu za najboljeg mladog sportaša s invaliditetom grada Rijeke ili dok čitaš Kikijevo »obraćanje narodu« na Facebook profilu, u kojemu s puno ponosa i ljubavi piše o svom sinu koji je u životu prošao more nedaća prije negoli je isplivao more rekorda i naosvajao se medalja, ali u prvom redu izrastao u mladića puna života i širokih svjetonazora, odličnog učenika i marljivog studenta, koji oduševljava svojom dobrotom, spontanošću i iskrenošću.


Da se ne lažemo, Berto me baš tom iskrenošću »kupio« još kao jako mali kada je, simpatično i neiskvareno, opisivao »manire« jednog novolistovskog umirovljenika: »Naruči, popije, ne plati, ode. Zašto to radi? Jer tako voli!«.


Isti osmijeh 


Smijeh je ostao isti. I onda kada se rado našali na svoj račun prepričavajući kako je nedavno potpuno trijezan ispao iz automobila, i kada se prisjeća nekih svojih vozačkih prapočetaka u kojima je sa sestrom Martom u kućnom dvorištu nehotice pokrenuo i slupao tatin Renault, s kojim je Kiki ionako muku mučio od prvoga dana, ili kada objašnjava kako to izgleda kada sestrama i njezinim prijateljicama bezuspješno pokušava matematiku učiniti jednostavnom. Ovo je »pure« izdanje Alberta Siroticha. Nepročišćeno i nedotjerano. Ovo je Berto u svom originalu.




Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



– Slažem se, moramo početi s nagradom, ona je povod. Svakako mi je vrlo drago da sam baš ja dobio tu nagradu. Ako ništa, ona mi je poticaj da nastavim ovako raditi dalje. Lijepo je kada netko prepozna da je taj trud urodio plodom. Kako sam saznao? Dobio sam mail od predsjednice mog kluba Forca, Jasne Drenjak Lulić, u kojem sam saznao da sam baš ja dobitnik. Nisam ni znao da sam među nominiranima, a naravno da mi je bilo vrlo drago. Eh sad, sama dodjela u HKD-u… I jesam i nisam imao tremu, dođeš tamo i to je – to. Bilo je lijepo, iako… Bio sam već jako umoran, jer sam cijeli dan proveo na faksu i direktno došao na dodjelu nagrada. Nisam puno ostao nakon dodjele, pokupio sam se doma, u krpe.



Tradicionalno nastupam na maratonu u okviru humanitarne akcije za Koga briga. Ma, nije to problem isplivati, to može bilo tko tko se bavi malo ozbiljnije plivanjem. To je dionica koju i djeca isplivaju. Što se tog maratona tiče, sve je počelo zafrkancijom i pitanjem »Da li bih ja to mogao?«. Budući da su mojem kolegi iz Plivačkog kluba Forca trebala određena novčana sredstva za troškove operacije u Njemačkoj, rekli smo »ajmo pokušati«. I sada svake godine organiziramo taj plivački maraton Koga briga i pomažemo onima kojima je to potrebno. Kasnije su se izrodile i ostale humanitarne akcije, poput pjevanja na Korzu na Badnjak, sve uvijek spontano.



I plivanje, i faks 


Što su rekli frendovi s faksa? Svi su čestitali, pogotovo moj najbolji prijatelj Dominik, on je valjda bio sretniji od mene. Sad me stalno zove i viče mi kako sam zvijezda, zafrkava me… Eee, još nismo profeštali. Kraj je semestra, na faksu je ludnica. Ima vremena.


Da, ovo je možda najosjetljivije razdoblje ako govorimo o tom zajedništvu plivanja i fakulteta. U ovom semestru, recimo, nisam baš imao sreće s rasporedom, jer se nastava održavala srijedom i četvrtkom popodne pa nisam bio u mogućnosti odlaziti na treninge. Sve se svelo na samo triput tjedno, a bih trebalo trenirati barem pet puta. Nadam se da ću u idućem semestru imati bolji raspored. U cijeloj priči je najbitnije da si nikad nisam morao postaviti pitanje: plivanje ili faks. Uvijek se nađe vremena. Uostalom, faks zahtijeva manju prisutnost predavanjima, nego u srednjoj školi. Računao sam, na prvoj godini fizički sam bio prisutan dvanaest sati tjedno manje nego u srednjoj školi. To je puno na tjedan. Jedina je razlika u tome što je u srednjoj školi to bilo svaki dan od osam do dva i pol. Na faksu su vježbe i predavanja dosta raštrkana, zato je neki put teško uskladiti treninge.


Olimpijski snovi 


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Eh, sad, zašto sam baš odabrao plivanje. Moj prvi sport je, zapravo bio šah, ali prekinuo sam svoju veliku šahovsku karijeru zbog plivanja. Što je jednom prilikom rekao moj tata, da sam nastavio igrati šah, danas bih vjerojatno imao tristo kila i pomicao figure umom, ha, ha, ha… Trebalo mi je nešto malo aktivnije, plivanje je, uostalom, jedan od rijetkih sportova za invalide koji postoje u Rijeci. Uostalom, nisam imao vremena i za šah, i za plivanje, a iskreno, šah mi je već bio dosadio. I još nešto, dobro tata kaže: imao sam vrlo agresivnu fizikalnu terapiju, jer je ona najbolji način da se oslobode tetive. E, sad, od te silne fizikalne terapije razvila se kriva skupina mišića i morali smo nešto poduzeti. Plivanje se pokazalo kao idealan odabir. Voda nosi tvoju težinu, a svi mišići su aktivni. Inače, plivati sam naučio s nepunih pet godina u Forcinoj školi za obuku neplivača. Uvijek sam volio plivati, i ljeti, na moru, tako da mi plivanje ni u jednom trenutku nije bilo teret. Moj prvi trener bio je Luka Brnčić, zbog njega sam vjerojatno i ostao u plivanju do dana današnjega. Odmah smo kliknuli, na prvu. U početku sam na treninzima plivao samo zadnjih desetak minuta, trčali bi, radili kondicijske vježbe na suhom, čak se i mlatili uz rub bazena po uzoru na MMA borce, jer je se on tada bavio borilačkim vještinama. U svakom slučaju, nikad nije bilo dosadno. Poslije Luke me u jednom kratkom razdoblju trenirao Roberto Ćaća, a sad je moja trenerica Nives Krošnjar, koja me još uvijek trpi i nateže se sa mnom.


Maksimalno se trudi da treninzi budu odrađeni na razini, brižna je i studiozna, sve mora biti po planu i propisu. Lukini treninzi su bili spontani, radili bismo ono što bi mu u tom trenutku palo na pamet. Ines je sušta suprotnost, kod nje se mjesec dana unaprijed mora znati koncept treninga, sve mora biti isplanirano do najsitnijih detalja. Dakle, dva potpuno drukčija pristupa, a oba vrlo efektivna.


Ne, nisam na početku mislio da će to postati tako ozbiljno, plivati sam počeo zbog zdravlja. Uostalom, ja i dalje plivanje treniram prvenstveno zbog zdravlja, jer me održava na nekoj razini kondicije i stvarno mi neizmjerno pomaže. Međutim, s vremenom su došla natjecanja, počeo sam ostvarivati dobre rezultate i sad smo tu gdje jesmo. Nadamo se da će u budućnosti biti još bolje. A moji sportski snovi… Olimpijske igre su ultimativni cilj svakog sportaša koji se bavi olimpijskim sportom, to je neupitno. Eh, sad vidjet ćemo jesu li to realna ili nerealna očekivanja. Za nastup na olimpijskim igrama mora se poklopiti jako puno stvari, treninzi, volja, talent, prava kategorija, podrška okoline, niska norma. Iskreno, bit će to jako teško, realan sam, znam svoje mogućnosti. Teško je uskladiti fakultet i treninge, jer naš sustav školstva to ne dozvoljava. Profesori zahtijevaju sedamdeset posto prisustva i većina njih ne prihvaća izlike, liječničke ispričnice, a kamoli treninge. Naravno, ima profesora koji zaista uviđajni i izlaze ususret koliko god mogu, ali ima i onih koji se strogo pridržavaju sustava i ne žele popustiti ni milimetra.


Od malena – gejmer 


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Sportski uzor… Eh sad… Znam što će svi reći, kakav je to sportaš koji ne prati sport, ha, ha, ha… Paradoks jel’ tako? Ha, ha, ha… Ajmo reći da su mi uzor svi koji se mogu toliko predati sportu da bi nešto ostvarili u životu, a vrhunski sport zahtijeva razinu posvećenosti. Dobro sam isplivao, a? Dobro sam se izvukao iz ovoga, ha, ha, ha… A što ću lagati, to je tako. Kad nisam na treningu i kad odmaram od fakultetskih obaveza, najradije sam kod kuće, na laptopu i igram s prijateljima online igrice. Koje igrice? E, to bi sad već bila reklama, ha, ha, ha… Ma, svašta igram. Od malena sam ja bio gejmer, jer mi je joystick tako dobro ležao u ruci da još uvijek mogu igrati jednako dobro, ako ne i bolje od mnogih zdravih ljudi. Zadržao sam se u tome, povuklo me. Volim i danas u slobodno vrijeme, kada ne učim i ne idem na trening, igrati igrice, ali… Tko to ne voli? Samo… Nisam tip koji će izgubiti noć na laptopu, rano zaspem, ali popodne je moj đir. Nas petorica ili šestorica redovito igramo. Eh, da, moram se pohvaliti da sam još uvijek aktualni svjetski prvak u potapanju brodova. Aktualni zato jer se poslije tog drugog svjetskog prvenstva treće nikad nije ni organiziralo, ha, ha, ha…


Volim gledati i filmove, i to svakakve. Fan sam Marvelovih filmova s njihovim superjunacima, Gospodare prstenova mogu pogledati sto puta i nikad mi neće dosaditi, a od serija… Definitivno »Igra prijestolja«. Koji bih Marvelov junak bio da mogu birati? Bio bih Iron man. Zašto? Zato što je znanstvenik-genijalac, jako inteligentan, rješava mozgom sve probleme…


Moj život s invaliditetom… Dobro se ja nosim s tim, a kako se nose oni oko mene, to morate pitati njih, ha, ha, ha… U djetinjstvu je bilo određenih problema, ali nije to ništa neuobičajeno. Ima takvih slučajeva, ne previše. Većina mojih vršnjaka me odlično prihvatila, pogotovo od srednje škole na ovamo. Ma… I osnovnoj školi je bilo ok, nego… Djeca su preiskrena, ona ne znaju lagati, ako vide da im je nešto drukčije, odmah im je čudno, dožive to kao prijetnju, kao nešto što im se ne uklapa. Na žalost, netko to iskazuje na jedan način, netko na sasvim drugi način. Mobing? Možda, ali bilo je to kratkotrajno razdoblje, više ga se i ne sjećam, prepustit ćemo to prošlosti. Sadašnjost je jako lijepa. Pričajmo o njoj. Znam samo da mi je obitelj oduvijek bila najveća podrška, pomogla mi je prebroditi sve te teške trenutke. Mami, tati i sestrama sam neizmjerno zahvalan na tome.


Brojke i logika 


U osnovnoj i srednjoj školi bio sam odličan učenik, fakultet je ipak nešto drugo. Velika je to razlika, ali držim se relativno dobro. Ne, nisam više ni blizu petice, sada se zadovoljavam prolazima. Dobro je rekao moj najbolji prijatelj Dominik još u srednjoj školi: »Da mi se vratiti u osnovnu školu pa da još jednom čujem: Dominik, sve odlično – pet!« Od toga je odustao još u prvom srednje, ha, ha, ha… Sada je meni tako na fakultetu, da mi se vratiti u srednju školu pa da čujem »Sirotich, sve točno – pet!«, ha, ha, ha… Ajmo sad ozbiljno, matematika i fizika su mi oduvijek išle, općenito sve što ima veze s brojkama i logičkim zaključivanjem. Jako sam volio i volim predmete koji ne zahtijevaju učenje napamet, uvijek mi je bilo najgore u srednjoj školi kada sam morao naučiti sto stranica definicija napamet, to mi je uvijek bio veći problem, nego naučiti princip rješavanja zadataka i formula. Baš zbog toga sam i upisao tehnički fakultet, smjer strojarstvo. Što ću raditi jednoga dana? Volio bih uredski posao u nekoj firmi, na toplome, s poštenom plaćom, osmosatnim radnim vremenom i redovnim godišnjim odmorom. Ništa ekstra, ha, ha, ha… Inače, stipendist sam firme DI Klana, pa mi ovo baš i nije trebalo. Što će ti ljudi misliti sada kada pročitaju ove moje želje, ha, ha, ha…


Očit napredak 


Nives Krošnjar već četiri godine brine o Albertovoj plivačkoj karijeri koja ide uzlaznom putanjom.


– Posljednje četiri godine trener sam Alberta Siroticha, koji je od tinejdžera izrastao u pravog mladića. Upravo tako se gradio i njegova plivačka karijera. Nadam se da smo u ove četiri godine puno toga postigli i da je pred njim još puno više toga. Vrijeme će pokazati koliko više. Treninzima pristupa vrlo odgovorno i daje maksimum na svakom od njih, osim ako nije preopterećen fakultetm, ali… I to će proći. Njegov napredak je očit, dokazuje to i ova nagrada koju je dobio, ali i sve ono što je postigao s reprezentacijom. Naravno da sam ponosna na njega, ali sve je to njegovih ruku djelo , ja sam tu samo da ga usmjerim i podržim u njegovim željama – rekla je Nives Krošnjar.


Instrukcije? A joj… Marta i ekipa 


Instrukcije iz matematike? A joj… Marta i ekipa. Ajme meni. Imam strpljenja dok me slušaju, onog trenutka kad me prestanu slušati, izgubim živce. I zato mislim da ne bih bio dobar profesor. Znam to iz iskustva kad sam sestri objašnjavao matematiku i prijateljima u srednjoj školi matematiku i fiziku. Dok me pozorno slušaju, nije mi problem istu stvar ponoviti niti deset puta, ali kad vidim da počnu uzimati mobitel da bi odgovorili na poruku, tipkati, gledati okolo… E tad poludim i više nemam strpljenja. Na to sam jako alergičan. Kriv sam, nije to u redu od mene, ali što da radim…