Oni su nevidljivi likovi televizijskih ekrana i još ne dobivaju dovoljno pažnje

Liz Carr u »Nijemom svjedoku«

Prije nekoliko godina odlučeno je da će se u američkim TV serijama pojaviti dvostruko više likova s invaliditetom. Primjerice, tijekom 2012. godine pojavilo ih se samo četiri, a ta je brojka godinu kasnije porasla na osam. Scenarist Jack Thorne smatra da se takvim osobama ne pruža pažnja koju zaslužuju te da postoje mnogi talentirani pisci, redatelji, producenti i glumci koji nisu prepoznati

Jack Thorne, scenarist serije »His Dark Materials«, izjavio je ovih dana za The Guardian da bi televizijska industrija trebala više pažnje posvetiti različitom spektru ljudi s invaliditetom. Thorne smatra da je ova tema ignorirana u razgovorima o raznolikosti na televiziji te da je riječ o, kako je kazao, »nevidljivoj predrasudi« u industriji. Stoga je pozvao prikazivače, dramske škole, industriju zabave i agencije da učine više po tom pitanju. Thorne je napisao za Radio Times:

»Kad na sastancima pokušavam pogurati talentirane osobe s posebnim potrebama, kažu mi da ih ne žele previše eksponirati. Objasnio sam im da ti dijelovi trebaju biti posebno definirani i predviđeni za uloge koje će tumačiti ljudi s invaliditetom, ali na kraju oni najčešće nisu u podjelama. Napisao sam scenarije s takvim ulogama, međutim bili su odbijeni. Jedini koji sam uspio progurati je »Don’t Take My Baby« na BBC-u, ali je napravljen sa smanjenim budžetom (opet!).«

Thorne je počeo na televiziji 2007. sa serijom »Skins«, napisavši u drugoj sezoni jednu epizodu u kojoj je jedan od likova postao njegovatelj roditelju koji boluje od multiple skleroze. Želio je da tu ulogu igra žena oboljela od te bolesti i Maria Miles bila je u glumačkoj podjeli. Thorne je zatim kreirao za Baftu nominiranu seriju »Cast Off«, u kojoj svaki od likova tumači glumac s invaliditetom. Kad je radio na seriji »The Fades«, Thorne je bio uspješan u namjeri da angažira talentirane osobe s teškoćama. Međutim, to je bilo prije više od deset godina i to je za njega bilo najbolje iskustvo, ali od tada se nije dogodio napredak u prezentiranju ljudi s posebnim potrebama na televiziji.

Thorne smatra da se takvim osobama ne pruža pažnja koju zaslužuju te da postoje mnogi talentirani pisci, redatelji, producenti i glumci koji nisu prepoznati. Jack Thorne postavlja još jedno zanimljivo pitanje: »Znamo da postoje razlike u plaćama vezano uz spol, međutim što je s plaćama ljudi s invaliditetom?«

Vezano uz to, predloženo je smanjivanje poreza za britanske filmove i televizijske produkcije koji su postavili kriterije za žene, etničke manjine i ljude s poteškoćama. Warren Kirwan, voditelj komunikacija u udruzi Scope koja se bori za jednakost ljudi s posebnim potrebama, kaže da više od jedne na pet osoba ima neke poteškoće, ali je ta populacija i dalje zanemarena na televiziji: »Samo 7,4 posto televizijskih likova utjelovljuju osobe s invaliditetom, i samo 5,5 posto takvih ljudi radi iza scene. Napravljen je određeni pomak, ali je pred nama još dugi put do toga da televizijski ekrani odražavaju stvarnost. Televizijska industrija mora učiniti još mnogo u prepoznavanju talenata s posebnim potrebama«, zaključuje Kirwan.Za razliku od toga, junaci televizijskog programa i zvijezde popularnih serijala uglavnom su ljepotice i ljepotani, negativci ili fantastična bića. Ponekad se pojavi i poneki lik koji nalikuje na stvarnu osobu, no rijetko je to osoba s invaliditetom. Takve su osobe u tom dijelu televizijskog programa najčešće nevidljive.

Pomaka ipak ima. Prije nekoliko godina odlučeno je da će se u američkim TV serijama pojaviti dvostruko više likova s invaliditetom. Primjerice, tijekom 2012. godine pojavilo ih se samo četiri, a ta je brojka godinu kasnije porasla na osam.

Rezultati su plod istraživanja američke neprofitne organizacije GLAAD posvećenoj borbi za prava homoseksualaca, ali i svih manjina. Istraživanje je provedeno nad programom televizijskih kuća ABC, CBS, NBC, Fox i The CW. U TV serijama koje će se prikazivati u udarnom programu navedenih kuća omjer snaga je sljedeći: osam junaka s posebnim potrebama naspram 788 ostalih likova. Organizacija GLAAD istraživanje je usmjerila na mjerenje i analizu raznolikosti TV programa, odnosno na vidljivost manjina u sezoni 2013./2014. U posebnom izvještaju bilo je riječi i o samim glumcima. Čak i kad se na televiziji pojave likovi s invaliditetom, uloge najčešće ne dobivaju same osobe s poteškoćama. Prema broju natječaja i raznih prilika koje se u televizijskom svijetu nude glumcima s invaliditetom, kabelska je televizija senzibilnija od javne. Te je podatke iznijela Anita Hollander, čelnica američke udruge glumaca s posebnim potrebama SAG-AFTRA.

Napravljena je i lista novih likova s posebnim potrebama. NBC-jeva serija najavila je uvođenje lika koji pati od Aspergerova sindroma. Osoba u invalidskim kolicima pojavljuje se u serijalima televizijskih kuća NBC i Fox. U programu televizijske kuće NBC uveden je lik s Parkinsonovom bolesti, a pojavljuje se i slijepa osoba. ABC-jeve serije »Uvod u anatomiju« i »CSI« uvele su likove s protetskim udovima. Unatoč pomacima, ocjena je istraživačkog tima, televizijski program i dalje ne prikazuje primjereno niti točno raznolikost populacije.

Kao primjer možemo spomenuti britansku glumicu Liz Carr, koja je i međunarodno poznata aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom. Carr je zbog bolesti u kolicima od sedme godine života. Bila je u svojim tridesetima kad je dobila prvu profesionalnu ulogu u predstavi »Majka hrabrost i njezina djeca« Bertolta Brechta. Godine 2013. pridružila se popularnoj kriminalističkoj seriji »Nijemi svjedok« u ulozi Clarisse Mullery. Još jedna glumica u invalidskim kolicima je Ruth Madeley, koja glumi u seriji »Years and Years«.

U ovom kontekstu zanimljivo je podsjetiti na hvalevrijedan Peti ansambl riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, koji je proizašao iz potrebe da se kroz suradnju institucija okupe mlade, drugačije sposobne osobe, koje će kroz edukaciju u polju izvedbenih umjetnosti stasati u umjetnički ansambl te dugoročno proizvoditi kvalitetnu i uzbudljivu izvedbenu umjetnost. Zaključimo s riječima teatrologa Darka Lukića: »Kao i ostale kulturne i javne ustanove i kazalište je uvijek izraz i odraz vladajuće većine, njezinih uvjerenja, potreba, želja i svjetonazora. Izuzetno je važno upitati se tko pritom ostaje prikraćen i uskraćen za pravo na pristup i pravo na predstavljenost?«