Ne piše nam se dobro

DRAMATIČNO UPOZORENJE ‘Srljamo u propast, zadnja smo generacija koja može spasiti život na Zemlji’

Bojana Mrvoš Pavić

Reuters

Reuters

Kroz samo trideset godina, kaže izvješće stručnjaka predstavljeno u Parizu, četiri milijarde ljudi živjet će na sušnim područjima, dok će između 50 i 700 milijuna ljudi biti prisiljeno na migracije zbog klimatskih promjena. Da se to ne dogodi moramo reorganizirati čitav sustav, ponašanje i svoje vrijednosti



Zorice, čitala sam u novinama ono neko izvješće o klimi, i tome kako smo mi, ljudi, uništili toliko prirode! Naša bi djeca i unuci mogli jako teško zbog toga živjeti, baš je ‘grda’ situacija – čuli smo, slučajno, kako zagrebačka umirovljenica na klupi u jednome parku kaže drugoj. A ta joj gospođa Zorica odgovara onako kako, ruku na srce, još uvijek, i vrlo pogubno, razmišlja većina nas »krivaca« za kataklizmu pred vratima:


»Ma joj, ne treba o tome razmišljati, ‘ko bi na to mislio, pa poludio bi čovjek!«.


Jest, istinu trpamo pod tepih već jako dugo, desetljećima, uvjereni kako je za klimatske promjene, i posljedice koje su one izazvale, uvijek kriv netko drugi, veći od nas – industrija ili promet, a i jedno i drugo smo mi sami, jer prirodu ponajviše uništava proizvodnja hrane – naš neumjereni, divljački konzumerizam. Uništava je proizvodnja energije, koju isto tako bjesomučno trošimo, u velikom broju slučajeva potpuno neinformirani o tome što stoji iza svakog zalogaja mesa kojeg pojedemo, ili svakog kilovatsata energije koji potrošimo. Glavni zagađivači i potrošači smo mi, ljudi, vrsta koja je dobrano zarezala granu na kojoj sjedi. Nevolja nam je svakako došla do struka, da ne kažemo gaća, a vrlo brzo će i, doslovno, kroz poplave i zagađenje, stići do grla. No. baš poput gospođe Zorice, i dalje uporno okrećemo glavu, nesvjesni činjenice da ulaganje u djecu nije (samo) plaćanje njihovih instrukcija, škola stranih jezika, tečaja boardanja ili sinkroniziranog plivanja nego bi to trebala biti briga o okolišu u kojem djeca žive.


Srljanje u katastrofu




Međuvladina platforma za znanstvenu politiku o biološkoj raznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES) objavila je 1.800 stranica dugačko, dramatično upozorenje o klimatskom slomu, koji neće poštedjeti niti jednu državu u svijetu. Više od 140 znanstvenika iz 50 zemalja svijeta tri je godine radilo na dokumentu koji urbi et orbi poručuje da odmah, ovoga časa, moramo povući »ručnu« – od najniže lokalne, do globalne razine; promijeniti tehnologije koje koristimo, ekonomske i društvene norme, paradigme, ciljeve i vrednote – i možda tako uspijemo zaustaviti srljanje u klimatsku katastrofu.


Od 1970. godine do danas, kaže izvješće, uspjeli smo na rub izumiranja dovesti četvrtinu, odnosno oko milijun biljnih i životinjskih vrsta. U njihovom smo istrebljenju u samo pet desetljeća bili nekoliko stotina puta brži nego u deset milijuna godina prije toga. Čovjek je potpuno, i u svakome smislu, zavladao planetom, ljudska je populacija u 50 godina porasla s 3,7 na 7,6 milijardi ljudi, a bruto domaći proizvod po glavi stanovnika globalno smo otad povećali četiri puta. Na štetu prirodnih resursa, dakako, koji ne mogu, i neće trajati dovijeka, pa otprilike već u kolovozu svake godine potrošimo sve ono što je priroda u stanju obnoviti u godini dana, a ostatak godine živimo na tzv. ekološki dug.


Zato što nas je puno, i sve više, kaže izvještaj, samo je 25 posto zemljine površine ostalo netaknuto usjevom ili drugim utjecajem ljudskog djelovanja, što će do 2050. godine biti smanjeno na deset posto. Pritom će sve veća proizvodnja hrane i biogoriva trebati i sve više pesticida i drugih kemikalija. Uzgred rečeno, na putu smo i da potpuno uništimo pčele, vrijedne kukce bez kojih usjeva neće niti biti – 577 milijardi dolara godišnjih globalnih usjeva ugroženo je gubitkom oprašivača, dok smo sječom šuma, također, proizveli najmanje deset posto stakleničkih plinova. Poljoprivredna je proizvodnja samo od 1970. godine porasla za 300 posto, sječa drvne građe za 45 posto, a od 1980. godine smo pak za deset puta povećali količinu otpadne plastike. Čak je sto milijuna hektara tropskih šuma izgubljeno od 1980. do 2000. godine, kao posljedica, najviše, uzgoja stoke u Južnoj Americi za potrebe svjetskog tržišta mesom, kao i zbog proizvodnje palminog ulja, od kojeg se 80 posto koristi u proizvodnji hrane, kozmetike i sredstava za čišćenje. Od 1980. smo udvostručili emisije stakleničkih plinova, pri čemu je doprinos od 25 posto dalo krčenje šuma, oslobađanje CO2 iz tla, usjevi i gnojidba – u najvećoj mjeri potrebni uzgoju stoke za proizvodnju mesa.


Mi smo »pobjednici«


Kroz samo trideset godina, kaže izvješće stručnjaka predstavljeno u Parizu, četiri milijarde ljudi živjet će na sušnim područjima, dok će između 50 i 700 milijuna ljudi biti prisiljeno na migracije zbog klimatskih promjena.


– Žao nam je što ovako zlokobnu sliku šaljemo u svijet, no ona je istinita – rekao je prilikom predstavljanja dramatične studije predsjednik IPBES-a, sir Robert Watson. Ekosustavu se, kazao je, stanje jako brzo pogoršava, čime ugrožavamo svoje zdravlje, sigurnost hrane, kvalitetu života, gospodarstva od kojih živimo. Promjene će, dodao je, biti moguće samo ako reorganiziramo čitav sustav, ponašanje i svoje vrijednosti.


Dr. Deni Porej, biolog iz Beograda i direktor WWF Adrije, regionalnog ureda World Wide Fund of Naturea, jedne od najvećih i najutjecajnijih svjetskih organizacija za zaštitu prirode, ističe kako je pariški izvještaj zapravo dokument o tome u kojoj su mjeri ljudi, sad doista »pobjednički«, zagospodarili svijetom.



– Mi smo »pobjednici«, kaže izvješće, baš generacija sad živućih ljudi srednje dobi. Ja sam rođen 1971. godine, otkad se broj divljih životinja, frapantan je podatak, smanjio za 60 posto. Danas imamo dvostruko više kokoši za ljudsku prehranu nego svih divljih ptica, od vrapca do rode, u cijelome svijetu. Mi smo generacija koja pod hitno mora nešto učiniti. Ljudi nisu svjesni koliko je loše. Kad bi nam sad u posjet stigli »marsovci«, i na jednu stranu odvojili sve »meso« teže od kilograma – ljude i domaće životinje, a na drugu stranu divlje životinje, 25 posto bi bili ljudi, 75 posto životinje potrebne za ljudsku ishranu, a samo pet posto divlje životinje – ističe Porej.


Ovo što se događa bez presedana je u cijeloj povijesti čovječanstva, napominje. Trenutak je izbora – spasiti se ili ne.


– Nema drugog izbora nego naučiti se suzdržavati, ne jesti toliko, ne trošiti, ne bacati toliko. Riječ je, dakle, o nužnom kulturološkom obratu. Ja sam prestao jesti krave, moguće je, živ sam. Mi, odrasli, pogotovo ljudi treće životne dobi, nismo dovoljno promjenjivi, ali naša djeca će to morati biti, i zato ih od malih nogu moramo učiti promjenama ponašanja. Izvješće kaže da smo posljednja generacija koja može povući ‘ručnu’. Jasno je da smo stoljećima bili siromašni i gladni, potlačeni, željni svega, kao što su mnogi narodi i dan danas, i da mislimo kako napokon imamo pravo uživati u blagostanju, ali tako nećemo opstati – upozorava Porej.


Promjene su, uvjeren je, moguće. Onako kako se unatrag dvije godine, primjerice, stvari mijenjaju po pitanju plastike odnosno plastičnog otpada, moguće je mijenjati i drugo.


Reuters


Reuters



– Devedeset posto, ponavljam, devedeset posto morskih ptica u svojim želucima ima plastiku. Stvorena je, napokon, dovoljno jaka kritična masa koja je pokrenula promjene, i one se, u zakonodavstvu i praksi, događaju. Jednako tako će se i druge neke stvari morati proglasiti društveno neprihvatljivima, i sankcionirati. Prije 20 ili 50 godina bilo je normalno u prirodu baciti stari auto ili prosuti smeće nasred ceste, sad je to društveno neprihvatljivo, i većini ljudi nenormalno. Tako se i druge stvari mora mijenjati, i sankcionirati – kaže biolog.


Na pitanje hoće li ljudi, međutim, do takvih spoznaja doći tek onda kad se, doslovno, budu utapali u vlastitom smeću i poplavama, bili gladni, Porej odgovara kako je to, realno, naša budućnost.


Glup i poguban put​


– Dok ljudi svoj okoliš, lokalni, neposredni okoliš ne počnu doživljavati kao dio svog identiteta, svoga naslijeđa, pomaka neće biti. Slavonac, Dalmatinac, Primorac, Srbin ili Grk, bilo tko, mora shvatiti da je sve u njegovom okolišu ono što je i on sam, i da se prema tom okolišu mora ponašati jednako zaštitnički kao što se ponaša prema svojoj, i imovini svoje uže obitelji. Na globalnom smo tržištu – naša hrana, naša voda i električna energija nije više naša nego dio globalnog sustava, i kad to »naše« počnu kupovati globalni igrači, ono će za nas postati preskupo, i nama nedostupno. Ako ne zauzmemo zdravu dozu ponosa, i ne zaštitimo svoje lokalne resurse, ne budemo li ih koristili održivo, drugi će ih pojesti – zaključuje biolog.


Prof. dr. sc. Vladimir Lay, sociolog istraživač i politolog, upozorava kako je ekološki, a time i krah čovječanstva itekako izvjestan jer je odsutnost, pospanost, sporost suvremene civilizacije i ljudi očigledna.



– Ljudskoj kapitalističkoj civilizaciji trebaju šamari, još puno šamara. Ona je samodopadna i »zalaufana« u samo-destruktivnom smjeru. Pogoni se na profitu i tržištu koji su bog i batina, a zapravo su slijepe i glupe sile; na privatnom vlasništvu i njegovom uvećanju kao, empirijski gledano, vrhunskom životnom cilju većine pripadnika ljudske rase modernog doba, i na, treće, stalno rastućem konzumerizmu kao vladajućem načinu življenja. To je glup, poguban put, dugoročno gledano put smrti živog svijeta i života na Zemlji. Šamari su već tu, ali još ne bole dovoljno. Bit će ih još i još – onih koji otrežnjuju i tjeraju na razmišljanje koje stremi ozbiljnoj promjeni, a ne novoj seriji brbljanja, napominje prof. Lay.


Na pitanje shvaćaju li države, u stalnoj utrci za rastom BDP-a, da je ta utrka, s resursima koji nam ne mogu služiti dovijeka, izgubljena, prof. Lay odgovara kako je formalno – ako gledamo posljednja dva, tri desetljeća donesenih odluka, dokumenata, rezolucija i sličnog – odgovor pozitivan, ali djelatno – nije.


– Znanost sustavno proizvodi spoznaje, nalaze, zaključke, ali države, konkretni političari, upravljači – ti pretežno tašti i bogaćenju skloni obični slabi pojedinci (čast izuzecima), često nedovoljno obrazovani – slabo ih slušaju, ili ih uopće ne čuju. Broj ljudi na Zemlji sustavno raste, rastu razvojni i potrošački apetiti, bogate zemlje i bogati ljudi bi rado da su još bogatiji, a resursna osnova nije neograničena! I obični ljudi i upravljačke grupe koje drže vlast i donose razvojne odluke u državama diljem svijeta spoznajno su glede toga što ljudi čine prirodnim osnovama života – slabe, lijene, u najboljem slučaju – spore. Iznimka su »zeleni čudaci«, ljudi koji se znanstveno, stručno ili aktivistički bave ekologijom, okolišem, prirodom i pitanjima narušavanja prirodnih osnova života od moderne tehnologije, postojećeg načina i organizacije života u oblastima proizvodnje, prometovanja i obitavanja – kaže profesor.


Upitan ima li još vremena za male popravke, ili moramo nužno svi – i razvijeni i zemlje u razvoju, pristati na radikalne mjere popravka, odgovara kako mali popravci mogu samo usporiti propadanje prirodne osnovne života na Zemlji. Potrebna je, zaključuje, stroga opće zemaljska strategija, i disciplinirana provedba čuvanja, štedljive upotrebe prirodnih osnova života.


Glupost uzima danak


– Nije profit, kapital, konzumerizam, privatno vlasništvo bog. Život je bog. Radikalne promjene će doći na red kad voda dođe do usta i počne u njih ulaziti, daviti nas, mene, vas, sve. Kad iz dupeta spoznaja dođe u glavu – zaključuje profesor.


Nekadašnja ministrica zaštite okoliša i ekološka aktivistica Mirela Holy kaže kako je Albert Einstein, čini se, nažalost bio u pravu kad je progovorio o bezgraničnosti ljudske gluposti.



– Ta je glupost motivirana sebičnošću i pohlepom, i sad vidljivo uzima svoj danak. Prema mnogim znanstvenicima nalazimo se u antropocenu, razdoblju u kojem su ljudske djelatnosti poremetile prirodnu ravnotežu te svjedočimo šestom globalnom izumiranju. Za to nam nije trebalo IPBES-ovo istraživanje, jer znanstvenici već godinama upozoravaju – ističe Holy. Pitanje je, dodaje, možemo li i radikalnim promjenama zaustaviti ovaj proces, jer promjene nisu potrebne danas nego su bile potrebne prije par desetaka godina.


Na pitanje ima li zapad pravo od zemalja u razvoju, mnogoljudnih poput Kine i Indije, čiji građani koliko toliko napokon žive pristojno, tražiti sad naglu obustavu razvoja zbog zaštite okoliša, Holy odgovara kako zapadne zemlje najmanje imaju pravo moralizirati:


– Guranjem konzumerističke agende koja sve ljude na svijetu pretvara u puke potrošače, i globalizacijskim nametanjem tog koncepta cijelom svijetu, upravo su razvijene zemlje zapadnog svijeta (SAD, EU, Kanada i Australija) dovele do sadašnjeg stanja. Kina je država s najvećim postotkom električnih automobila na svijetu, prebacili su 20 posto obnovljivih izvora energije prije 2020. godine, pa je opravdano postaviti pitanje jesu li to učinile i zapadne države.


Prof. Lay na ovo pitanje pak odgovara kako siromašne zemlje hoće ono što imaju bogate.


Foto Pixabay.com


Foto Pixabay.com



– Žele smanjiti siromaštvo, milijunima svojih ljudi život učiniti boljim. Može li im to sustav UN-a zabraniti? Ne može. Izlaz za sve je u kontroliranom razvoju, kojem je prvi cilj racionalno, a ne rastrošno kao do sada, dakle ukupno skromnije korištenje prirodnih resursa. Cijena je bitno drugačiji i ukupno sporiji razvoj. Svi skupa se moraju prisiliti na ekološki održivi razvoj, a ne da jedna nacija nešto mora, a neka druga i dalje tjera po svom – zaključuje Lay.


Na pitanje shvaćaju li ljudi uopće u kakvoj se situaciji svi skupa nalazimo, i da više nemamo vremena, Holy odgovara kako velika većina ljudi nije svjesna što smo učinili sami sebi:


– Mi se i dalje bavimo ispraznim ideološkim spinovima, dok za programska rješenja povezana s najvećom globalnom prijetnjom današnjice malo tko pokazuje ikakav interes. Rekla bih da smo gotovo svi odgovorni, jer u pravilu ostavljamo veći ekološki otisak no što je to održivo. Trošimo više energije, vode i hrane, o odjeći, automobilima te najrazličitijim proizvodima da i ne govorim, no što nam je stvarno potrebno? Bez političkih akcija nema promjene, ali i bez osvještavanja svih nas o nužnosti naše osobne promjene i implementacije te promjene u stvarnom životu, bojim se, osuđeni smo na neuspjeh.