Barbara i Milan Popović

Neodoljive njuške koje osvajaju na prvi pogled: Upoznajte preslatke kuniće s Kastva

Sanda Milinković

FOTO/Sanda Milinković

FOTO/Sanda Milinković

Dom Barbare i Milana, bogat je mnoštvom malenih, manjih i većih pasmina kunića



Oni su maleni, neodoljivi, simpatičnih njuški, velikih očiju i nalikuju na preslatke plišane igračke. Oni su patuljasti kunići čija nas je vlasnica Barbara Popović ugostila u svom domu u Kastvu. Zajedno sa suprugom Milanom svoje ljubimce vodi na izložbe diljem Hrvatske. Nedavno su u Rijeci sudjelovali na izložbi malih životinja, a Barbara nam kaže da joj je najljepše od svega kada upravo na izložbe dođu ljudi koji ne skrivaju oduševljenje.


Njihov je dom bogat mnoštvom malenih, manjih i većih pasmina kunića od kojih je vrlo teško izdvojiti favorita jer su svaki na svoj način jednostavno preslatki. No, ipak smo izdvojili patuljaste ovnolike kuniće u plavoj boji jer su oni izuzetno rijetki u ovom dijelu Europe.



Razlika je u ušima




– Postoji više vrsta ovnolikih kunića pa tako imamo velike, patuljaste, male, engleske, majsnerske… Patuljasti teže do 2,2 kilograma dok primjerice veliki ovnoliki mogu narasti do devet kilograma, otkriva nam Barbara, tajnica Udruge Kumpanija Rijeka koja je sa svojim kunićima osvojila i nekoliko nagrada. Dva je puta ove godine, i to za dvije ženke, osvojila titulu šampiona izložbe – jednom u Rijeci, a jednom u Sisku.


Kaže da se ovnoliki kunići od drugih pasmina vrlo lako raspoznaju prema ušima.


– Ovo su jedini kunići kojima uši padaju prema dolje, a imaju pomalo »pitbullovski« izgled zbog spljoštene, ovnolike njuške, kaže nam Barbara. Kao što u većini brakova postoji podjela poslova, tako je i kod Milana i Barbare, samo s malim zapletom. Oni su se naime, podijelili oko kunića.


– Moji su patuljasti, a suprugovi veliki ovnoliki. Patuljaste imamo u plavoj i činčila boji, a velike u madagarskar boji, kaže naša sugovornica koja zajedno sa suprugom već pet godina drži izložbene kuniće.



Zanimljivo je što kunići, za razliku od hrčaka i zamoraca, u prosjeku žive šest godina. Iako, naglašava Barbara, uz pravilnu njegu mogu doživjeti i duboku starost od dvanaest godina.Zbog ljubavi prema kunićima i životinjama općenito, Barbara vrlo često putuje – ako ne sudjeluje na izložbama diljem Hrvatske, onda trudi se posjetiti što više onih europskih gdje uživa u upoznavanju novih vrsta.

– Trudimo se posjetiti što više izložbi, a diljem Europe se održavaju mnoge na kojima sudjeluje zavidan broj kunića. U Welsu smo primjerice bili na izložbi koja je brojala 6,200 kunića. U njemačkom Karlsruheu smo ih vidjeli dvadeset i osam tisuća, a osim prekrasnih životinjica, izložbe su odlično mjesto za upoznavanje drugih obožavatelja kunića, kaže nam Barbara.


Naglašava da su kod nas patuljasti kunići vrlo rijetki, dok su primjerice u Poljskoj i Češkoj ljudi »poludjeli za njima«. Dodaje da se kod nas više uzgajaju velike i srednje rase.Kunići zahtijevaju ogromnu pažnju, ljubav i pravilnu njegu te prehranu. Saznali smo da im se 80 posto ishrane temelji na sijenu, a mrkvu i jabuku doživljaju kao kolače ili desert. Pored ovoga, kunići piju vodu i grickaju sjemenke suncokreta te pelete.

– Zubi im rastu čitavog života stoga je bitno da ih imaju na nešto i trošiti. Zato im dajemo grančice lješnjaka da oštre svoje zubiće, kaže Barbara dok ulazimo u njihove odaje.


Pomalo bedasti


A tamo nas čeka mnogo prostranih kaveza, velikih mrkvi i mnoštvo kunića od kojih se već na prvu može shvatiti da je svaki karakter sam za sebe, što nam potvrđuje i naša sugovornica.– Svaki od njih ima svoje prepoznatljive osobine. Evo, neki se obožavaju maziti, neki više vole da ih se ostavi na miru. Neki su strašno inteligentni, a neki su pomalo blesavi, kaže nam Barbara kroz smijeh dok pruža ruku svakome od njih.


Naime, kunići se uopće ne služe očima u prepoznavanju ljudi tako da neće kad vas vide zaključiti da vas poznaju, već se služe njuhom. Stoga je vrlo bitno da se odmalena naviknu na miris ljudi, a s obzirom na to da svoju Barbaru poznaju vrlo dobro, nije trebalo previše njuškanja da bi shvatili tko im se približio.


Iako postoji univerzalni epitet koji se često veže za zečeve i kuniće, a to je da su plahi, u druženju s ovim krznenim »bombicama« uvjerili smo se da to uopće nije istina. Oprezne, ali nikako plahe, razigrane bebe stare tek dvadesetak dana, jedva su dočekale da ih uzmemo u naručje.


– Oni su strašne maze, jako su zaigrani i vole istraživati. Malo bi teži problem bio da pobjegne koji veći kunić jer su strašno brzi, pa bi bilo poprilično veselo, objašnjava nam.


Diskvalifikacija


S obzirom na to da Barbara često posjećuje izložbe, zanimalo nas je koja su pravila ocjenjivanja.


– Pravila suđenja na izložbama su vrlo rigorozna, ali i potrebna zbog toga što se mi uzgajivači moramo brinuti da pasminska obilježja pojedinih vrsta ostanu ista. Kod kunića se ocjenjuju tip i oblik tijela, težina, krzno koje treba biti glatko i sjajno, zdravlje, njega i pasminska obilježja koja ovise o samoj pasmini. Kod ovnolikih se, primjerice, mjeri širina čela i dužina ušiju. Plavi ovnoliki bi se diskvalificirali u slučaju da imaju tek jednu bijelu točkicu na tijelu, objašnjava nam Barbara.


Prisjetila se i smiješne zgode kad je njen kunić bio diskvalificiran.


– Evo, diskvalificirali su mi kunića jer je gospođica imala podbradak. A zašto? Zato što je moj suprug meni iza leđa hranio patuljaste kuniće jer se bojao da će tako maleni ostati gladni, kaže nam Barbara kroz smijeh.



Prilikom ocjenjivanja kunića na izložbama suci dijele ocjene od jedan do 100, a zanimljivo je što se ocjene 98 i 99 nikada ne dijele.


– Toliko visoke ocjene se nikada ne daju jer je uvriježeno pravilo da savršen ili idealan kunić zapravo ne postoji, otkriva nam Barbara.