Zaštitni znak tržnice

‘Ajde klipani, uzmite grančicu masline’: Upoznajte baku Katu, najstariju prodavačicu na riječkoj placi

Slavica Kleva

Baka Kate i u 95. godini dolazi s Kozale gdje je, kaže, još prije pedeset godina prodavala cvijeće »kad ovdi niko nije znao što je to«



RIJEKA Kupci, šetači, radoznalci i svi oni kojima obilazak glavne riječke tržnice ne znači samo nabavku voća, povrća, mesa i mliječnih proizvoda, već i svojevrsni dnevni obred, barem su jednaput, pogledom ili rukom, okrznuli baku Katu koja na ulazu u prvi, »mliječni« paviljon godinama prodaje cvijeće.


Prigodno, to su grančice masline, imele, prvi proljetni pupoljci, jaglaci, ljubičice, zapravo sve ono što ubere u svom vrtu. Uhvatili smo je na istom mjestu, sjedi na maloj drvenoj klupičici. »Ajde, klipane, uzmite grančicu masline, eto, ‘oš za dvi, tri, pet kuna! Ajde, klipani, uzmite, uzmite«, viče baka Kata užurbanim prolaznicima, ali se mnogi i zaustavljaju, netko zbog kupovine, netko samo da joj udijeli pozdrav i upita za zdravlje. Kad smo upitali baku Katu koja joj teče, ona nam iz topa odgovara: »Punih 95!«


– E, dite moje, ja sam na Kozali prodavala cviće kad ovdi niko nije znao što je to. Bilo je to prije pedeset godina. Nema što nemam u vrtu, trišnju, višnju, berem smokvu, imam vinograd, masline, cviće. Dođi k meni pa ćeš past na gu’icu, kol’ko toga imam. Da, da, na Kozali 38, preko puta talijanske škole živim preko pedeset godina i cijeli život radim sa zemljom i na zemlji. Do lanjske sam godine, dijete moje, sadila i krumpir, ne mogu više, imala sam ja i plastenike, al’ šta ćeš, stisle godine. Znaš kako idem u vinograd – postavlja pitanje i na njega odmah odgovara naša sugovornica Kata Rubelj: »Nosim stoličicu, pa kad se umorim, ja sjednem, šta ćeš, nakupilo se godina…«. Priča nam da je iz sela Budak u okolici Benkovca, a udala se u Buliće i pet sinova izrodila.




– Najstariji je Mile, pa Rade, ne, ne, onda ide Jure, pa Rade, pa Marko i Ivan, Ranko moj, srce moje, on je osta’ sa mnom – odgovara, a na pitanje je li Ranko ili Ivan, odgovora da se zove Ivan, ali »od dragosti« ga zove Ranko jer »ćaća joj je bio Ivan, pa muž Ivan, puno Ivana u familiji i onda ga je nazvala Ranko«.


– Ne znam koliko je majki sretno sa sinovima, ali ovaj moj je anđeo, i skuva mi, pripremi iće i piće, pere, sprema. Sretna sam s njime, isprati me ujutro na autobus i ja krenem. Drugi mi je sin na Krimeji, a tri sina žive u Australiji. E, i oni su u penziji. Dal’ sam bila? A nego šta sam, prije trideset godina, sad mi ne daju letat’, kažu, stara sam, a i ne bi mogla više. Triput sam bila, a Bože moj kak’ih životinja tamo imaju! Jesu, jesu, snahe su sve naše, jedna iz Ivanić Grada, druga iz Zagreba, treća negdje ispod Velebita. Imam dvanaest unuka i deset praunuka, odgovara nam baka Kate. Pitamo je do kada će na tržnicu, a ona odgovara dok bude mogla.


– Prođe mi vrijeme, dignem se oko sedam, malo dođem na tržnicu, da nisam doma, onda kad se vratim legnem na kauč, odmorim oči, slabo vidim, idem u vrt, uberem maslinove grančice za sutra… – odmahuje rukom, a mi je napuštamo, uvjereni da ne samo što je najstarija prodavačica na tržnici, nego je ujedno i najmlađa. Naprosto, uz toliko dobre volje i pozitivnog naboja, baka Kate i u poznim godinama zrači energijom.