Pobuna za pobunom

Kujundžiću ove godine zvijezde nisu bile naklonjene: dok se trudio tumačiti kako je sustav zdravstva kompleksan, opterećen nasljeđenim dugovima i rastom troškova liječenja, pa se s njim i ne može bogznašto napraviti, sustizala ga je pobuna za pobunom, incident za incidentom. Prvo su se pobunili roditelji djece sa spinalnom mišićnom atrofijom, jer su djeca diljem Europe počela primati novi, obećavajući lijek, a mali hrvatski pacijenti ne. Prosvjedi na Markovom trgu nisu u početku dali učinka, Spinraza nije uvrštena na listu lijekova sve do srpnja. Danas terapiju prima 17 djece, njih 12 prima drugi lijek u okviru kliničkih ispitivanja, a djeca na respiratoru i odrasli oboljeli od SMA nemaju pravo na liječenje. Dok su skupu terapiju dosad osiguravale mahom zapadnoeuropske države, svu djecu i odrasle sredinom prosinca počela je liječiti i Poljska. Roditelje djece u Hrvatskoj muči još jedno pitanje – zbog čega na posebnom računu Ministarstva zdravstva i danas stoji više od milijun kuna, a njihova djeca čekaju lijek.

Nakon relativno mirnog ljeta, gdje su ministra ometali jedino povremeni izvještaji koji hrvatsko zdravstvo svrstavaju sve niže i niže na međunarodnim ljestvicama, u kolovozu se dogodio nezapamćen incident. U Zaprešiću je mladić umro na cesti ne dočekavši hitnu pomoć s liječnikom. Osim prolaznika, pomagali su mu djelatnici sanitetskog vozila, a onda hitne pomoći bez liječnika. Nakon opsežne istrage, utvrđeno je da se postupalo prema pravilima struke, da mladiću ne bi bilo spasa ni da je bio u bolnici jer je imao pritajenu srčanu manu… Iako je utvrđeno da sve štima, naglo se počelo govoriti o navodno već započetoj reformi hitne, a novi timovi i nova vozila počela su stizati u zavode hitne medicinske pomoći na terenu.

U godini koja je sa Ksavera iznjedrila jedan jedini reformski zakon, i to onaj koji liječnike-zakupce pretvara u nositelje privatne prakse, dok su liste čekanja progresivno rasle, istom brzinom kao i zdravstveni dug, smrt u Zaprešiću bila je kap koja je prelila čašu. Oporbene stranke u Saboru prikupile su kritični broj zastupničkih glasova i pokrenule postupak opoziva aktualnog ministra zdravstva. Najveći grijeh – nečinjenje.

Naočale za reforme

U skladu s onim što je govorio od dolaska na Ksaver – »Došao sam raditi, a neću biti tužan ako i ne budem radio. Zdravstvo je uistinu težak resor«, Kujundžić je po sudu 53 zastupnika, koji ga u Saboru nisu uspjeli srušiti, potpuno neuspješan ministar koji ne čini ništa da u zdravstvu bude bolje, da uredi sustav, a pacijentima osigura da dođu do svojih prava. Službe ministarstva u ovoj su godini napisale dva zdravstvena zakona – onaj o zdravstvenoj zaštiti, koji stupa na snagu s početkom 2019. i drugi, zakon o zdravstvenom osiguranju, čije su konture još na dalekom štapu. Zakoni su trebali temeljito reformirati zdravstveni sustav, a od reforme, iako ministar tvrdi da nam zbog toga trebaju naočale, nećemo vidjeti ništa.

Isto je tako i sa zdravstvenim porezom na cigarete i alkohol: Kujundžićeva je ideja u javnosti popljuvana, podrugljivo su je dočekali i kolege mu u vladi, a Kujundžić, koji je svoj prijedlog punjenja zdravstvenog budžeta branio brigom za zdravlje nacije nije se sjetio poslati u proceduru izmjene zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda pa se danas u većini kafića nesmetano puši, a 13-godišnjaci bez problema u trgovini kupe alkohol i cigarete. Tako u 2019. ulazi bez zdravstvenog poreza u zdravstvenoj blagajni i s kafićima prepunim dima.