Vrijedna nekretnina

LJETNIKOVAC WERNER Država potomcima stradalih Židova vratila vilu, a sada je plijeni zbog izmišljenih dugova

Vanja Vesić

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

Prevarena vlasnica velebne vile od početka 2017. godine živi u staračkom domu u sobi s još dvije štićenice. Remek-djelo zaštićene kulturne baštine Ljetnikovac Werner koji je 2015. godine u postupku povrata židovske imovine vraćen zakonitoj nasljednici Kamnatnik postao je predmet grabeži 

Protiv zagrebačkog odvjetnika i aktivista Židovske općine u Zagrebu Seada Tabakovića (71) još su lani podnesene tri kaznene prijave policiji i DORH-u pod osnovanom sumnjom da je za visoke financijske iznose oštetio Gabrielu Kamnatnik, teško pokretnu i nemoćnu 69-godišnju vlasnicu povijesnog zdanja Ljetnikovca Werner na zagrebačkom Tuškancu koju je zastupao nakon povrata oduzetog vlasništva židovskoj obitelji izbjegloj još uoči Drugog svjetskog rata i dolaska na vlast zločinačke NDH.Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu potvrdilo je našem listu da provodi izvidne radnje protiv 71-godišnjeg odvjetnika dok nas zagrebačka policija uvjerava da postupa po nalogu Odvjetništva. Tabaković je prijavljen da je koristeći se njezinom imobilnošću i povjerenjem s tzv. specijalnom punomoći sklapao zadužne ugovore, zajmove i financijske nagodbe s trećim osobama nudeći njezinu vilu ishodovanu u povratu kao jamstvo vraćanja dugova. Sad se i on osobno sudski pokušava uknjižiti na njezinu nekretninu vrijednu više milijuna eura pod izlikom onemogućavanja tih istih lažnih vjerovnika da si naplate dugove.

Gabriela Kamnatnik / Foto D. JELINEK


Gabriela Kamnatnik / Foto D. JELINEK



Na rubu egzistencije


Tuđi i fiktivni dugovi pali su na teret ni krive, ni dužne Gabriele Kamnatnik – umirovljenice iz jednog zagrebačkog doma za starije i nemoćne koju trenutno tuže njoj potpuno nepoznate osobe. Donedavno imućna gospođa koja se iz sigurnosti Kanade vratila u rodni Zagreb da istjera pravdu i vrati oteto postala je meta nove otimačine i završila s blokiranim računima i na rubu egzistencije. Tabakovića je angažirala na poslovima pravne podrške i kao pomoć pri pronalaženju potencijalnih kupaca nekretnine ishodovane povratom. Vrativši se iz Kanade 2008. godine stanovala je tri mjeseca u Hotelu Dubrovnik. U centru Zagreba potom je unajmila komforan stan, a kao dugogodišnja kolekcionarka opremila ga je antiknim namještajem i raritetnim umjetničkim predmetima. Osim vile na Tuškancu dobila je u povrat i stanove i poslovne prostore u Praškoj 6, znamenitom Marićevom prolazu, velebnoj imovini njezinih predaka. No, Grad Zagreb te je prostore dao na korištenje različitim firmama tako da praktički oni nisu bili nikad prazni niti ih je mogla koristiti kao vlasnica. Odlaskom u dom iz spomenutog komfornog građanskog stana njezino skupocjeno antikno pokućstvom izgubilo se pod sumnjivim okolnostima, a oko preostale vrijedne ostavštine ugledne zagrebačke obitelji polakomili su se još neki pojedinci koji bi se također mogli naći na meti policijskih izvida i istraga. Odvjetnici s kojima smo razgovarali upozorili su nas da se iza podmuklih igara s tuđim nekretninama i pratećom imovinom u ovakvim i sličnim slučajevima najčešće kriju kockarski i ini dugovi, a mete su gotovo uvijek imućne osobe starije dobi bez zaštite obitelji. Ponižena i prevarena vlasnica velebne vile od početka 2017. godine živi u staračkom domu u sobi s još dvije štićenice. Remek-djelo zaštićene kulturne baštine Ljetnikovac Werner koji je 2015. godine u postupku povrata židovske imovine formalno vraćen zakonitoj nasljednici Kamnatnik postao je predmet grabeži o čemu je lani pisao i portal Telegram. No, slučaj je sada dobio novi nevjerojatni »ovršni« zaplet kojem se ne vidi kraj. Nemoćna vlasnica idiličnog ljetnikovca našla se na meti skandalozne ovrhe čak i temeljem dokazano izmišljenih dugova koji su »sjeli« na vrijednu nekretninu unatoč prethodnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od srpnja 2017. o ništavnosti tražbina trećih osoba i odbacivanju tužbe protiv Kamnatnik.





Tabaković me je prevario za cijeli život. Ostala sam bez ičega, a vjerovala sam mu kao čovjeku i odvjetniku – progovorila je Gabriela Kamnatnik pristajući na razgovor s našim listom: – Bila sam uvjerena da imam posla s pravnikom koji će me zastupati i štititi. Stalno je donosio neke papire na potpise koje ja nisam razumjela jer, uostalom, nisam vična pravu. Kad sam ga pitala o čemu se radi, da mi pojasni nekim razumljivim rječnikom jednostavno mi je govorio da se to mora napraviti radi moje pravne zaštite. Nisam imala razloga sumnjati jer je on bio moj odvjetnik koji me zastupao. Imala sam u njega povjerenje. Kad sam ga upoznala djelovao je kao fini gospodin a na kraju je ispao kao jedan običan gad. Prešao me kad je shvatio da sam sama u Zagrebu i da mi je obitelj daleko. Ja sam rođena Zagrepčanka i naučila sam na poštenje. Tužna sam i razočarana. Ostala sam bez ičega i sad živim u par kvadrata u ovom domu. Pitam se što je napravio sa skupim antiktnim namještajem koji je ostao u mojem stanu u centru Zagreba. Rekao mi je da ga čuva u nekom skladištu. Sama se ne mogu boriti, a sin i kćerka u Kanadi imaju svoj život i ne vjerujem da žele imati posla s ovakvim ljudima u Hrvatskoj. Sad sam tu gdje jesam i ne znam što će biti sa mnom – rezignirano je govorila Kamnatnik: – Rado bi htjela razgovarati s policijom i Odvjetništvom a to sam i zatražila u kaznenim prijavama. Dok sam još živa. Poslije će biti kasno – jasno je poručila gospođa Kamnatnik. Pokušali smo kontaktirati i odvjetnika Tabakovića da nam se očituje na ove teške riječi, no, ostao je nedostupan za komentar i očitovanje za tužbe bivše klijentice. Na mobitel se nije javljao, a s telefona u odvjetničkom uredu mogla se čuti tek poruka da je linija obustavljena.



Izmišljeni vjerovnik


Riječ je o presudi zagrebačkog građanskog suda koji je prozreo podlu priču da je stanoviti soboslikar M.M. umirovljenici posudio čak dva milijuna eura, donijevši joj gotovinu »na ruke« bez ikakve potvrde o primitku i tragu podrijetla vrtoglavog iznosa novca. Čovjeka, kojeg žena nikad nije vidjela u životu niti trebala njegov novac, pojavio se na sudu kao privatni tužitelj i vjerovnik, i na kraju izgubio. Bila je to beskrupulozna laž, a tužitelj po svemu sudeći samo figura nekih trećih osoba s kojima je potencijalno mogao podijeliti novac. Tuženoj ženi koju je zastupao spomenuti Tabaković dosuđeni su čak i sudski troškovi u iznosu od preko 950 tisuća kuna. No, uslijedio je nevjerojatni preokret koji je rezultirao kaznenom prijavom oštećenice protiv vlastitog branitelja Tabakovića. Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu Tabaković je prijavljen u lipnju 2018. da je nakon dobivene presude, neočekivano, na štetu i mimo znanja svoje klijentice sa suprotnom stranom sklopio nagodbu kojom se priznaje polovica fiktivnog duga, iznos od milijun eura, svotu koju je dužna platiti Tabakovićeva stranka Gabriela Kamnatnik spomenutom M.M., protivno logici i zaključku iz presude. Uz to, takvom iracionalnom nagodbom iz travnja 2018. u njezino ime odrekao se i sudskih troškova na koje je imala pravo.Prema Kaznenom zakonu RH riječ je o kaznenom djelu protiv imovine, zloupotrebi dobivenog povjerenja obavljanja odvjetničke dužnosti s posljedicom teške materijalne štete za stranku. Sporna nagodba uvrštena je u kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu s kojom se predlaže pokretanje kaznenog postupka protiv njezinog bivšeg odvjetnika, njegovo ispitivanje kao i svjedočenje oštećenice Kamnatnik.

Krajnje nevjerojatno zvuči da je i nakon štetne nagodbe Tabaković s istom protivnom stranom M.M. sklopio i ugovor o zajmu za dodatnih milijun eura nudeći njezinu vilu kao jamstvo povrata zajma. Suludog zajma o kojem vlasnica nije imala pojma, niti ga je trebala. Kasno shvativši što se događa iza njezinih leđa nesretna Kamnatnik otkazala je Tabakoviću punomoć 25. svibnja 2018. Putem novog odvjetnika Kamnatnik je Odjelu gospodarskog kriminaliteta PU zagrebačke u rujnu 2018. uputila i zasebnu kaznenu prijavu protiv 71-godišnjaka zbog spomenutog pokušaja uknjiženja na njezino vlasništvo na Tuškancu.



Gabriela Kamnatnik nećakinja je Marija Marića koji je još 1997. godine pokrenuo proces za povrat velebne obiteljske imovine u Zagrebu. Nažalost, ni on ni njegova supruga nisu za života dočekali pozitivnu odluku RH pa je Kamnatnik uz velike muke i odricanja od sigurnosti života u Kanadi nastavila dugu pravnu bitku za priznanje vlasništva. Mario Marić bio je sin dr. Milana Marića izvornog prezimena Mayer, jednog od najimućnijeg Zagrepčanina, industrijalca i kolekcionara, uglednog člana zagrebačke židovske općine čija je obitelj s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće ostavila neizbrisiv trag u povijesti metropole, a i šire. Samo u Zagrebu bili su vlasnici čak 11 nekretnina s posjedima u Daruvaru i Virovitici. Neizostavna ikona svakako je arhitektonsko zdanje s poslovnim prostorima i pješačkim koridorom između Praške i Gajeve ulice u samom centru Zagreba koji i dalje nosi naziv »Marićev prolaz«. Izgrađeno je još 1932. u stilu art-deco prema projektu arhitektonskog genija Rudolfa Lubynskog, autora monumentalne zgrade Hrvatskog državnog arhiva. No, najfascinantnije zdanje svakako je Ljetnikovac Werner na zelenom Tuškancu, zaštićeno kulturno dobro čija prva gradnja datira još s početka 19. stoljeća. Prema povijesnim podacima prvi vlasnik ladanjskog posjeda bila je obitelj Schirnbrandt. Mlada Konstanca Schirnbrandt, supruga trgovca Valentina Wernera naslijedila ga je od svoje majke još 1820. godine. Uskoro prelazi u vlasništvo druge obitelji jer ga 1849. godine kupuje Ana Koller, supruga poznatog trgovca Nikole Kollera. Novi vlasnici 1868. godine grade i novu kuću bliže ulici. Edmund Kolmar 1889. dograđuje postojeći ljetnikovac i gradi staju za konje prema projektu čuvenog arhitekta Lea Hönigsberga. U idućem stoljeću vila ponovno doživljava reizdanje, adaptira se s dvorišne strane 1929. godine za dr. Milana Mayera (Marića). Ime ljetnikovca Werner zadržalo se do današnjih dana u evidenciji Galerije nepokretnih dobara grada Zagreba kao primjer povijesnog i graditeljskog kontinuiteta. Povijest Mayerovih intrigantna je i za povijest naftnog biznisa na ovim prostorima. Prije svega jer se smatra da je iz tvrtki njihovog naftnog i kemijskog koncerna Mayer proizašla INA i nekadašnja slavna Pliva, donedavni hrvatski brandovi koji su svjetski uzlet doživjeli i za vrijeme bivše Jugoslavije kao državni giganti. Obitelj Mayer bila je jedna od najbogatijih poduzetničkih obitelji, mecena i veleindustrijalaca između dva svjetska rata. U tadašnju Kraljevinu doveli su i poznati svjetski naftni div SHELL koji je na njihov mig kupovao zemljišta u Capragu. Zahvaljujući njihovom poduzetnom ocu Hinku Mayeru koji je ih je školovao u inozemstvu Milan Mayer i njegov brat Artur izgradili su sisačku Rafineriju u Capragu, posjedovali većinski paket SHELL-ovih dionica, brojne tvrtke i tvornice unutar Koncerna Mayer. Ulagali su u banke, elektroindustriju i naftu, navedeno je sve to u intrigantnoj knjizi autora Josipa Žgaljića »Nafta na našem tlu«. Rafinerija kraj Siska 1927. godine postaje najveća i najmodernija rafinerija u tadašnjoj Europi s preko 1.000 zaposlenih, čak i s kuglanama i teniskim igralištem za rekreaciju radnika, ističe autor. No, uspon nacizma i fašizma u Europi u idućem desetljeću uskoro će sve promijeniti.



Falsificiran potpis


Tabaković je prijavljen da je još u prosincu 2017. sklopio kupoprodajni ugovor za tobožnjih 17 milijuna kuna lažno joj prikazujući da je neophodno da on kupi ljetnikovac kako bi se spriječilo da se navodni vjerovnik spomenuti M.M. naplati ovrhom nad njezinom vilom. Na ugovoru je osvanuo, uvjetno rečeno, potpis gospođe Kamnatnik uz konstataciju da je primila kaparu od 8 milijuna kuna, iako stvarno novac nije dobila ni tada, a niti kasnije. Za potrebe postupka vrijedilo bi i vještačiti taj potpis i pored općenite inkriminacije o zloupotrebi povjerenja iz kaznene prijave. Iako je još bila na snazi odvjetnička punomoć nejasno je kako je dobiven njezin potpis s obzirom da nitko od odvjetnika i javnih bilježnika nije došao u dom do teško pokretne žene. U tom smislu nije jasno kako je osvanuo i navodni potpis javne bilježnice iz Zagreba, Ankice Hukelj – ona je, pak, odbila policiji predati sve ovjere s imenom Kamnatnik na pregled prije nego joj se predoči sudski nalog.


Već 2. siječnja 2018. odvjetnik Tabaković odlazi u gruntovnicu s prijedlogom za uknjižbu na Ljetnikovac Werner, no bez potrebne tabularne izjave, dokumenta kojem prodavatelj potvrđuje da je kupac platio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu i dopušta mu upis vlasništva u zemljišnu knjigu. Rješenjem je odbijen zbog krnje dokumentacije, no, imao je i neke druge planove. Prijedlog za uknjižbu je povukao ubrzo nakon travanjske nagodbe kako njegov upis ne bi smetao da se ovrha po spomenutom trulom sporazumu mimo vlasnice slobodno provede. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se pojavio u gruntovnici s tabularnom izjavom i s navodnim potpisom druge javne bilježnice Jasne Žitko. No, Žitko je ne čekajući policiju i sudski nalog u dopisu potvrdila u korist tužiteljice da je njezin javnobilježički potpis – falsificiran! Policija i Državno odvjetništvo imaju opravdanih razloga istražiti takvu rabotu, ispitati Tabakovića, Kamnatnik kao i javne bilježnike, navodne posrednike koji su trebali jamčiti legalnost postupka. Puste milijune vlasnica nije dobila, a osim toga, već dugi niz godina ne posjeduje račun na koja bi mogla biti uplaćena sredstva. Prema dostupnim informacijama u tijeku je i ročište za opravdanje takvog upisa u zemljišne knjige, ali nije jasno gdje je u cijeloj toj priči gospođa Kamnatnik, osim zainteresiranog Tabakovića. Istražitelje bi trebao zanimati i sadržaj sudskog zapisnika od 11. travnja s jednog drugog sudskog ročišta na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na kojem je nemoćna žena tuženica zbog navodnog dugovanja tužitelju M.A., još jednom čovjeku kojeg nikad nije vidjela niti upoznala. Ironično, kao svjedok suda pojavio se upravo Sead Tabaković koji je na izravno pitanje branitelja tužene izjavio kako je on osobno kupio predmetnu nekretninu na Tuškancu ali »nije podmirio kupoprodajnu cijenu«. Da nije riječ o ljudskoj sudbini i vlasničkim pravima ovakvo bi priznanje zvučalo tragikomično. Oteto-prokleto, stara je uzrečica i light-motiv ovog nevjerojatnog slučaja s kojim bi se policija i Državno odvjetništvo trebali ozbiljno uhvatiti u koštac.



Iako su obojica braće vizionara zbog poslovnih uspjeha, ugleda u zemlji i inozemstvu imali i diplomatski status – Milan kao počasni turski konzul a brat Artur uz počasti albanskog konzula, to im u stvarnosti nije jamčilo sigurnost. Napad na Jugoslaviju i uspostava kvislinške NDH-a i za Židove je označio progon i masovno ubijanje. Žgaljić je u svojoj knjizi naveo da se Milan Mayer u ožujku 1941. zatekao u Beogradu. Točno je procijenio da će sile Osovine uskoro napasti tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju koja je kukavički i sasvim uzaludno pristupila Trojnom paktu. Bijeg iz zemlje nije imao alternativu. Preko turskog veleposlanika pobjegao je Tursku i tijekom rata živio u Ankari održavajući veze s obitelji. Ustaška vlast poštedila je njegovu suprugu i sina samo zato što je podrijetlom bila Njemica. No, iz vile Werner preselili su se u donjogradsku Hatzovu ulicu i živjeli dosta skromno. U turskom progonstvu Milan umire već 1945. Njegov brat Artur Marić živio je također na Tuškancu u obližnjoj vili u kojoj je danas Hrvatski muzej arhitekture HAZU. Nažalost, Artur je na samom početku Drugog svjetskog rata ubijen prilikom bijega iz Zagreba. Smatra se da je upravo on bio prva židovska žrtva zločinačke NDH. Prema nekim povijesnim podacima na dan proglašenja NDH Artura Marića ubio je pištoljem njegov osobni vozač, iako mu je sina besplatno školovao u Parizu. Isti izvori otkrivaju da je vozač radio za Gestapo. Žgaljić nadalje piše da je Arturova supruga Zora rođena Aleksander završila u talijanskom logoru u Kraljevici i potom ubijena u zloglasnom Auschwitzu. Kći Blanka ostala je u Zagrebu, a druga kći Mira pobjegla u Italiju. Rasnim zakonom Marićima je kao Židovima oduzeta sva imovina bez naknade. Raskošnu vilu zaposjela je talijanska diplomacija, a potom je u nju uselio ustaški ministar Mile Budak. Nakon oslobođenja od okupatora pusto zdanje postaje rezidencija predsjednika Sabora NRH, uglednog književnika i antifašiste Vladimira Nazora (1876. -1948.), a ubrzo nova država vilu s vrtom predaje na korištenje zagrebačkim arhitektima i njihovom podmlatku.