Gordana Vilović

Stručnjakinja zgrožena izvještavanjem o masakru u Zagrebu: ‘Bilo je grozno čitati, tko je imao želudac za to’

Boris Pavelić

Foto Ivana CRNICA

Foto Ivana CRNICA

U najmanju ruku je »hrabro« kada se pretražuju FB profili i uzima se ono što se »dobro« uklapa u priču. To jest površnost koja je odavna prisutna u prikazivanju ovakvih događaja, ali je štetna u profesionalnom novinarstvu. Malobrojni preostali čitatelji prepoznaju takve pristupe i ne vide razloge za čitanje novina. A i komentari o kvaliteti novinarstva su onda surovi. Mislim da bi i novinari i urednici trebali imati na umu ovu činjenicu ako ne žele što brže pokopati novinarstvo kao struku



Profesorica etike novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Gordana Vilović za naš je list komentirala način kojim je većina medija izvještavala i ilustrirala prošlotjedno šesterostruko ubojstvo u Zagrebu.


Kolumnist Novog lista Branko Mijić nazvao je to »pornografijom smrti«, a kada smo dogovarali ovaj intervju, Gordana Vilović autoru ovog intervjua rekla da je »zgrožena«.


– Nažalost, bio je to strašan događaj i jest bilo je grozno čitati, tko je imao želudac za to. Razumijem da je uloga novinara da dadu što više informacija. Odgovor na pitanje »zašto ne« može se istražiti pretraživanjem društvenih medija. To je teška zadaća i novinari – valjda zbog želje da donesu još jednu udarnu naslovnicu – »nabrijavaju« neke podatke i pritom mogu jako pogriješiti.




Ukratko, način na koji su tri dana ispunjavali novine, a posebice kako su izgledale naslovnice nekih novina, bio je krajnje neetičan i ljudski neprihvatljiv, jer riječ je o događaju u kojem se ulazi u živote ljudi koji su mrtvi.


I ti ljudi imaju dostojanstvo, a o tome se nije vodilo računa. Jasno, postoji razlika između tabloida i novina koje žele biti ozbiljne pa su i kriteriji objavljivanja i izvještavanja drukčiji. U ovom slučaju ta razlika nije bila vidljiva. Sve se pretvorilo u utrku tko će pronaći više neobjavljenih detalja. Ne čudi me stoga i komentar o »pornografiji smrti« kolumnista Branka Mijića.


Prostor za profesionalce


Fotografije ubijenih mediji su skidali s privatnih facebook profila. Jedan je medij čak prenio fotografiju posve druge osobe s istim imenom i prezimenom. Otkud u medijima takva površnost? Ili je, možda, oduvijek bila tu?


– Koliko sam shvatila, većina fotografija preuzeta je s facebook profila. Postala je to uobičajena praksa u novinarstvu. Mogla bih sada nabrojati barem još pet krajnje tragičnih slučajeva kada su fotografije ili video zapisi bili okosnica priče koja se objavljivala u klasičnim medijima. To je svakako legitimno. Jer su to podaci koje su ljudi svjesno objavili i mogu se koristiti, ali nerijetko to daje novi pogled na život počinitelja.


Tko nas može uvjeriti da je to točna slika? Najgore je kada se koriste informacije i fotografije ljudi koji nisu akteri priča koje novinari istražuju. To je svakako neodgovorno i neprihvatljivo. Žalosno je da nema pravog ispravka objavljenih pogrešnih podataka.


U najmanju ruku je »hrabro« kada se pretražuju FB profili i uzima se ono što se »dobro« uklapa u priču. To jest površnost koja je odavna prisutna u prikazivanju ovakvih događaja, ali je štetna u profesionalnom novinarstvu. Malobrojni preostali čitatelji prepoznaju takve pristupe i ne vide razloge za čitanje novina.


A i komentari o kvaliteti novinarstva su onda surovi. Mislim da bi i novinari i urednici trebali imati na umu ovu činjenicu ako ne žele što brže pokopati novinarstvo kao struku.


Činjenica jest da su tradicionalni mediji žrtve novog virtualnog kaosa društvenih mreža i internetskih alata. Kako se medijska znanost nosi s tim problemom? Postoji li zemlja koja je uspjela kodificirati odnos medija i internetskog informacijskog oceana, a da pritom nije ograničila slobodu govora?


– Točno je da se puno toga promijenilo u pristupu novinarstvu zbog toga što istog trenutka kada se nešto dogodi imamo osnovnu informaciju koja se šalje u online medije. Pitanje je koliko je pogrešnih podataka u onome što je zabilježeno. Prošli tjedan, primjerice, objavljena je informacija da je na cesti između Petrčana i Kožina kod Zadra, automobil sletio u provaliju sa smrtnim posljedicama. Bilo tko tko je ikada bio na toj cesti zna da tamo nema provalije!


»Provalija« je izraz koji ima sasvim određeno značenje, koje potpisnik kratkog teksta očito ne zna. Želim kazati da se mi ne možemo osloniti samo na ono što se brzo i kratko objavi na internetskim portalima ili društvenim mrežama. Treba nam puna i točna informacija koju mogu dati profesionalni novinari, ali za to treba neko vrijeme.


Čudim se kako u posljednje vrijeme novinari na web portalima smatraju da je dovoljno koristiti metodu »copy-paste« s drugih portala i objavljivati »bogate« tekstove, a da pri tom nisu ni pokušali stupiti u kontakt s osobom o kojoj pišu.


Telefon kao da ne postoji, a da ne govorim o mogućnostima da se što doživi vlastitim očima i ušima. Mobiteli služe za tipkanje i malo tko ih koristi da se i porazgovara. Ja još uvijek vjerujem da se novinari ne smiju oslanjati samo na sekundarne informacije.


Malo sam se udaljila od vašeg pitanja. Nema zemlje u ovom trenutku koja je napravila pravi iskorak u kodificiranju klasičnog u odnosu na internetski informacijski prostor. U Njemačkoj su uvedene rigorozne kazne ali ni to nije rješenje.


Mi ne možemo napadati tehnologiju koja ide iz dana u dan naprijed. Eto imamo čak i tzv. robotsko novinarstvo, danas. Jedini odgovor je da, unatoč svemu, ulažemo u novinarstvo kojemu tehnologija može olakšati istraživanje, ali ne smijemo sve prepustiti alatima da nas vode. Mi bismo trebali upravljati alatima. Također, nisam zagovornik brisanja, zabrana i cenzura. Moramo dopustiti slobodno izražavanje stavova pa i anonimno, ali ako su činjenice posve pogrešne onda valja odmah reagirati.


To je prostor djelovanja profesionalnih novinara. U cijelom svijetu a i u nas se u posljednjih nekoliko godina govori i piše o uvođenju medijske pismenosti u obrazovni sustav. Dodala bih da medijska pismenost treba i odraslima.


Ne da bismo prepoznavali tzv. fake news jer za to običan čovjek nema ni vremena ni mogućnosti, nego da identificiramo notorne gluposti i da možemo reagirati. Pa čak i da kažemo da je čitanje određenog portala udar na zdrav razum i da to ne želimo, i da nećemo bacati novac na novine koje nas ne poštuju kao čitatelja. Ista je stvar i s nekim televizijama.


Odgovornost prema vjerodostojnosti


Postoje li konkretni savjeti medijima kako se profesionalno nositi s informacijama s društvenih mreža, a pritom ostati točan, zanimljiv i aktualan?


– Nisam protiv društvenih medija. Nove generacije medijskih konzumenata se oslanjaju isključivo na njih. Na djelu je potpuna personalizacija medijskih sadržaja koje mladi ljudi čitaju, slušaju i gledaju. No u vremenu gdje još uvijek postoji potreba da imamo i jedne i druge medije, jasno je da se koriste informacije s društvenih mreža. Današnja politička komunikacija, primjerice, počiva na društvenim medijima koje onda koriste i klasični mediji.


Ništa nije sporno, ali nije dobro ostati samo na tzv. jednostranoj komunikaciji onoga koji šalje poruku. Novinari kao posrednici između društvenih elita i javnosti moraju pitati, propitivati i za nas građane dolaziti do odgovora nakon objava na FB.


Ipak u dnevnoj dozi informacija s društvenih medija valja voditi računa da ih se koristi u količinama koji neće dovesti u pitanje elementarnu istinitost o nekoj temi koja se istražuje. Aktualnost objavljenog teksta u klasičnom mediju će sigurno biti jača ako imamo pouzdanu informaciju koju je netko postavio na svom profilu.


No ako tekst garniramo s usputnim objavljenim pikanterijama i uključujemo i druge ljudi koji su nešto »lajkali« te donosimo dalekosežne zaključke onda mi se ne čini da najbolje radimo novinarski posao.


Razumijem da je katkada teško odoljeti objavljenoj fotografiji na FB koja, kad se prenosi na naslovnicu, dobiva drugo značenje. Postoje situacije – osobito one tragične – gdje kao novinari preuzimamo odgovornost za loš odabir i postupak. Nema recepta, rekla bih, ali postoji odgovornost prema vjerodostojnosti i etičnosti novinarskog posla i njegovanje temeljne građanske pristojnosti.


Mediji muku muče s mržnjom trolova, botova i anonimnih mrzitelja. Neki mediji, u Nizozemskoj primjerice, traže bankovni račun kao uvjet registracije za pristup komentarima. Neki su, čak, uveli financijsku stimulaciju za dobronamjerno i obaviješteno komentiranje. S druge strane, kolika je odgovornost samih medija da nasilje, bilo verbalno bilo brahijalno, tretiraju s primjerenom apriornom osudom? Zašto bi se, drugim riječima, anonimni mrzitelj suzdržao, kad i samo uredništvo signalizira da nasilje ne doživljava kao nešto neprihvatljivo, nego kao »medijsku robu« kakva je i svaka druga?


– Rekoh već da podržavam anonimno komentiranje, jer ima ljudi koji objavljuju činjenice koje ne bi mogli izreći pod vlastitim imenom i prezimenom, a da izbjegnu neki vid sankcija, bilo na poslu ili u najbližoj okolini. No, kada je riječ o otvorenom govoru iz mržnje, diskriminatornom govoru ili pravom govoru mržnje onda podržavam da se takve anonimne objave istog trenutka izbrišu. I u tom slučaju ne vidim nikakvu ugrozu za slobodu izražavanja.


Svaki čovjek koji se usudio komentirati nešto u smislu zaštite ljudskih prava protiv pripadnika različitih narodnosti, ljudi drukčije seksualne orijentacije ili izbjeglica, mogao se naći na udaru anonimnih komentatora koji koriste ružan i vulgaran jezik. Takvo komentiranje teško prihvaćamo u stvarnosti, ali barem vidimo lice koje nam to radi! Daleko lošije se osjećamo kad čitamo komentare samo zato što branimo pravo svakog čovjeka da bude drugačiji.


Razumijem autore u medijima koji ne dopuštaju da se pod njihovim tekstovima komentira. Voljela bih vjerovati da će se smanjiti broj vlasnika i urednika u online medijima koji žestoke i neprimjerene komentare smatraju »dobrom medijskom robom« jer ostvaruje velik broj klikova, i ne kane ništa učiniti da se smanji količina mržnje.


Vrijeme nasilja


Meni se čini da je, od problematičnog odnosa tradicionalnih medija i interneta – što nipošto nije malen problem – još problematičniji tretman nasilja u medijima. Istraživanja ne postoje, ali svatko od nas zna ljude koji, preplavljeni lošim vijestima, naprosto odustaju od medija, prestaju čitati vijesti i pratiti što se događa. Kako vi tumačite način kojim današnji mediji tretiraju nasilje, od nasilne međuljudske komunikacije, preko ubojstava do ratova?


– Slažem se s vama, živimo u vremenu nasilja na svim razinama, pa ne čudi i da postajemo sve neosjetljiviji na grozote koje više-manje usputno čitamo, slušamo i gledamo u medijima. Posebno kad se to događa miljama daleko od nas. Uvijek je tako bilo, ali danas, kao da se iz dana u dan pomiču te granice: obraditi ih još žešće, još krvavije, dosada neviđeno…. Znam da se mora izvještavati i o tome, ali nedostaje tematskih tekstova.


Normalnost i pristojnost nije danas na cijeni. Vraćam se na početak ovog razgovora: zar tema o tome tko može dobiti dozvolu za oružje u Hrvatskoj nije nešto o čemu bi trebalo pisati; ili tema o tome koliko oružja nije vraćeno nakon rata u Hrvatskoj…. Sigurno je da teme o ljudima koji samo rade i postižu rezultate svojim zalaganjem i ostaju u Hrvatskoj, unatoč svemu, nisu u fokusu medija. Nažalost.


Mediji glavne struje u Hrvatskoj, naročito oni u vlasništvu države i oni koji su privatizirani iz državnog vlasništva, imaju prešućenu ali snažnu tradiciju autocenzure: umjesto da su se bavili profesionalnim novinarstvom, devedesetih su šutjeli o ratnim zločinima hrvatske strane i podjeli Bosne te svesrdno sudjelovali u ratnoj propagandi. Danas, to se razdoblje više ne spominje, ali inercija djeluje i danas, što se dobro vidi po medijskoj jednodušnosti u nekritičkom izvještavanju o obljetnici Oluje. Vidite li u tome poveznicu s općom medijskom neosjetljivošću na nasilje?


– Povijest nas je ipak nešto naučila, a to je da sve što se namjerno prešućuje u jednom trenutku mora izaći na vidjelo kad tad. Ne dvojim da je Oluja bila akcija koja je oslobodila Hrvatsku. Nisam vojni analitičar pa ne mogu govoriti o strategijama, taktici ili nečem sličnom. No, ne pisati o ljudima koji su ne svojim htijenjem otišli iz Hrvatske a njihovi korijeni su u ovoj zemlji više od pet stoljeća – naprosto nije dobro.


Nije dobro ne osvrnuti se na činjenicu da u ovoj zemlji povratnici još uvijek nemaju obnovljene kuće, da nemaju struje i da žive u nemogućim uvjetima. O nasilju koje se dogodilo, posebno nakon Oluje, mora se bez straha govoriti i pisati. To bi trebala biti uloga svih medija. Neki dan sam pročitala priču sadašnjeg načelnika općine Gvozd. koji je ispričao svoju priču iz djetinjstva kako je bilo u koloni koja je odlazila iz Hrvatske u kolovozu 1995.


Takvih priča bi trebalo biti više radi mnogih koji ne znaju što se događalo. Konačno, ako je ubijeno više od 500 ljudi nakon Oluje – uglavnom starijih – onda je to činjenica koja mora biti dio priče o Oluji. Svaki izgubljeni ljudski život je jednako vrijedan i zaslužuje poštovanje.


Odnos medija prema izbjeglicama još je jedna srodna tema. Vidite li vezu između medijske neosjetljivosti prema žrtvama zločina, od ratnih do onih iz strasti, i neosjetljivosti prema stotinama tisuća ljudi koji, bez ičega svog, lutaju svijetom od nemila do nedraga, i svugdje bivaju proglašeni uljezima, gotovo agresorima?


– Govorimo o izbjeglicama koji pokušavaju doći do boljeg života i pokušavaju ući u Hrvatsku i EU, zar ne? Jako mi je žao što se i u medijima prave razlike između ovih i onih – »naših« – izbjeglica. Uostalom, valjda nema obitelji u Hrvatskoj koja jednom nije imala nekog svog tko je bio izbjeglica.


U ovom ili ranijim ratovima. Normalno je da ljudi bježe u potrazi za nekom budućnošću, i vidim da se nerijetko ti ljudi prikazuju kroz stereotipan pristup u medijima – neprijatelja koji nasilno ulaze u vikendice, pljačkaše s modernim mobitelima…. Mislim da je to licemjerno i nije dobro. Istina ne može biti samo takva.


Politička satira kao potvrda da nisi potpuno prolupao


Svi se slažu da u današnjim medijima kronično nedostaje životnog veselja i radosti. Modne rubrike i priče o poznatima samo mogu produbiti osjećaj da je ljudska radost uvijek negdje drugdje. Na području bivše Jugoslavije, otkad je nestalo Ferala, svijet u odrazu medija turoban je, nasilan, nepravedan i čemeran. Feralov humor čak je i najužasnije vijesti, ne banalizirajući ih i ne umanjujući patnju, znao smijehom pretvoriti u zalog kakve-takve nade. Uz iznimke poput News Bara u Hrvatskoj i njuzneta u Srbiji, toga više danas nema. Kako svijet medija spasiti od tog katastrofičkog sindroma, kojim mediji svijet prikazuju kao mjesto koje kataklizma tek što nije zadesila?


– Bila sam čitatelj Ferala, gledam Newsbar i Mićka – mislim da se tako zove satiričar iz Beograda – i slažem se da je u svakom društvu važno imati i razvijati političku satiru. To dođe kao lijek i potvrda da nisi potpuno prolupao i da ima puno ljudi koji dijele tvoje stavove. Jedino uz ismijavanje ljudske gluposti može se lakše ići iz dana u dan na ovim našim prostorima.