Prestižna nagrada

FILMSKA INVENTURA GODINE Kritičar Dražen Rubeša o glavnim kandidatima za Oscara

Dragan Rubeša

Reuters

Reuters



Politika filmske industrije uvijek egzistira paralelno sa zakonima autorskog filma koji i dalje ovisi o mreži nezavisnih kina i njihovoj »arthouse« filozofiji.


I bez obzira na sveprisutne platforme, čak šest od deset blockbustera koji su u 2018. poharali box office, svode se na superherojske komade i njihove sequele (»Avengers: Infinity War«, »Black Panther«, »Incredibles 2«, »Venom«, »Deadpool«, »Ant Man and the Wasp«).


Ostala četiri naslova odnose se na dva blockbustera iz stare holivudske škole (»Jurassic World: Fallen Kingdom«, »Mission: Impossible – Fallout«), jedan kineski akcić (»Operation Red Sea«) i najnovijeg Spielberga (»Ready Player One«). Nominacije za Zlatni globus su poznate. No u njima se ne moraju skrivati potencijalni kandidati za Oscara.




Iako je naša inventura filmske 2018. krajnje subjektivna u osobnim preferencijama i užicima gledanja, valja izdvojiti Top 5 filmova koje bi se mogli često spominjati idućeg ožujka na oscarovskoj večeri u Dolby Theateru.


»ROMA« (red. Alfonso Cuaron)


Roma


Roma



Cannes ga je ignorirao jer filmovi s Netflixovim produkcijskim pečatom nisu dobrodošli na njegovu crvenom tepihu. Iako traga za izgubljenim vremenom starih kinodvorana Mexico Cityja, osluškuje zujanje projektora i promatra zaljubljene parove u zadnjem redu partera, Cuaronov film osuđen je na kućna kina. Film je to o dvije žene iz različitih klasa koje spaja njihova solidarnost.


Jedna je žena dobrostojećeg liječnika, a druga njena siromašna sluškinja. Prva se rastaje od muža kad sazna da on nije odlazio na kongrese u Ottawu, već na ljubavne izlete u Acapulco. Drugu napušta dečko zaluđen japanskim borilačkim vještinama. Nakon »Harryja Pottera« i »Gravityja«, »Roma« je označila autorov veliki povratak u Meksiko gdje se najbolje snalazi. Opet je u završnici autorova seminalna plaža. No dok je u »Y tu mama tambien« ona simbolizirala smrt, sada je ona simbol života. Autorova sjećanja iz djetinjstva doimaju se kao da ih je prikupio umjetnički fotograf, a ne narator.


»DRAGGED ACROSS CONCRETE« (red. S. Craig Zahler)



Poznatiji kao član metal benda »Realmbuilder« i pisac kaubojskih i gotičkih romana, koji u tandemu s prijateljem Jeffom Herriottom piše glazbu za vlastite filmove (šifra: »Bone Tomahawk«), Zahler je trenutno jedan od rijetkih autora koji se žanru paklenog pulpa u zoni grindhouse matineja odnosi predano i dostojanstveno, igrajući na »grind-guignol« mehanizme B-filma. Nakon genijalnog zatvorskog pulpa »Obračun u bloku 99«, sada mu se nanovo vraća Vince Vaughn, ali u ulozi detektiva. Iako se opet obračunava na bojnom polju. Samo što to više nije zatvor, već jedna videosnimka koja ga inkriminira kao nasilnika u partnerstvu s agentom Melom Gibsonom. Zahler je autor koji nas vraća u dobre stare lumetovske osamdesete u kojima je slične likove portretirao Treat Williams (šifra: »Prince of the City«). Kad za Zahlerov policier kažemo da je film iz »stare škole«, dali smo mu najveći kompliment.


»KUĆA KOJU JE SAGRADIO JACK« (red. Lars Von Trier) 



Iako ga je etablirani kritičar Jonathan Rosenbaum nazvao »Trumpom art filma«, Von Trier je i dalje velika faca arthousea. Kad bi članovi oscarovske Akademije bili iole radikalniji u svom odabiru, njegov glumac Matt Dillon dobio bi barem nominaciju za portret serijskog killera koji vjeruje da su njegova ubojstva umjetnička djela. U njegovim postupcima sublimirane su sve autorove opsesije – mizoginija, sadizam, opsesivno-kompulzivno ponašanje, artističke pretenzije, žudnja za slavom i »nacifilija«. Da bi promarao Zlo iznutra, Von Trier je morao otići u SAD, iako njegove krajolike »glumi« Švedska. Ali njegov Jack ne želi samo postati umjetnik ubijanja. On je sirovi inženjer koji ima ambicije postati arhitekt. Ono što je u »Melankoliji« bio kraj svijeta u formi zagonetnog planeta koji je zaprijetio zemlji, to je sada pakao oslikan kao spoj vatrenog Mount Dooma i Dantea. No ako je »Nimfomanka« bila erotska umjetnost i film o seksu, »Kuća koju je sagradio Jack« je psihijatrijska dijagnoza i film o nasilju. Jer, provokacija je za Von Triera bila i ostala moralni stav.


»THE KINDERGARTEN TEACHER« (red. Sara Colangelo)



Jedna od najizglednijih kandidatkinja za Oscara u kategoriji ženske uloge je Maggie Gyllenhaal za portret tete iz vrtića u finom remakeu istoimenog filma Nadava Lapida iz 2014. Autoričin komad koji je na Sundanceu osvojio nagradu za režiju, pokazuje kako je jedna nezadovoljna žena pokušala prekinuti životnu monotoniju upisavši se na tečaj poezije, gdje otkriva nove stimulanse u jednom talentiranom petogodišnjem dječaku. Iako se u poezijama tog wunderkinda reflektiraju se sve njene frustracije i žudnje. Od prostitutke i režiserke pornića u »Kronikama Times Squarea« do tete iz vrtića čiji postupci rasturaju sve pravne i etičke ograde. To je ovogodišnji glumački jackpot ekstraordinarne Gyllenhaal. Iako ostaju dileme promatra li je autorica kao heroinu, čudovište ili nešto između. Nažalost, riječ je o još jednom lucidnom komadu s Netflixovim pečatom koji će zaobići naša kina.


» NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA« (red. Christopher McQuarrie) »SOLO: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA« (red. Ron Howard)



Iako se u multipleksima dogodio pravi cunami blockbustera, tek dva zaslužuju našu pažnju. McQuarriejev komad očekivano se našao na listi od deset najgledanijih filmova u SAD-u, iako pripada staroj holivudskoj školi. Howardova saga prošla je na box officeu puno lošije, iako je takav njen status nezaslužen. Akcija je u McQuarrieja gola i bez kompjuterski degeneriranih intervencija, i ni u jednom trenutku nije zamorna. S druge strane, ni Howardov »Solo« nije imun na retro estetiku, katapultirajući nas praktički u prethistoriju blockbustera. Zato se »Solo« može promatrati kao »Čahura« s pustinjom umjesto vode. Zato su Marvelovi »Osvetnici: Rat beskonačnosti« i »Solo« u isti mah miljama daleko i tako blizu u pokušaju reorganizacije blockbustera. U jednom se kriju duhovi melodrame. U drugom se krije klasična Howardova esencijalnost i poigravanje sa žanrovima. Ali »Solo« ima i najerotskiju scenu godine, onu u kojoj se Wookie pridružuje Solu pod tušem, dok je potonji ispirao blato od njihove borbe. Iako se ovdje ograđujemo od kvir teoretiziranja.