Doček srebrnih košarkaša

Antonio Jordan i Josip Barnjak u dresovima Jelenja Dražica

Kristian Sirotich

Antonio Jordano, Branko Ćubelić i Josip Barnjak/Snimio K. SIROTICH

Antonio Jordano, Branko Ćubelić i Josip Barnjak/Snimio K. SIROTICH



DRAŽICE Nije svaki sportski uspjeh u javnosti doživljen na isti način. I ne treba biti. Nisu niti svi dočeci jednako pompozni. I ne moraju biti. Ono što su doživjeli nogometaši, stručni stožer i staff nakon povratka iz Rusije u Hrvatskoj vjerojatno više nikad nitko neće doživjeti. Ali malo tko ima priliku dobiti i doček kakav je u subotu navečer upriličen srebrnim U-20 košarkašima Josipu Barnjaku i Antoniju Jordanu. U Dražicama, na terasi iznad garaže obiteljskog doma Branka Ćubelića. Skromno, nepompozno, ali od srca.


Za Branka i brata mu Ivicu u riječkim, a vjerojatno i hrvatskim košarkašim krugovima, malo tko nije čuo. Košarku žive već četrdestak godina. Od Gonje Vežice i Esperanta. Ivica je bio veliki potencijal, ali je 1991. godine shvatio da postoje važnije stvari od košarke, danas je trener kojega mnogi mladi košarkaši s poštovanjem spominju. Između ostalih i Antonio Jordano. Branko neće za sebe reći da je trener, više motivator, u Dražicama je osnovao KK Jelenje Dražice i svim silama, a unatoč mnogim nesklonim okolnostima, nastoji ga održati na životu. Branko i Ivica žive košarku i za košarku. Pa nije niti čudo da su omiljeni među mladim košarkašima i da su se Antonio Jordano i Josip Barnjak rado odazvali Brankovu pozivu.



Josip i Jordano imali su potrebu zahvaliti se ljudima bez kojih vjerojatno ne bi bilo niti ovog europskog srebra.




– Moram izdvojiti svog trenera Eugena Tončinića, koji me je povukao u košarku i koji mi je bio kao drugi otac. S njime i Branimirom Pavićem sam dosta individualno radio, ustajali su zbog mene ujutro, ostajali su sa mnom nakon treninga. Velika je njihova zasluga u ovoj medalji – naglasio je Barnjak.


– Ja sam promijenio dosta trenera, ali nekako najveće zasluge za ovo srebro imaju treneri Ivica Ćubelić i Branko Musić, a u Cedeviti trener Trninić. Ta tri trenera su mi nekako najviše pomogla u dosadašnjem dijelu karijere. 



Kako to obično biva u svečanim trenucima, mladi viceprvaci Europe nisu iz Dražica otišli praznih ruku. Za uspomenu na jedno lijepo kasnosrpanjsko druženje svatko je dobio dres »svetog kluba« – KK Jelenje Dražice.


– Jako smo zadovoljni – iskren je bio Josip Barnjak. – Mjesec i pol dana smo radili jako naporno i to nam se na kraju isplatilo. Jesmo li očekivali? Nije da mi sami od sebe nismo očekivali dobar rezultat, znali smo mi koje su naše vrijednosti, ali javnost definitivno od nas nije ništa očekivala. Mislim da smo svima pokazali koliko vrijedimo i da će nas nakon ovog prvenstva mnogi ljudi više cijeniti. Napravili smo jedan dobar rezultat.


Josip Barnjak u finalu je protiv Izraela u drugoj četvrtini držao Hrvatskoj »glavu iznad vode«, a u trećoj je pak jedna trica Antonija Jordana možda mogla promijeniti sve.


– Prvi put sam tada u trećoj četvrtini ušao u igru u finalu. Pogodio tu tricu, došli smo na šest poena zaostatka, pružio se tračak nade, ali sljedeći napad nismo baš najbolje odigrali, Izraelci su nam pogodili dvije trice i to je bilo gotovo.


– Žal za tim finalom još uvijek postoji. Šteta što nismo s malo više energije ušli u tu finalnu utakmicu, možda smo se malo previše potrošili u polufinalu protiv Njemačke, mislili smo da smo napravili već dovoljno, a još je trebalo odigrati finale – ubacit će se Josip. – Mislim da smo trebali malo jače odigrati to finale, iako nakon svega ipak nemamo razloga za nezadovoljstvo. Je li Izrael bolji od nas? Pobijedili su nas pa ne možemo reći da smo mi bolji, ali činjenica je da smo lošije krenuli u tu utakmicu i da smo im dali jedan vjetar u leđa. U prvom napadu su nam skočili jedno četiri puta i već to im je dalo veliko samopouzdanje. Da smo malo drugačije otvorili utakmicu, vjerujem da bi otišlo u drugom smjeru.


Reakcije nakon polufnala protiv Njemačke i finala protiv Izraela bile su odlične. Podrška je, porazu unatoč, pristizala sa svih strana. Naročito ako se zna da su ti dečki još prošle godine igrali u B diviziji europske košarke.


– Trebalo je i nama nekoliko dana da dođemo sebi. Zaista smo svi bili sretni nakon finala. Uostalom, ova generacija je prije dvije godine ispala iz A divizije – dodat će Jordano. – Otišli smo na prvenstvo s ciljem da ostanemo u diviziji, a na kraju smo osvojili srebro. I svi smo bili ponosni i sretni na taj uspjeh. Otvorili smo turnir pobjedom nad Francuzima, a oni su jedna od boljih reprezentacija. Nakon toga uslijedile su pobjede nad Ukrajinom, Španjolskom, a kako je vrijeme odmicalo sve smo više vjerovali u sebe. I na kraju dogurali do finala.


Najbolja utakmica bila je Njemačka.


– Mislim da smo Njemačku zaista dobro odradili – priznat će Barnjak. – Prošle godine kada smo se vraćali u A diviziju isto smo igrali finale protiv domaćina Rumunjske i malo smo kiksali pred punim tribinama. Protiv Njemačke je bila velika trema na početku utakmice, nitko od nas nije želio baš preuzeti rizik, ali kako se utakmica rasplitala mi smo bili sve bolji i bolji. I na kraju smo odigrali možda i najkvalitetniju partiju. Nijemci su dugo čekali tu medalju, sve su nekako gurali da njihova reprezentacija igra u finalu i osvoje taj naslov i pokvarili smo im planove.



  Poseban gost na druženju u Dražicama bio je još jedan mladi riječki košarkaš – Paolo Marinelli. Marinelli se nije tu slučajno zatekao, danas branič Krke iz Novog Mesta, novog ABA-ligaša, kao »pojačanje« je sudjelovao u mnogim akcijama Košarkaškog kluba »Jelenje«.


– Mislim da je ovaj rezultat jako dobra stvar za Josipa i Antonija jer će ih drugačije gledati i u klubovima, ali i u javnosti – kaže Marinelli, koji s U-20 reprezentacijom nije došao do medalje, ali je taj osjećaj proživio s mlađim selekcijama. – Uvijek kada se osvoji medalja velika je to stvar, a oni su talentirani igrači i ovakav rezultat trebao im je da ih ljudi dožive na jedan drugačiji način. Ja sam to prošao i svaki igrač puno više vrijedi kada se napravi neki rezultat, jer to je ono što se cijeni. Osjetio sam to, kada dođeš s medaljom svi te drugačije gledaju.


Marinelli će i ove sezone nositi dres Krke iz Novog Mesta.


– Glavni cilj je bio ući u ABA 1 i to smo uspjeli. Sada kreće nova sezona, nova dokazivanja, idemo dalje iz utakmice u utakmicu. Cilj mi je svaku sljedeću utakmicu pobijediti. Svjesni smo da ulazimo u ozbiljnu ligu, neće nam biti lako, ali vjerujem da možemo. Ostala nam je ista ekipa, isti trener. Kada su osobni ciljevi u pitanju, nastojim da sa svakim novim danom za nijansu više napredujem. Naravno da postoje i neki viši ciljevi, ali živim u sadašnjosti, ne zamaram se previše s onim što bi moglo biti. Ako budem zdravo radio i trenirao, vjerujem da će sve doći.



Antonio i Josip još će nekoliko dana uživati u zasluženom odmoru, a onda opet svatko na svoju stranu. Josipu, doduše, ostaje kući, u Škrljevu, Antonio pak kreće put Zagreba. Čeka ga novo dokazivanje u drugoj ekipi Cedevite, koja će ove godine igrati domaće prvenstvo.


– Prošle sezone sam u Škrljevu nekako dogurao do petorke, dosta sam igrao i nemam razloga biti nezadovoljan. Ove godine su očekivanja velika, otišli su Konjević i Stipčić, vjerujem da ću biti jedan od nositelja igre – iskren je Barnjak. – Klupski ciljevi ostat će isti kao i prošle godine, super bi bilo ako bismo uspjeli napraviti još jedan mali korak naprijed. Vidjet ćemo. Vjerujem da bi svi bili zadovoljni i da na kraju ponovimo sve ono što smo napravili prošle godine. Ući među osam.


O Cedevitinim planovima glupo je govoriti.


– To je istina, ali opet, dosta smo mlada ekipa. Više smo orijentirani na to da mladi igrači dobiju što više prilike pa što bude. Mislim da će za našu mladu ekipu biti dobar rezultat biti među četiri, pet ekipa. Osobno, očekujem tu veću minutažu i priliku da pokažem što i koliko mogu – zaključit će Jordano na kraju jedne lijepe košarkaške večeri u Dražicama.