Dragan Rubeša

Egzotični artefakt Mozartove ere: Užasi i (lažne) idile kolonijalizma

Dragan Rubeša

Schleinzerov motiv trgovine tijelima aludira na migrantske užase i pokušaje »divljih« azilanata da postanu dijelom »uljuđene« Europe



Davne 1877. švicarski aristokrat Alfred von Rodt kupio je udaljeni čileanski otok kao preteča svih onih današnjih tajkuna koji su otkinuli svoj komad privatizacijskog kolača. Taj otok poznatiji kao Isla Robinson Crusoe, koji pripada vulkanskom arhipelagu Juan Fernandez, udaljenom 362 nautičke milje od čileanske obale, postao je njegovo utopijsko »malo kraljevstvo« i njegov »novi projekt«.


Na njemu je on bio prefekt, sudac, ministar carine i poštanskih usluga. Iako je švicarske Alpe zamijenio oceanom, taj »posljednji Robinzon« živio je u kući nalik onoj iz Interlakena. »Ponekad je otok bio nervozan«, kaže njegov alter ego Mathieu Amalric u sugestivnom doksu »Insulaire« Stephanea Goela koji se pozabavio von Rodtovom postkolonijalnom ostavštinom i životima njegovih potomaka koji danas traže političku autonomiju i zaštitu vlastitih identiteta. I dok je njegova svakodnevica bila prilično idilična, to se ne bi moglo reći za one koji na tom otoku žive danas. Iako neki od njih uživaju u idili njegovih čarobnih krajolika, hodajući usamljenom pješčanom plažom okruženi tuljanima koji ne mare za njihovu prisutnost, nalik Discovery Channel avanturistima.


Otok je 2010. pogodio snažni tsunami. Danas je nastanjeno samo 4 posto njegove ukupne površine, dok njegovi žitelji priznaju da žive poput zatočenika ogromnog nacionalnog parka. Zato se »Insulaire« može promatrati i kao dijalog prošlosti i sadašnjosti zemlje u kojoj globalizacija artikulira njen glas. Tim istim žiteljima brodovi donose voće jer ga na otoku nema dovoljno. Donose im i oruđe, i piće, i građevinski materijal, ali i knjige. Poput Galapagosa, tako je i rajski otok Robinson Crusoe postao meta turista. Lokalni stanovnici nazivaju ih »plasticas«, jer im na odlasku ostavljaju plastične čaše, boce i plastični pribor za jelo. Kao podsjetnik na von Rodtove idilične ali oštre dane ostala je tek glavna gradska ulica nazvana po njemu, čiju će ceremoniju inauguracije uveličati švicarski ambasador u Čileu.


Trgovina tijelima 




Užase kolonizacije osjetio je na svom tijelu i mali Angelo Soliman, rođen u Nigeriji kao Mmadi Make. Njegovom bizarnom životnom storijom s kojom je danas upoznat gotovo svaki austrijski osmoškolac na satu povijesti, pozabavio se i Markus Schleinzer u sumanutoj drami »Angelo«, snimljenoj nakon autorove sedmogodišnje stanke. Od »Michaela« do »Angela«. Zvuči poput kontekstualnog štosa. Zato bismo autorov diptih mogli nazvati »Michaelangelo«, iako ga naizgled ne povezuju brojne dodirne točke (Schleinzerov prethodni komad pozbavio se svakodnevicom jednog pedofila). Ipak, oba filma bave se načinima junakove interakcije s okrutnim vanjskim silama koje ljude čine onakvima kakvi oni jesu. Mmadi je kao rob okončao u Marseillesu, da bi ga sudbina odvela u naručje sicilijanske markize (sjajna Alba Rohrwacher), koja je u njemu pronašla zamjenu za svog prerano umrlog sina. Nazvala ga je Angelo, jer se tako zvao i njen sin. No tom gestom je pokušala dokazati svijetu zadojenom kolonijalnim predrasudama da Afrikanci nisu »bezbožne kreature koje su od rođenja predodređene da završe u zagrljaju sotone«.


Dok slijedi »stazu humanosti«, Angelo će u tinejdžerskoj dobi okončati na bečkom dvoru, indoktriniran serijom glupih salonskih rituala koji uključuju njegovo sudjelovanje u raskošnim balovima i rasističkim kazališnim melodramama u kojima je morao glumiti uloge zlih maorskih vladara. Čak su ga nazivali »crnim Mozartom«. Zato Schleinzerov komad nije samo film u kojem Kubrickov »Barry Lyndon« susreće Guediguianovu »Crnu Veneru«, već se njegova priča može promatrati i kao svojevrsna inverzija Jenkinsove »Mjesečine«, s crnim »urođenikom« koji susreće pogrešne ljude s ciljem da postane pravi uglađeni Europljanin. Jer, Schleinzerov motiv trgovine tijelima aludira na migrantske užase danas i sve one pokušaje »divljih« azilanata da postanu dijelom »uljuđene« Europe.


Kraljevski namještaj 


No u tim raskošnim, ali beskrvnim baroknim interijerima koje estetizirani Schleinzer hvata do najminucioznijih detalja pedanterijom jednog Greenawaya, Angelo je sveden na dekorativni komad kraljevskog namještaja, izoliran u sarkofagu zapadnih rituala i carske moći. Zato će mrtvo tijelo Angela Solimana biti preparirano i izloženo u bečkom prirodoslovnom muzeju (Naturhistorische Museum). Jer, bez obzira na njegova druženja s Mozartom i Haydnom, i članstvom u prestižnoj masonskoj loži, on će naposlijetku ostati posprdno upamćen među pionirima etnologije kao »mumificirani Maur«, sveden na egzotični artefakt čija će »mumija« izgorjeti 1848. u požaru. Zato bi se Schleinzerov komad mogao bez problema preimenovati u »What You Gonna Do When the World’s on Fire«, kako glasi najnoviji sjajni doks Alberta Minervinija premijerno prikazan u konkurenciji venecijanske Mostre. Oba filma katalogiziraju proces povijesne transformacije crnih tijela u materijalne artefakte, neku vrstu materijalne baštine koji će ispariti bez ikakve ceremonije.


Pri tome je posve nebitno je li riječ o Schleinzerovu crnom intelektualcu koji se kretao u Mozartovim krugovima ili Minervinijevim Novim crnim panterama koje repetitivno uzvikuju slogane u stilu »No Justice, No Peace« i klincima koji besciljno bauljaju suburbijom prije no što će se pridružiti karnevalskoj povorci. Ostaje pitanje što bi s tim materijalom učinio crni sineast. Jer, Schleinzer je prije svega baštinik estetike Michaela Hanekea s kojim je surađivao kao casting direktor. To se praktički vidi u svakom kadru njegova filma. Zato valja parafrazirati naratora Amalrica iz Goelova doksa koji također sondira kolonijalne teme – »Ponekad je Beč bio nervozan«.