Otok Runit - Na Maršalovim otocima, lokalnom stanovništvo ima nadimak za lokaciju nuklearnog otpada "Runit Dome" - nazivaju ga "Grobnica". Zapečaćena jama sadrži više od 73.000 kubičnih metara nuklearnog otpada koji su nastali nakon što je američka vojska testirala nuklearne bombe.

Od 1977. do 1980. godine, oko četiri tisuće američkih vojnika je bilo na zadatku čišćenja radioaktivnog otpada koji je ostao nakon silnih eksplozija i testiranja. Prikupljali su kontaminirano tlo te ostali radioaktivni otpad koji je uključivao vojnu opremu, metal i beton. Sve je otišlo u kupolu "Runit Dome" koja je zatim prekrivena betonom.

Business Insider piše da krater sadrži količinu nuklearnog otpada kojim bi se moglo napuniti trideset i pet Olimpijskih bazena. Većinski dio otpada je plutonij, izotop koji prilikom udisanja izaziva rak pluća.

Među testiranjima na otoku, nalazi se i zloglasni Castle Bravo. Tada se testirala eksplozija nove hidrogenske bombe, ali je podcijenjena njezina štetnost i razmjeri opasnog materijala nakon detonacije. Eksplozija je imala ekvivalent od 15 megatona što je iznosilo dvostruko više od onoga što su znanstvenici predvidjeli. 

Oblak radioaktivne prašine prošao je više od stotinu i pedeset kilometara. Ubrzo su s otoka evakuirani domoroci, a kod njih osamdeset i troje su zabilježene opekline. Jedan je japanski brod kasnije ulovio i radioaktivnu ribu. Japanski brod je došao u direktan kontakt s oblakom zbog kojeg se većina posade razboljela. jedan je član posade preminuo od sekundarne infekcije šest mjeseci nakon akutne izloženosti radijaciji. Drugi je imao mrtvorođenče koje je bilo deformirano. Situacija je rezultirala međunarodnim incidentom i pojačala brigu Japana oko radijacije. 

No, povećala se razina mora. Voda se podiže za otprilike sedam milimetara godišnje od 1993. Voda je počela ulaziti u tlo ispod kapsule. Za razliku od zapečaćenog krova kupole, dno jame nikada nije prekriveno betonom. Sada, plime stvaraju opasnost od potapanja kupole ili njezina otvaranja.

Za Broadcasting Corporation učiteljica koja s Enewetaka, Christina Aningi kaže: "Ovo je poput groblja za nas, samo čeka da se dogodi."

Zbog nuklearnih testiranja 1940-ih i 50-ih, stanovnici atola Enewetak su protjerani iz svojih domova i premješteni na obližnje otoke. Danas, tek tri atola od njih ukupno četrdeset, proglašeno je sigurnim za ljude. Na otocima trenutno živi oko 650 stanovnika. Otok na kojem se nalazi "Grobnica" još je nenaseljen.

Američko Ministarstvo energetike 2013. godine je objavilo da postoji mogućnost curenja radioaktivnog materijala. Isti bi iz kupole iscurio u morski okoliš, ali rečeno je da "ne bi nužno doveo do značajnih promjena u količini radijacije lokalnom stanovništvu", prenosi BI.

Problem je što se razina mora oko Maršalskih otoka podiže. Do 2030. godine, mogla bi narasti za 3 do 16 centimetara više od današnje razine. To bi rezultiralo poplavljivanjem obale, a do 2100. godine, kupola bi mogla u potpunosti potonuti.

LA Times prenosi da su službenici s Maršalskog otoka lobirali američkoj vladi za pomoć, što ovi odbijaju uz objašnjenje da je to na njihovoj zemlji i time njihov problem. "Kako to može biti naše? Mi to ne želimo. Nismo to izgradili. Smeće unutra nije naše. Njihovo je", kazala je predsjednica Republike Maršalovi Otoci, Hilda Heine.

Zanimljivo je i otkriće da je američka vlada "zaboravila" spomenuti ključne informacije o sadržaju kupole u vrijeme potpisivanja međudržavnog ugovora. Države su potpisale ugovor o oružanom testiranju 1986. godine, a SAD nije priznao da je 1958. godine dostavio 130 tona tla s lokacije za atomsko testiranje u Nevadi, na Maršalove otoke.