Festival

Moderni (usamljeni) muškarci Zagrebdoxa: Bildanje unutarnjih nemira

Dragan Rubeša

Konradovo odrastanje promatra briljantni Klaudiusz Chrostowski u filmu »Zovite me Tony«, uvrštenom u paralelnu selekciju Teen Dox ovogodišnjeg ZagrebDoxa, koji tematski priziva Coteov komad »Ta peau si lisse« prikazan u konkurenciji lanjskog Locarna. Obojica uranjaju u svijet bodybuildera identičnim hipersenzibilnim prosedeom



Konrad je poljski maturant zaluđen bodybuildingom. Vježba svakodnevno kako bi se pripremio za veliko natjecanje. Čak i kad odlazi na instrukcije iz matematike, ne odvaja se od utega. Njegova druga strast je gluma. Obožava Ala Pacina i soba mu je ukrašena posterom Tonyja Montane iz »Scarfacea«. Zato se prijavio u glumačku školu i uoči castinga za neku TV seriju za koju traže sporednog glumca priprema eksplozivni monolog u kojem se suočava s ocem kojeg dugo nije vidio. Očeva toplina i ljubav jako mu nedostaju.


»Ne pokazuješ emocije. Moraš biti emocija«, kaže mu učiteljica glume. Ali emocije će kad tad izaći na površinu. Dovoljno je da se Konrad prisjeti oca i suze će poteći niz njegovo lice. »Život je težak i nezahvalan«, kaže.


Ali Konrad je usamljena duša. Uoči maturalne zabave on odabire drečavo plavo odijelo i roza leptir-mašnu. I dok se na zabavi svi pojavljuju u parovima, on se usamljen probija plesnim podijem, kao da ni sam ne zna što bi sa sobom učinio. Kao da mu je sva ta žudnja za pažnjom i priznanjem u stvari smetnja. I kad se Konrad u društvu prijatelja popne na maglom obavijeni vrh u Tatrama, to ga podsjeća na song »Sacrifice« od Eltona Johna (»Šteta da ne možemo ništa vidjeti, ali barem sjedimo u oblacima«).


Kult tijela




Konradovo odrastanje promatra briljantni Klaudiusz Chrostowski u filmu »Zovite me Tony«, uvrštenom u paralelnu selekciju Teen Dox ovogodišnjeg ZagrebDoxa, koji tematski priziva Coteov komad »Ta peau si lisse« prikazan u konkurenciji lanjskog Locarna. Obojica uranjaju u svijet bodybuildera identičnim hipersenzibilnim prosedeom. No Chrostowski je tipični izdanak nove hibridne škole poljskog dokumentarca koju je na lanjskom ZagrebDoxu promovirala briljantna Anna Zamecka (šifra: »Prva pričest«).


Za razliku od Konradova odijela kupljenog u robnoj kući poljskog industrijskog gradića, naočiti violinistički virtuoz i zvijezda u usponu Charlie Siem, čijim se likom i djelom pozabavila Eva Mulvad u »Modernom muškarcu«, odlazi na probu kod elitnog londonskog krojača. Ali nakon nastupa on se povlači u minimalističku osamu svog luksuznog firentinskog stana. Naravno, njegov glamurozni život miljama je udaljen od Konradove provincijske Poljske. Između dvaju nastupa u rasprodanim koncertnim dvoranama i snimanja reklamne kampanje za Hugo Boss i Armanijev parfem, odmara se na terasi svoje luksuzne vile na Azurnoj obali.


No njegove usamljenosti i Konradove usamljenosti su praktički iste. Ono što je Konradu frend s kojim odlazi na planinarenje, to je Charlieju njegov pijanist Itmar Golan koji ga prati na turnejama. Povrh svega, obojica njeguju kult zdravog tijela. Dovoljno je promatrati scenu u kojoj se Konrad depilira uoči nastupa i spreja tijelo bojom ili onu u kojoj Charlie diže utege, odlazi kod vizažiste i vadi iz kutije hrpu probiotika. »Tako si lijep i zabavan, a nemaš curu«, kaže potonjem jedna dama.


I nerdovski matematičar Raitis, akter izvrsnog direktnog filma »Mamina jednadžba« latvijske redateljice Ieve Ozoline, želi biti »moderan muškarac«. Povremeno diže utege u teretani te upisuje tečaj tanga gdje upoznaje curu. No kad ju odvede u hotelsku sobu, oni pričaju o Hawkingu, redu i kaosu. U totalnom neredu, kao krajnji antipod njegove matematičke preciznosti, nalazi se i njegova privatna soba u čijoj osami živi. Terapeutkinja kod koje odlazi na seanse čak je dovela na njegov prag majstoricu za feng-shui, ali je on ne pušta u stan. U još većem kaosu je njegov nesređeni odnos s majkom profesoricom, koju čak prijavljuje policiji zbog psihičke torture i skrivanja njegovih diploma. Poput Konradova odbjeglog oca (»Zovite me Tony«), i onaj Raitisov je napustio obitelj. Tek će jednom zajedno otići na ples. Ali Raitis provodi čitavu večer naslonjen na zid plesne dvorane.


Ranjive figure


Autoričin komad kulminirat će Raitisovim uskršnjim posjetom djedu s mamom i mlađim bratom znanstvenikom, pri čemu autorica u toj bergmanovskoj epizodi postaje nevidljivi četvrti član njegove obitelji. No majka se u tom malom brutalnom kućnom videu ne želi suočiti s kritikama koje joj sinovi upućuju, već im nonšalantno kaže: »Idemo farbati jaja«, kao da se ništa nije dogodilo. Kad sukob majke i sina eskalira u fizički obračun, autorica naglim rezom prekida film. Filmski ekran će se zamračiti, uz natpis »Raitis je udario majku«. Sukob se nastavlja njihovim kasnijim susretom u šumskom muzeju. Ali majka je previše okupirana pripremama za svoj panel na kongresu, da bi obraćala pažnju na sinove riječi. Zato autoričin komad ne nudi konačne odgovore, već ostavlja majku i sina na autobusnoj stanici, udaljenije no ikad.


Dok ne baš moderni muškarci u Ivanišinovu doksu »Playing Men« (regionalna konkurencija ZagrebDoxa) na različitim mediteranskim lokacijama demonstriraju nabildani mačizam kroz nauljene pelivanske borbe, šijavice, morru i mušku tarantellu, Raitis odlazi na lekcije iz tanga i promatra staru snimku svog nastupa na latvijskom talent showu u ulozi žonglera. Jer ZagrebDox promatra »modernog muškarca« kao nesigurnu, ranjivu, kaotičnu i usamljenu figuru koja poput Charlieja Siema pokušava pronaći najbolju verziju sebe ili poput Raitisa i dalje vjeruje da se »ljepota povezuje s redom«. Onaj mitski »My pony, my rifle and me« iz »Rio Brava« na odjavnoj špici Ivanišinova doksa, očito pripada nekim drugim mužjačkim vremenima.