Vikend posvojenja

Nije pravo pitanje koliko posvojitelji čekaju dijete, već koliko dijete čeka svog posvojitelja

Mirjana Grce

Ilustracija Foto: Sergej Drechsler

Ilustracija Foto: Sergej Drechsler

Ljudi brzo uđu u obradu, ovisno o tome koliko neki centar za socijalnu skrb ima gužvu, ali se na edukaciju koja traje par mjeseci i preduvjet je za ulazak u registar, ponegdje mora čekati



Ključno je pitanje koliko dijete čeka svog posvojitelja, a ne koliko posvojitelji čekaju dijete. Dijete treba biti u središtu. Posvojenje djeteta je prekrasan način zasnivanja obitelji, jednako vrijedan, u mnogo čemu isti, a u mnogo čemu i specifičan i različit, neke su od poruka upućenih na skupu – infoteci za potencijalne posvojitelje koji je u riječkoj Gradskoj vijećnici održan u sklopu Vikenda posvojenja što su ga koncem prošlog tjedna oraganizirali Dječji dom Ivana Brlić Mažuranić – Lovran i Udruga Adopta.


Skup je okupio dvadesetak potencijalnih posvojitelja, bračne parove i dvije djevojke, uglavnom ljude koji su nedavno pokrenuli proces kojim postaju potencijalni posvojitelji ili one koji su već prošli sve provjere i potrebnu edukaciju te već jesu u registru potencijalnih posvojitelja, kao i one kojima je infoteka bila tek prvi korak. 



U vezi međunarodnih posvojenja Adopta poručuje potencijalnim posvojiteljima neka isključivo nastoje posvojiti dijete iz zemalja potpisnica Haške konvencije, ako žele biti sigurni da dijete koje će posvojiti nije »predmet« trgovine djecom. I naravno, da svakako pri tom slijede propisanu proceduru.   





Na skupu je rečeno da procedura do ulaska potencijalnih posvojitelja u registar traje maksimalno šest mjeseci, koliki je i zakonski rok. U tom kontekstu iskustva s riječkog područja govore – posvjedočili su oni koji su to prošli – da taj proces traje i puno kraće, a isto tako svi su se složili da je edukacija zaista potrebna i korisna.


– Ljudi brzo uđu u obradu, ovisno o tome koliko neki centar za socijalnu skrb ima gužvu, ali se na edukaciju koja traje par mjeseci i preduvjet je za ulazak u registar, ponegdje u Hrvatskoj mora čekati, izdvojeno je na toj radionici na kojoj su za medije svi željeli ostati anonimni.


Biološka braća


Izlaganje o procesu, o svim koracima koje u sustavu moraju proći budući posvojitelji održala je psihologinja iz Udruge Adopta. Među najčešćim pitanjima koja potencijalni posvojitelji upućuju Adopti izdvojila je pitanja o proceduri o kojima se odgovore može dobiti u centrima za socijalnu skrb, u Adopti, isto tako na web stranicama nadležnog Ministartsva i Adopte. Apostrofirana su i pitanja zašto se na posvojenje toliko čeka ili primjedbe zašto je obrada potencijalnih posvojitelja tako opsežna.



– Motivacijsko pismo centrima za socijalnu skrb, nakon ulaska potencijalnih posvojitelja u registar, uopće ne treba slati. Ali iskustva posvojitelja govore da im to pismo pomaže u kontaktima s centrima za socijalnu skrb da ih uzmu u obzir, a s druge strane mnogi centri kažu da im ta individualizirana pisma ljudi – o tome tko su i zašto žele posvojiti dijete –  pomažu u odabiru roditelja određenom djetetu.


To su neka iskustva. Ako ste jednom poslali to osobno pismo, većini centara je to dovoljno, a tu i tamo nekoliko centara uzima u obzir samo zadnja pisma, i zato preporučujemo ljudima da pitaju centre da li trebaju ponovo slati takvo pismo, poručila je psihologinja Adopte.



– Uvijek objasnimo da je posvojenje zbog djeteta, a ne zbog posvojitelja, da koliko god potencijalnim posvojiteljima bilo teško čekati da trebaju biti strpljivi – jer sve je radi djeteta, rekla je predstavnica Adopte. A neki potencijalni posvojitelji koji su već bili pozivani upoznati neku djecu ustvrdili su: »Kad uđeš u konkurenciju, razgovor za konkretno dijete, a od toga onda ne bude ništa – to je jako teško. Svaki centar postupa drugačije«.


– Ljude zanimaju i neki specifični detalji. Npr. ako su posvojili dijete koje ima biološkog brata ili sestru koji kasnije ide na posvojenje, jer još nisu oduzeta roditeljska prava, da li mogu posvojiti i to dijete, odnosno da li je njihovo pravo da se to prvo njima javlja i njih pita. Odgovor je da, i po Haškoj konvenciji. Obveza je sustava da se dijete prvo ponudi roditeljima koji su već posvojili brata ili sestru tog djeteta jer se smatra da je pravo djeteta da odrasta uz svog biološkog brata ili sestru. Hrvatska je izgubila jedan spor oko toga na Europskom sudu za ljudska prava zbog toga što dijete nije ponudila obitelji koja je već posvojila biološkog brata ili sestru, objasnila je psihologinja iz Udruge Adopta.


Zaštita djece


Isto tako, izvijestila je da je lani održana Konferencija o teško posvojivoj djeci i da sada postoje inicijative i unutar Ministarstva i unutar nevladinog sektora da se dodatno angažiraju, također i među sektorima, da se poveže i sa sudstvom kako bi se postupci unaprijedili i bili brži.



Prema na infoteci iznijetoj statistici u našoj zemlji je 3465 djece u sustavu socijalne skrbi, 400 je djece s ispunjenim uvjetima za posvojenje, a većina od njih su starija djeca i djeca koja imaju neke teškoće; 113 djece je posvojeno 2014. godine.


U registru je 643 potencijalnih posvojitelja, i oko 90 posto njih žele posvojiti vrlo malu djecu. Treba spomenuti da ni jedno dijete smješteno u Domu Ivana Brlić Mažuranić u ovom trenutku nema »uvjete« za posvojenje.



– Važeći Obiteljski zakon zaista jako štiti dijete koje je pod pretpostavkom posvojenja, odnosno koje je u sustavu skrbi. Maksimalno su skraćeni rokovi i zaista se više ne bi smjelo događati da je dijete dugo u sustavu, zaboravljeno. Mislim da to više praktično i ne postoji, rekla je.


Na skupu se čula i ideja budućih roditelja, koji se kao i većina u registru nadaju posvojenju mlađeg djeteta, da se pokuša spojiti potencijalne posvojitelje i djecu koja su teško posvojiva, primjerice stariju djecu, kako bi eventualno odlučili posvojiti neko takvo dijete – kako je rekla jedna gospođa – ako bi među njima »kliknulo«.


Predstavnica Adopte potvrdila je da je to bio jedan od zaključaka spomenute konferencije: »Da bi trebalo smanjiti strah potencijalnih posvojitelja jer svi oni imaju neku izmaštanu sliku djeteta, da bi ih trebalo upoznati s realnošću. Kada ljudi upoznaju tu djecu razbiju svoje predrasude i zato je jedna od ideja da se bavimo i organizacijom tih sureta. Ideja je i educiranje posvojitelja da se manje boje nekih specifičnih tegoba; daljnje senzibiliziranje zajednice za različitost; omogućavanje sustava podrške za djecu s različitim teškoćama da se lakše integriraju. Isto tako, ideja je i skraćivanje čekanja. U nekim centrima kažu da sjajno surađuju sa sudom i da sud vjeruje njihovoj procjeni, a u nekima se to unedogled vraća. Imamo slučajeva kada djeca čekaju i nekoliko godina, a s vrlo su jasnom situacijom – kad je roditelj potpuno nezainteresiran i kaže da je nezainteresiran ili je nedostupan godinama, a uvijek im se iznova daje neka šansa.«


Vrijeme za odluku


Psihologinja iz Adopte je potencijalnim posvojiteljima poručila neka si prije svega daju vremena da odžaluju vlastitu nemogućnost biološkog roditeljstva kako bi otvorenog srca mogli ući u posvojenje jer da »posvojeno dijete nije zamjena za biološko dijete«. Poručila im je da si također daju vremena da donesu odluku o posvojenju te da se otvore i prema mogućnosti posvojenja različite djece, misleći i na dob i na zdravstveno stanje djeteta.



Na skupu je rečeno da potencijalni posvojitelji dječje domove ne bi trebali izravno kontaktirati. U tom kontekstu je Suzana Mravinac, ravnateljica Doma Ivana Brlić Mažuranić objasnila da domovi ne sudjeluju u donošenju odluka o posvojenju.



– Većina djece u sustavu skrbi ima neke teškoće, blage ili teže, i svi u nekom razvojnom smislu, emocionalnom i socijalnom trebaju nadoknaditi puno toga, objasnila je.


Iz razgovora potencijalnih posvojitelja moglo se zaključiti da su nakon što prođu cijeli postupak kojim postaju potencijalni posvojitelji, korisni njihovi povremeni kontakti s centrima za socijalnu skrb u smislu da ih se podsjeti da su u registru i da čekaju dijete za posvojenje.