Projekt kokinga povećat će vrijednost Ine

Oživotvorena odluka iz 1999. Što za Inu zapravo znači ulaganje u riječku rafineriju

Marinko Glavan

Rafinerija nafte u Urinju - konačno donesena odluka o ulaganju i modernizaciji / Foto M. GRACIN

Rafinerija nafte u Urinju - konačno donesena odluka o ulaganju i modernizaciji / Foto M. GRACIN

Što se ekonomske logike ulaska u ovako veliku investiciju tiče, poznati naftni konzultant Jasminko Umićević smatra kako bi Ini i MOL-u bilo jeftinije uvoziti derivate kojih na mediteranskom tržištu ima više nego dovoljno, no u obzir treba uzeti i druge okolnosti



RIJEKA  Bolje ikad nego nikad – komentirao je odluku uprave Ine o ulaganju četiri milijarde kuna u izgradnju postrojenja za preradu teških ostataka nafte u riječkoj rafineriji Jasminko Umićević, jedan od vodećih hrvatskih naftnih konzultanata, podsjetivši kako je potreba za izgradnjom koking postrojenja u kojemu se teški ostatak nafte iz rafinerijske proizvodnje, odnosno mazut, prerađuje u takozvane svijetle proizvode, dizel i benzin te petrol koks, utvrđena još prije dvadeset godina. Umićević je, naime, kao tadašnji izvršni direktor za preradu nafte i trgovinu voditelj Inine komisije koja je potkraj devedesetih utvrdila uvjete moderniziacije Ininih rafinerija i potrebu gradnje koking postrojenje u Rijeci, a koja je 1999. godine donijela odluku da Ina treba krenuti u ovu investiciju.


– Žao mi je što ona nije realizirana još 2004. godine, kako je bilo predviđeno strateškim planom Ine, ali Ina početkom 2000-ih naprosto nije raspolagala sredstvima za tako visoko ulaganje, niti je do njih mogla doći, uz velike gubitke koje je prouzročila činjenica da tada još nije bilo slobodnog formiranja cijena naftnih derivata. Iako se projekt na kraju razvukao na dvadeset godina, ipak je dobro da je pokrenut, smatra Umićević. Ulaskom MOL-a u vlasničku strukturu Ine 2003. godine modernizacija rafinerija se stalno prolongirala, a u međuvremenu je Ina postala podružnica MOL-a koji autonomno odlučuje o svemu u Ini temeljem ugovora koje su zaključili sa Sanaderovom Vladom još 2009. godine, o čijim posljedicama se još uvijek vode kazneni postupci.


Jasminko Umićević  / Foto D. KOVAČEVIĆ


Jasminko Umićević / Foto D. KOVAČEVIĆ



Više se nije moglo čekati




Na pitanje zbog čega je, nakon praktički deset godina odugovlačenja, uvjetovanja izgradnje kokinga u Rijeci gašenjem Siska, rješavanjem oporezivanja rafinerijske potrošnje i sličnih manevara kojim se dosad izbjegavala obaveza MOL-a da dovrši modernizaciju rafinerije, odluka donesena baš sada, Umićević ističe kako prije svega treba biti oprezan oko konačnosti ove odluke.


– Ne isključujem mogućnost da će u dokumentaciji koja će biti potpisivana s projektantima i izvođačima biti ostavljeno dovoljno mogućnosti da Ina, odnosno MOL, od projekta u bilo kojoj fazi odustane, s obzirom na to da će biti i izvođen po fazama. Razloga zašto je baš sada MOL odlučio objaviti da se ide u investiciju, može biti više. Jedan od njih je svakako i taj da se, nakon svih uvjeta i otezanja, nije moglo više čekati. Drugi bi mogao biti povećavanje vrijednosti Ine uoči pregovora s Vladom o mogućem otkupu dionica, s tim da je moguće i da će MOL ponuditi Vladi da oni otkupe udio ili dio vlasničkog udjela Republike Hrvatske. A onda, ako dođu do vlasničkog udjela od 66 posto, Mađari mogu zaista u Ini raditi što god žele. S vrijednošću kompanije, samog MOL-a, već su jednom manipulirali, prije petnaestak godina, kada je OMV htio preuzeti MOL. OMV je tada imao 25 posto dionica, a Mađari su se snažno protivili preuzimanju pa su kupili posve neisplativu rafineriju u Mantovi, za 750 milijuna eura, čime je MOL odjednom od kompanije bez dugova postao visokozadužena kompanija pa se promijenio i pogled investicijskih banaka na cijeli posao te je OMV na kraju bio primoran odustati od preuzimanja. Vrijednost naftne kompanije čine zalihe nafte i plina, operativno poslovanje i budućnost, odnosno u kom smjeru će se i kako razvijati i koliki su očekivani prihodi. Projektom izgradnje kokinga povećava se buduća vrijednost Ine, kaže Umićević.


Što se ekonomske logike ulaska u ovako veliku investiciju tiče, smatra kako bi Ini i MOL-u bilo jeftinije uvoziti derivate kojih na mediteranskom tržištu ima više nego dovoljno, no u obzir treba uzeti i druge okolnosti.


Bitna stavka transporta


– Jedna od njih je i ta što će brodovi u međunarodnoj plovidbi od iduće godine, barem u većini zemalja, morati koristiti gorivo sa znatno nižim udjelom sumpora, od samo jedan posto, odnosno neće više moći koristiti heavy fuel koji je u biti mazut pa će Ina, odnoso MOL, dugoročno imati problem gdje s mazutom koji sada ostaje kao nusprodukt rafinerijske proizvodnje u Rijeci. Izgradnjom kokinga mazut bi se gotovo u cijelosti preradio u bijele proizvode i petrol koks, za koji itekako postoji tržište, od cementara do brojnih drugih grana industrije. Druga činjenica koju treba uzeti u obzir je da slovenski Petrol sada preko luke Kopar uvozi oko dva i pol milijuna tona derivata godišnje, a OMV još nekoliko stotina tisuća tona. U ukupnom trošku, odnosno cijeni tih derivata, velika je stavka transport. Slovenci sada moraju plaćati transport derivata brodom do Kopra, njihovo skladištenje i odvoz kamionima do benzinskih crpki. Ako se izgradi koking u Rijeci, tada bi se povećala i prerada nafte, odnosno količina proizvedenih derivata, a Petrol i slovenski OMV bi mogli derivate kupovati u samoj rafineriji i kamionima cisternama ih izravno slati na svoje crpke, eliminirajući tako troškove pomorskog transporta i skladištenja. S obzirom da je za prijevoz cisternama idealna udaljenost do maksimalno 350 kilometara, to znači da se iz Rijeke može pokrivati cijela Slovenija i velik dio Austrije i sjeverne Italije, kaže Umićević, dodajući kako ipak treba uzeti u obzir da su Petrol i OMV glavni konkurenti MOL-a u regiji pa je pitanje želi li im MOL, odnosno Ina, prodavati derivate.