Nevjerojatna priča

Čovjek u Zagorju kupio ogromni avion, parkirao ga u dvorište i sada radi – najbolju igraonicu na svijetu

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Kroz deset dan bit će on kompletiram cijeli, složen i pozicioniran u prostoru. Više neće letjeti, ali će biti mogućnost preseljenja. Znači, za nekakve evente velike, bit će mogućnost da se cijeli avion preseli recimo u Zagreb na Jarun, ili bilo gdje drugdje, kaže Robert Sedlar



Strmec Stubički ima svoj avion! Ili, u Strmec Stubički je sletio avion, prvi i vjerojatno i zadnji ikada! Ili je ipak bolje reći ovako: na livadi dvorišta uz cestu zagorskog mjestašca Strmec Stubički, parkiran je avion! Pravi! Onaj što je do ‘jučer’ vozio 109 putnika. Avion!? Ajmo mi redom…


Elem, za početak treba reći da je putniku namjerniku, nenaviklom na pitomost Zagorja zelenog, lakše naći dvorište s avionom u njemu nego Strmec Stubički kao takav. Do Strmeca Stubičkog se naime može s raznih strana, ali dok se to ne osvijesti pita se ljubazne ljude ide li se pravim putem do – aviona!


– Samo ravno, nekih 200 metara! Ali, da niste slučajno napisali da je avion u Zaboku ili Stubici. Ovo je Strmec Stubički – ‘stroge’ su dvije gospođe u najboljim godinama dok nam kazuju kojim putem krenuti.


Novinarsko hodočašće




Na novinare su se već navikle, kako i ne bi kad hodočasti sedma sila k čudu, a sudeći po osmjesima drago im je da se u Zagorje dolazi. Pa ako je trebalo zbog toga prizemljiti Fokker 100, neka je! Doduše, vrag bi ga znao s čim su mjerile tih 200 metara, bilo je ipak mrvu više, ali je zato bilo čudesno iza običnog zavoja naletjeti na zelenu tratinu! Stvarno avion! Grdosija! Mrvu su mu krila odvojena od trupa, rep se također odlučio odvojiti, ali avion je. Evo i dopisnice Španjolske izvještajne agencije tu da i za bijeli svijet složi priču. Čeka se Robert Sedlar, tvorac avionskog čuda u Zagorju. I eto prelijep Harley Davidson. Vozi ga grdosija od 194 centimetra visine.


– Moj otac je visok 194 centimetra, ja imam 194, sin moj Filip je 194 – kazuje nam Sedlar kasnije u razgovoru.


Reklo bi se, na Filipu je veliko breme odgovornosti da i njegov potomak bude iste visine. Nego avion!? Zašto i kako!? I odakle zapravo s pričom krenuti, od dječačke ljubavi prema avionima, ili možda od činjenice da ne bi ovo ništa moglo bez blagonaklone supruge.


– Moja prva ljubav je brzina. Obožavam brzinu, cijeli život sam vozio motore, to je nešto što mi diže adrenalin. Ali, istovremeno se pojavili i rasla ljubav prema avionima – priča Sedlar.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Podosta krivice tu je na stricu njegovu i avionu igrački što mu ga je, dok je dječak bio, donio iz Pariza. Poslije ga je priroda posla natjerala da dosta leti, što u Makedoniju, što u Dubrovnik, taman da interes za avione bude još jači.


– Počeo sam ozbiljno razmišljati o otkupu nekog umirovljenog aviona na način da mi sleti u Zagreb, a ja tamo razmontiram i dovezem u Zagorje – priznaje.


Kratki šok


Pa je i krenuo u akciju. Kolega iz tvrtke Pavo Aračić uputio ga je na svog kuma Marka Cvijana vlasnika i pilota hrvatske avio kompanije Trade Air. Našli su se taman da mu Cvijan kaže da ne treba čekati, jer njegova kompanija ima za njege gotov proizvod. U najkraćem, Trade Air je svojevremeno donirao avion Zračnoj luci Osijek, tamo su planirali od njege učiniti restoran, od toga se po putu odustalo taman da Sedlar krene s inicijativom da ga otkupi. U redu je to, ali tu garant mora imati savršenog životnog suputnika da vam kupovinu aviona, pa makar i da nije u stanju letjeti, blagoslovi!?


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Uvijek sam u životu prvo kupio, pa donio doma i rekao da sam kupio, bilo da je automobil, motor, stan ili avion- smije se Sedlar.


– I to tako prolazi!? – čudimo se.


– Mislim da je to bolja opcija nego pripremati suprugu na nešto. Ovako je kratki šok i za čas prođe – na to će Sedlar.


Zapravo, avion nije ni mogao ni htio skrivati od supruge, ali je, kako kaže, morao lobirati, onako kako se u politici lobira, kod susjeda, bliže mu okolice.


– Morao sam ispitati teren da bi uopće krenuo u akciju – veli.


– I što kažu susjedi? – pitamo.


– Evo susjed tu – pokazuje na balkon kuće uz livadu Sedlar.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Susjed, kako je to imati s balkona pogled na avion u dvorištu? – pitamo.


– Fenomenalno. Meni je to stvarno genijalna ideja – na to će mladi susjed Pleša


– Imate Tita, imate Tuđmana, a sad vam još i avion treba – šalimo se.


– Zašto ne – na to će Pleša.


– Ponosimo se mi našim krajem, a i ja se ponosim što imam tako dobre susjede koji prihvaćaju moje ideje koje graniče s ludošću – na to će Sedlar.


– S genijalnošću – ne da se međutim susjed.


No, osim toga što će reći susjedi, bilo je tu i niz drugih nepoznanica u startu za Sedlara.


Operacija transporta


– Najveća nepoznanica mi je bio transport. Toga sam se najviše bojao, ali smo na koncu imali jako puno probleme s rastavljanjem. Nismo imali nacrt, radili smo na slijepo bez nacrta, tražili vijek, bilo je puno skrivenih vijaka. Šest vikenda smo bili u Osijeku na rastavljanju, bilo nas je od tri do najviše sedam, a mislili smo da će nam trebati najviše tri vikenda – priča Sedlar.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Nakon muke po vijcima trebalo je avion transportirati. Nije on, ipak, pao s neba na ledinu kako se možda sada čini. Dovezli su ga na tri specijalne labudice niskopodne predviđene za specijalni transport.


– Po težini to nije bio problem, ali je bio problem po gabaritima; i visina, i širina, i dužina. Trup je imao najveću dužini, 26,70 metara, krila su visoka 4.70 u najširem dijelu pa su ih vozili vertikalno – priča Sedlar.


Operacija transporta tražila je precizno planiranje, samo koji centimetar više i zapeo bi naš avion za kakav nadvožnjak, recimo. I sada ga evo, rastavljenog da bi ga se i opet sastavilo. Pokazuje Sedlar u kojoj su radovi fazi. Skida se višak nepotrebnih cijevi i cjevčica da bi se mogla krila montirati na trup, a onda i nosač motora i rep.


– Kroz deset dan bit će on kompletiram cijeli, složen i pozicioniran u prostoru. Više neće letjeti, ali će biti moguće ga preseliti. Znači, za nekakve evente velike, bit će mogućnost da se cijeli avion preseli recimo u Zagreb na Jarun, ili bilo gdje drugdje. Zato i nismo ništa rezali, već smo ga rasklapali na način da smo odšarafili vijke i da možemo sada opet prišarafiti krila. Opet će se moći demontirati i specijalnim transportom prebaciti na bilo koju lokaciju – pojašnjava Sedlar.


Fly Party


Nije to, međutim, onaj glavni razlog zbog kojeg je avion sletio u Zagorje. Sedlar je inženjer građevine, majstor za dalekovode, ali ima njegova obitelj i dječju igraonicu u Zaboku, reći će, najbolju u ovom kraju.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Sve ovo radim iz hobija. To ja na neki način ljubav prema djeci. Jako volim malu djecu, i mala djeca vole mene. Razumijem ih, spustim se na njihov nivo. Svojoj djeci sam u životu omogućio sve, sve što sam mogao, i želim i da sva druga djece oko mene budu sretna i vesela. Uspijevam to s našom igraonicom u Zaboku, a vjerujem da će ovaj avion biti još veći mamac za djecu jer će u kokpitu imati dva vrlo vjerna simulatora. Imat će djeca osjećaj da voze pravi avion kazuje Sedlar.


Ali, to nije sve. Podno desnog krila bit će i mali bazen, taman da se s krila u njege skočiti može, a podno aviona bit će mini karting staza s električnim kartinzima. Zapravo, bit će sve taman tako da se ima osjećaj kako ste na pisti zračne luke. A unutra preklopne stolice i stolići da se ima mjesta bilo za igru, ako je mlađi svijet tu i rođendan slavi, bilo za kakav disco recimo i plesnjak ako je kakva momačka ili djevojačka večer. Zato već ovih dana kreću radovi na eksterijeru, pa razvlačenje kablova za struju, pa će u budućnosti u repu aviona biti mala sobica… Valjat će avion i ofarbati u njegovu bijelu boju, tek će rep biti u šarenim, živim bojama, a na ‘pramcu’ aviona stajat će reklama posve znakovita i logična imena – Fly Party! U avionu koji je bio predviđen za 109 putnike, moći će partijati 50 gostiju. Više od toga bila bi gužva. A svo uređenje mora biti gotovo do 8. ožujka 2020. godine.


– Otvaranje će biti 8. ožujka na moj 51 rođendan. To nam je cilj, jer čovjek uvijek mora imati cilj, a onda se sve prilagodi tome – veli Sedlar.


Bolje od Ferrarija


Zna se i da će kuma avionu biti glumica Mirna Medaković Stepinac. A zna se da će zasvirati makedonski bend Brass Brothers, sastav koji je za svojih puta u Makedoniju Sedlar zavolio. I zna se će dress code na otvaranju biti ili onaj stjuardese, ili onaj pilota, treće nema. Zna se sve, osim koliko to košta?


– Cijena aviona je poslovna tajna. Rekao sam da ću 8. ožujka obznaniti koliko me projekt ukupno koštao. Sve interesira cijene, ali bilo je toliko predviđenih i nepredviđenih troškova da je iskreno i ne znam – na to će Sedlar.


Samo, teško da onda prosječeni Hrvat može ne pitati; odakle novci!?


– Nije ovo neki velik projekt. Zezam doma klince, velim ima da sam kupio Ferrarija ne bi nitko napisao ni riječ, a kupili smo tri put manje vrijednu stvar i svi pišu – smije se, dok pravo zbori, Sedlar.


A ti klinci, Filip, Lucija i Klara, velika su potpora. Filip je inače u Rijeci završio građevinu i radi u tvrtki koja se bavi sanacijom avionskih pista, Klara i ne broji više sve medalje svjetske zaslužene u kuglanju, a bome i Lucija ima jednu sa Svjetskog prvenstva.


– Djeca su mi najveće bogatstvo u životu i uvijek su mi davala podršku za sve moje ideje i projekte. I sad mi pomažu, vjeruju u ovaj projekt, timski radimo sve. Ja sam za to da kad nešto radite, radite to u krugu obitelji, jer to onda bolji proizvod. Usmjeravam ih da moraju biti stalno aktivni. U životu morate uživati, ali morate i stvarati – ističe Sedlar.


Pravi blagoslov


Lako za djecu, ma što su mu rekli roditelji. Smješka se na to Sedlar, veli kako ga je otac jedno šest puta pitao je li možda ipak odustao od investicije. Zato je majka bila bezrezervna podrška. Pa je sada, kad Sedlara novinari salijeću, na njega najponosnija. A dok se pričalo, dok se gledalo u obližnju šumu u koju Sedlar ide pa se drvima bavi jer ga to opušta, eto ti u dvorište stadoše pristizati prijatelji, pomagači. Tu je i najvažnija karika u lancu, čovjek koji nije dao Sedlaru da od svega odustane na pola puta, ono kad su ih u Osijeku za rastavljanja skriveni vijci dovodili do ludila.



U zagorju parkiran Fokker dug je 34.5 metara, raspon krila mu je 28 metara, težina kad je prazan mu je 24.5 tona, a s putnicima i gorivom težio je 45 tona. Maksimalna brzina bila mu je oko 900 kilometara, domet melo poviše 2000 kilometara.


Ovaj primjerak vozio je za indonezijsku, meksičku, brazilsku i hrvatsku kompaniju. Proizveden je 1991. godine i ovakav tip aviona još uvijek leti naokolo.Sedlar, priznaje, da mu je velika želja bila parkirati kojeg Boeinga, no to je nemoguća misija dovesti ga koliki su mu gabariti. Inače, što se bijelog svijeta tiče, veli da je u Stockholmu Boeing pretvoren u hotel, u Kalinjingradu je i sam vidio avion pretvoren u restoran, a u Njemačkoj je ljubitelj zrakoplova koji je avion pretvorio u svoje boravište.


– To je bratić moj. Da njega nije bilo odustao bi – kazuje Sedlar.


Bratiću je ime Zdenko Grabušić, po zanimanju je, a to jest znakovito, bravar i on je onaj koji je i noću u snu nalazio rješenja za vijeke skrovite recimo. Velimo mu kako ima na ledini mjesta za još koji avion, sada kad ih rastavljati zna.


– A ne! Ovo je bio prvi i zadnji – na to će Zdenko.


– Kako vas je uopće Sedlar na ovo natjerao, čim vas je motivirao – pitamo.


– Bratić je – na to će, posve logično, Grabušić.


Na odlasku mimoilazimo se s velečasnim Filipom koji je nekad službovao u stubičkom kraju. I njega zainteresirao avion. I on oduševljen idejom. Ne gine zrakoplovu, velimo, dobar blagoslov. »Da se ne sruši«, domeće neko sa strane. Ne može ovaj put dolje sve i da hoće. Zato će, već 8. ožujka ‘pasti’ prvi let. Zna se i kud! Simulator će voziti klince na relaciji Strmec Stubički – Dubrovnik!