Jamesu Watsonu, američkom nobelovcu koji je 1950-ih godina zajedno s Francisom Crickom otkrio strukturu DNK-a, oduzete su počasne titule zbog rasističkih komentara. Problem je u tome što je u novom dokumentarnom filmu pokazao da nije odustao od rasističkih stajališta – objavio je ovih dana CNN. Watson tvrdi u dokumentarcu da su geni odgovorni za razliku u inteligenciji između bijelaca i crnaca.

To je posljednja u nizu rasističkih i ksenofobnih izjava koje su obilježile Watsonovu karijeru. Godine 1997. britanski Sunday Telegraph prenio je njegovu izjavu da bi ženama trebalo dopustiti da abortiraju bez obzira na razlog, uključujući i kad fetus nosi gen za homoseksualnost. Na predavanju 2000. Watson je dao naslutiti da postoji veza između tjelesne težine i ambicioznosti ljudi te između boje kože i seksualne vještine. Rekao je da su Latinoamerikanci dobri ljubavnici, dodajući: »Nikad niste čuli za engleskog ljubavnika. Samo za »Engleskog pacijenta««. U britanskom dokumentarcu iz 2003. ovaj dobitnik Nobelove nagrade 1962. sugerirao je da je glupost genetska bolest koju treba liječiti.

Cold Spring Harbour Laboratory, koji je Watson vodio od 1968. do 1993. godine, komentar 90-godišnjeg bivšeg šefa nazvao je sramotnim. Laboratorij je priopćio da nedvosmisleno odbacuje neutemeljena i bezobzirna osobna stajališta dr. Jamesa D. Watsona, dodajući da su njegove izjave za svaku osudu i da nemaju veze sa znanošću. U priopćenju stoji da laboratorij osuđuje zloporabu znanosti da bi se opravdale predrasude. Između ostalog, Watson je 2007. britanskom listu Sunday Times rekao da je »bio duboko zabrinut za budućnost Afrike« jer »se sve naše socijalne politike temelje na činjenici da je njihova inteligencija kao i naša, dok istraživanja pokazuju suprotno«. Slavni molekularni biolog je dodao da, iako se nadao da su svi ljudi jednaki, »ljudi koji zapošljavaju crnce ustanovili su da to nije istina«.

Cold Spring Harbour Laboratory ga je zbog tih izjava lišio svih administrativnih dužnosti, ali mu je sve dosad zadržao počasne titule. I dok se Watson ispričao za izjave iz 2007., u dokumentarcu »Američki velikani: dekodiranje Watsona«, prikazanom početkom siječnja ove godine, rekao je da nije promijenio svoja stajališta. Imena Jamesa Watsona, Francisa Cricka i Mauricea Wilkinsa vežu se uz ime znanstvenice Rosalind Franklin, koja nikad nije nominirana za Nobelovu nagradu. U tom kontekstu sramotna je činjenica da su Franklinini kolege Watson, Crick i Wilkins svoja istraživanja temeljili na njenim podacima, od kojih su dio koristili bez njenog znanja. Franklin je rođena u Londonu u politički utjecajnoj židovskoj obitelji. Odmalena je pokazivala znakove izuzetnog intelekta, što je kasnije rezultiralo upisom na studij kemije na Newnham Collegeu. Nakon toga je uslijedila istraživačka stipendija u laboratoriju R. G. W. Norrish gdje nije ostvarila veliki uspjeh, stoga se zaposlila u Britanskoj udruzi za istraživanje korištenja ugljena.

Uspoređujući gustoću ugljena s gustoćom helija, Franklin je doprinijela točnoj klasifikaciji ugljena i predvidjela kako će se on ponašati kada se koristi kao gorivo. Ova istraživanja su bila osnova za njen doktorat. Nakon rata upoznala je Marcela Mathieua, koji je bio direktor Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja, te je dobila posao u Centralnom laboratoriju za kemiju u Parizu zajedno s Jacquesom Meringom koji ju je podučio kako koristiti X-zrake na amorfnim supstancama. Godine 1951. počinje raditi kao istraživačica na King Collegeu u Londonu, gdje je zajedno sa svojim studentom Raymondom Goslingom koristila svoje znanje tehnike difrakcije X-zraka na strukturu DNK-a te je otkrila da postoje dvije verzije DNK-a. Sljedeća stepenica u njenoj karijeri je Birkbeck College, gdje je proučavala strukturu mozaičkog virusa duhana. Postavlja se pitanje zašto su tek 1962. njene kolege dobile nagradu ako su otkrića bila objavljena već 1954. Iako je praksa sadašnjih dodjela da se nagrada dodjeljuje i onim otkrićima koja su izdržala test vremena, takva politika 1960-ih nije postojala.

Fizičar nezahvalnim rječnikom opisuje i ljude koje je vidio u Colombu: »Žive u velikoj prljavštini i znatnom smradu. Malo rade, a malo toga im i treba.« Najgore komentare Einstein je sačuvao za Kineze – kinesku djecu opisao je kao »mlitavu i ograničenu«, pa tvrdi da će biti »šteta ako Kinezi zamijene sve ostale rase«. U ostalim natuknicama dnevnika Einstein Kineze opisuje kao »neobičnu naciju nalik na krdo«, koja je »više nalik na automate nego na ljude«. Tvrdio je i kako su male razlike između kineskih muškaraca i žena, te se pitao zbog čega su muškarci u Kini »nesposobni za obranu od ženske fatalne privlačnosti«.

Einstein je 1933. emigrirao u SAD nakon što je u Njemačkoj krenuo uspon Adolfa Hitlera i njegove nacističke stranke. U govoru koji je održao 1946. godine na sveučilištu Lincoln, Einstein je rasizam opisao kao »bolest bijelih ljudi«. U kasnijem periodu života Einstein se zalagao za građanska prava u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovi primjeri nameću pitanje povezanosti znanosti i rasizma, odnosno smije li znanstvenik biti rasist i manipulirati znanošću kako bi opravdao svoje rasističke stavove? Isto pitanje može se nametnuti i vezano uz one koji su završili medicinu, a zbog svojih vjerskih uvjerenja i »prigovora savjesti« ne žele raditi pobačaje. Za razliku od Jamesa Watsona koji nikad nije napustio svoja rasistička stajališta, Albert Einstein ipak je promijenio svoje stavove i doživio svojevrsno prosvjetljenje. U slučaju kad je znanost »sluškinja« rasizma i argumentira ga »znanstvenim dokazima«, posljedice mogu biti zastrašujuće. Podsjetimo da su Slaveni zajedno sa Židovima i Romima kao »inferiornim« narodima, bili testirani u koncentracijskim logorima pod vodstvom »znamenitog« doktora Mengelea koji se jako trudio dokazati da su svi oni medicinski inferiorni arijevcima. Možemo zaključiti, kako reče jedan znanstvenik, da su neznanje i rasizam povezane pojave.