Moj jedini cilj je pridonijeti svijetu tako da ljudi, upoznavanjem sebe, shvate koliki potencijal imaju i koliko im se život može radikalno promijeniti nabolje kad odluče potražiti odgovore unutra – u sebi samima. To je više nego dovoljno, smatra Riječanin Mihajlo Pažanin, direktor Integralne škole za integracijski razvoj (ISOD) i jedan od vodećih domaćih učitelja budizma, koji se već više od trideset godina bavi istraživanjem drevnih tibetskih učenja kakva se podučavaju u himalajskim budističkih samostana.

O tome kako je Zapad »otkrio« mindfulness, koji je u proteklih desetak godina postao trendi metoda samopomoći, koji su ciljevi pomnosti, kako meditirati, kao i o svojoj novoj knjizi »Razgovori o pomnosti«, Pažanin će u rodnoj Rijeci govoriti u četvrtak, 20. rujna u 18 sati u Hotelu Bonavia. Ulaz je besplatan, a to novo Planetopijino izdanje kao i njegov prvijenac »Skrivene poruke tibetskog budizma« zainteresirani će moći nabaviti povoljnije.

Iako se na Zapadu često koristi upravo u tu svrhu, pomnost ili mindfulness nije tek alat za smanjenje stresa i metoda koja će nekog učiniti »boljim, ljepšim i uspješnijim«. Upravo o tome piše Pažanin, koji je prije više od dvadeset godina, kao svježe diplomirani novinar, krenuo u Aziju u potragu za izvorima budizma. To putovanje promijenilo mu je životni put. Danas je jedan od vodećih učitelja budističke meditacije na području bivše Jugoslavije, osnivač je budističkog društva Shechen, u sklopu škole ISOD pokrenuo je program Izvorne pomnosti, studija meditacije na kojem, kako kaže, podučava praktične metode uvježbavanja uma na način prilagođen novim vremenima.

Vježbanje uma 

Sredinom 90-ih prodali ste auto, skupili novac i otišli u potragu za znanjem. Koji je bio prijelomni trenutak, događaj koji vas je na to potaknuo?

– U to vrijeme sam već desetak godina istraživao budistička učenja i shvatio da odgovore o njihovim unutarnjim principima i skrivenim porukama neću moći pronaći ako ih ne potražim na njihovom izvoru – u zemljama Azije u kojima su se stoljećima njegovala i prakticirala. Iz današnje perspektive sve to djelovalo je pomalo ludo. Tada nisam imao ni najmanju ideju kamo točno idem, kome ću se obratiti, nisam imao čak ni kartu niti jedne od zemalja koje ću posjetiti. Ali, imao sam cilj i nisam mislio odustati od njega. Čini mi se da je Paulo Cuelho u »Alkemičaru« opisao sličnu situaciju, kad se ljudi nađu u situaciji da mogu potražiti svoju »osobnu legendu« ili ostati zarobljeni u svom dotadašnjem načinu života. Ja sam odlučio krenuti na put – i nikad nisam požalio.

Kako vam danas zvuči Nick Cave kojeg ste tada slušali?

– Nick Cave danas zvuči vjerojatno još i bolje nego u to doba, što je, nažalost, rezultat i osobne tragedije koju je pretrpio.

Gladni mačak 

Kako vam iz današnje perspektive izgleda Rijeka, grad u kojem ste rođeni?

– Kad je Rijeka u pitanju, imam podijeljene osjećaje: s jedne strane riječ je o gradu koji je uvijek bio utočište otvorenosti i kulture različitosti, gdje se i danas može ugodno i lijepo živjeti. S druge strane, ako pogledamo demografske i ekonomske pokazatelje – grad kakvog smo nekad poznavali polako nestaje. To nažalost više nije tema za politička prepucavanja, već pitanje oko kojeg bi se trebao postići zajednički konsenzus želi li Rijeka promijeniti postojeće trendove u vremenima koje dolaze.

Hrvatska riječ za mindfulness je pomnost. O čemu se radi, može li se pomnost postići bez vježbanja, jesu li djeca i životinje prirodno pomni, usredotočeni na trenutak?

– Mindfulness je engleski prijevod sanskrtskog termina »smrti«, koji u svom izvornom smislu opisuje sposobnost držanja pažnje u zadanom vremenu na nekom unutarnjem ili vanjskom objektu promatranja. Zašto se na Zapadu udomaćio baš taj engleski termin stvarno ne znam, ali srećom mi u hrvatskom jeziku imamo termine koji puno preciznije mogu opisati spomenuto stanje uma. U nas se pomnost kao pojam koristi u svakodnevnom jeziku, posebice kad je riječ o slušanju, a koristi ga se i u nizu drugih situacija kad se želi opisati stanje potpune pažnje u odnosu na ono što se trenutačno događa.

Kad pričamo o meditacijskoj pomnosti, ona se ne može postići bez treninga, iako to ne znači da se razvija samo vježbanjem formalne meditacije. Dobar dio sportaša prirodno razvija pomnost kad je riječ o ovladavanju ritmom disanja, sekvencama pokreta, kretanja. Slična stvar događa se i u plesu, umjetnosti, čak i pri ovladavanju vojnim znanjima i vještinama. Međutim, tu se obično radi o parcijalnom uvježbavanju koje ne uključuje sustavno upoznavanje procesa koji oblikuju naš doživljaj svijeta – čime se uistinu bavi izvorna pomnost.

Kada je riječ o djeci i životinjama oni doista neposredno doživljavaju stvarnost, ali to stanje uma je kod njih tek privremeno. Razvojem jezika i razmišljanja djeca danas sve ranije razvijaju konceptualni um, a životinjsko ponašanje poticano je nagonima za preživljavanjem, parenjem i čuvanjem teritorija, što oblikuje njihovo svakodnevno ponašanje. Moja mačka već u pet želi jesti i na sve moguće načine projicira svoju želju sve dok joj ne izađem u susret. Toliko o neutralnom promatranju.

Kako vježbati pomnost?

– Iz mog kuta gledanja, pomnost nije instant metoda smanjenja stresa, već sustav znanja koji korak po korak temeljito mijenja um pojedinca. Stoga bih svima koje ovakav put zanima za početak preporučio da se ne zamaraju meditacijskim tehnikama, nego da provedu pola sata dnevno u tišini bez kompjutora, mobitela i drugih ljudi. To je početak osluškivanja samog sebe i prirodan prvi korak na stazi pomnosti.

Sadašnji trenutak u meditacijskom iskustvu uopće ne postoji, to je tek new age pojam koji dobro zvuči jer obećava neko novo stanje koje će nam donijeti nešto novo u našem svakodnevnom dosadnom životu. Jednom kad se otvori prostor uma, u njemu uopće ne postoji koncept vremena, pa tako ni sadašnji trenutak.

Mihajlo Pažanin

Fascinantno znanje 

Kako prihvatiti situaciju, okolnosti, stvarnost onakvom kakva je?

– Prihvatiti situaciju onakva kakva je ne znači miriti se sa sudbinom, stiskati zube i trpiti do daljnjeg. To znači imati hrabrosti otvoreno i iskreno se suočiti s trenutačnim činjenicama života, zahvaljujući čemu možemo uvidjeti što poduzeti da bi se naš život promijenio nabolje. Prihvatiti stvarnost znači prihvatiti činjenice i na njima graditi svoju budućnost.

Kako vam je kao zapadnjaku bilo sresti se s budističkim učiteljima i učiti od njih?

– Živopisno, budući da dolazim iz kulture koja je po svojim značajkama potpuno drukčija od njihove. Za početak, najveći je problem bio onaj jezika jer učitelji starije generacije u principu nisu poznavali engleski, a naći kompetentnog prevoditelja koji bi ih prevodio nalikovalo je na potragu za iglom u plastu sijena. Drugi veliki problem je što su njihova učenja kodirana simbolikom kulture srednje Azije prožete indijskim, tibetskim i kineskim utjecajima. To nalikuje situaciji kad se susretnete s egipatskim hijeroglifima – dok ne proniknete u njihova unutarnja značenja ostaju tek živopisne sličice s kojima ne možete komunicirati. Međutim, uspijete li ovladati tim algoritmom otvara vam se svijet izvanvremenskog znanja koji je uistinu fascinantan.

Kako se nositi sa stresom? Je li ga u današnje vrijeme uopće moguće izbjeći? Što ako imamo stresan posao? Mijenjamo li posao ili svoje stavove?

– Stres uopće nije istinski problem koji muči ljude, on je samo prirodna biokemijska reakcija organizma čiji se vlasnik suočava s nekom situacijom koja mu nije ugodna, pa je želi eliminirati ili pobjeći od nje. Drugim riječima, dok sebi iskreno ne možemo odgovoriti kako želimo živjeti i kojim putem želimo ići, naše tijelo će stalno reagirati stresom na neželjene situacije, bilo da je riječ o karijeri, partnerstvu ili bilo čemu drugom. Nažalost, danas puno veći problem od stresa postaje depresija, kad nas unutarnja besciljnost i nesigurnost potpuno »ubiju« i ostave bez energije. Trening pomnosti može nam pomoći da sve te procese u našem umu osvijestimo, prepoznamo i naposljetku napustimo u korist otvorenosti, spontanosti i radoznalosti koje su prirodne nezabrinutom umu.

Dobro i zlo

Kako se nositi s prolaznošću, sa smrću, kako svojom vlastitom, tako i onih koje volimo?

– Teško pitanje, jer i uz najbolju pripremu smrt uvijek ostaje zastrašujuće iskustvo svima nama. Mislim da tu najviše pomaže nečija religijska orijentacija: ako je netko vjernik, tada mu vjera daje nadu i oslonac da smrt nije konačan kraj, te puno lakše prolazi kroz vrata smrti. Ako je netko zadrti ateist, tada je smrt konačni kolaps sustava, nakon čega slijedi odlazak dva metra pod zemlju i gotovo; vrlo frustrirajuće. Tibetanci su se puno bavili tim pitanjima i ostavili detaljne mape svijesti za one koji umiru, opisujući preobrazbe kroz koje prolazi ljudska svijest prije, za vrijeme i nakon smrti. Zanimljivo je da postoje i posebne prateće meditacije za svjesni ulazak u smrt, a koliko su učinkovite – vidjet ćemo.

Zakon karme. Nekad u njemu nalazimo utjehu za nepoštenost, činjenje zla. Kako on funkcionira?

– Učenje o karmi se na Zapadu najčešće potpuno krivo doživljava kao fiksni moralni zakon dobra i zla. Međutim, učenje o karmi zapravo opisuje način kako naše viđenje svijeta gradi naše reakcije i postupke. Nekome tko se ustao »na lijevu nogu« i najljepši dan može ići na živce. Kad bi taj pojam približili našem kulturnom krugu, mogli bismo reći da karma nije ništa drugo do naš karakter – skup navika kroz koje se učestalo odazivamo na situacije. Gledamo li svijet očima straha, on će za nas takav sve više i postajati. Gledamo li ga dobronamjerno, tada ćemo ga sve više upoznavati iz takvog kuta. Izbor je doista na nama, a s njim i odgovarajuće posljedice.

Može li vam budizam dati odgovore na pitanja koja ste si postavljali? Jesu li to pitanja na koja kršćanstvo nije imalo odgovore?

– Osobno budizam ne volim doživljavati kao azijsku religiju već kao duhovnu znanost posvećenu iskustvenom upoznavanju ljudskog uma i percepcije. Takav put nema za cilj otkrivati »budističke odgovore«, već upoznavanje s objektivnim životnim činjenicama kakve god one bile. Kada je riječ o kršćanstvu, mislim da se radi o fascinantnom duhovnom sustavu, koji je oblikovao temelje Europe i zapadne civilizacije, stoljećima promičući znanost i umjetnost. Naravno da kršćanske istine, baš kao i budističke, danas zahtijevaju reinterpretaciju u duhu modernih vremena, to je naprosto obveza svih ljudskih institucija koje se susreću s novim i drukčijim životnim okolnostima. No, zanimljivo je da izvorno kršćanstvo i budizam zapravo imaju puno dodirnih točaka, kroz međusobni dijalog mogu puno naučiti jedni od drugih.

U čemu se religije podudaraju?

– Religije se podudaraju u vjerovanju da je dobro činiti dobro, a loše činiti zlo, a razlikuju se u definiciji Boga: za neke je on konkretna osobnost, za druge tek apstraktni princip.

Posljedice odluka 

Kažu da su ljudi najinteligentnija bića na planetu, a opet dosta smo nesavršeni.

– To nažalost samo pokazuje kako inteligencija nije najviša vrlina ljudskog uma; obično je zloupotrebljavamo za ostvarenje svojih sebičnih ciljeva. Mudrost je nešto drugo: ona uvijek vodi računa o široj slici, o posljedicama koje će u svijetu oko nas izazvati naši postupci i odluke.

Kako izgleda vaš dan, jeste li uvijek smireni, znate li uvijek reagirati najbolje?

– Rano se dižem i vježbam nekoliko sati, odradim svoje obveze tijekom dana i ako uspijem nastojim otići na počinak prije ponoći. Ne, nisam uvijek smiren i znam se naljutiti kao i svatko drugi, ali me je trening meditacije osposobio da svoju ljutnju ne uzimam ozbiljno i brzo je ostavim iza sebe.

Znamo li uopće što je najbolje? Nekad nešto na prvu izgleda loše, a ispadne da je bilo dobro za nas?

– Mi volimo vjerovati da je tako, ali život nas najčešće demantira. Uputnije je biti radoznao i bez otpora prihvaćati ono što se događa, tada se često i naizgled najstresnije situacije mogu manifestirati u posve drukčijem svjetlu.

Računi, rokovi, očekivanja 

U Silicijskoj dolini skoro pa da nema tvrtke koja u svojim edukacijama i treninzima za zaposlenike ne nudi i mindfulness, zanimljiv je podatak koji navodi Mihajlo Pažanin, te dodaje da su vrline uma koje su ključne za unutarnju preobrazbu dobrohotna naklonost, suosjećanje, radovanje, svejednakost.

– Čovjek današnjice ubrzano gubi nekoliko ključnih odlika svoje ljudskosti: sve više vlastitog integriteta prepušta umjetnoj inteligenciji, kritički osvrt prema neizmjernom broju informacija koje neprestano prima više gotovo i ne postoji, a sve to prati golemi stres koji se pojavljuje pri susretu s nemilosrdnom svakodnevicom koja stalno donosi nove račune, rokove, obaveze, bezbrojna očekivanja što svoja, što tuđa. Drugim riječima, intenzitet izazova s kojima se susrećemo je toliki da, ako nešto radikalno ne učinimo po pitanju mentalne higijene, prije ili kasnije jednostavno pucamo od količine pritiska kojem smo izloženi.

Biografija

Mihajlo Pažanin rođen je 1968. u Rijeci. S budističkim učenjima prvi put se susreće u okviru Mushindokai organizacije Hrvatske 1985. godine. Po završetku studija na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, 1995. posjećuje Tajvan, Okinavu, Indiju istražujući korijene budističkih tantričkih učenja usredotočenih na Buddhu Mahavairochanu. Tijekom posjeta Indiji sreće učitelje koji ga uvode u tradiciju Sarvavid Vairochane, jedne od izvornih loza indijskog tantričkog budizma koja je sačuvana u okviru Sakya tradicije tibetskog budizma. Po povratku u Hrvatsku 1996. sudjeluje u organizaciji dolaska prvog tibetskog lame u Hrvatsku, Ayang Rinpochea. Iste godine s Dragutinom Šmalceljom pokreće Bodhiratnu, društvo koje se bavi izučavanjem teorije i prakse tibetskog budizma. Nakon posjete Nepalu 2001. uz podršku i pokroviteljstvo Shechena Rabjama Rinpochea pokreće budističko društvo Shechen, koje vodi i danas.