Gordana Damjanić Maroh, danas voditeljica pulske podružnice hrvatskog Kluba roditelja nedonoščadi »Palčići«, rodila je svoju djevojčicu u 27. tjednu trudnoće sa samo 840 grama koji su ubrzo »prerasli« u tek 640 grama.

– Trebalo joj je mjesec dana da se ponovo vrati na porođajnu težinu, a još puno više vremena da dostigne onih neophodnih 2.500 grama kada vas, ako je dijete zdravo, konačno otpuštaju iz bolnice. Međutim, već u tih prvih mjesec dana događalo joj se svašta, i sepsa, i kompletno mijenjanje krvi, i razne infekcije… Iskreno, ne volim se ni sjećati svega što je bilo u tim prvim mjesecima njenog života. Iako ti je neopisivo teško gledati to svoje majušno dijete u inkubatoru, okruženo silnim aparatima i s cjevčicama po tijelu, nema vremena ni mjesta za strah i paniku, moraš biti tu sto posto i naučiti pomoći svom djetetu.

Dijete rođeno u 24. tjednu trudnoće izgleda ovako…

Ma što je to bilo meni staviti ruku u inkubator i masirati joj prsni koš kad joj stane srce, ili uzeti je za te majušne ručice i okrenuti je na bok kada prestane disati. Imala sam sreću da su me pustili da budem neprestano uz nju, samo sam navečer teška srca odlazila kući. Počela sam je hraniti na žličicu kad je imala 960 grama, a tada sam je počela i kupati i već smo tada radile vježbice za nedonoščad prema uputama liječnika. Da mi je netko tada kada sam došla u bolnicu rekao što ću sve morati proći i raditi, rekla bih definitivno da to ne dolazi u obzir i da ja to ne mogu. Ali, nekako se čovjek prilagodi i privikne na svašta i sposoban je činiti i ono za što je definitivno siguran da ne može. Čujte, ušla sam u bolnicu 15. prosinca, a izašle smo van tri dana prije prvog maja.

I nakon izlaska iz bolnice prošle smo svašta, sve ono što je poznato i drugim roditeljima Palčića, i alergije, i slab imunitet, pa bronhitisi, laringitisi, upale grla ili pluća, pa ‘ajde na inhalacije i injekcije u bolnicu tri, četiri puta dnevno, pa ‘ajde makni sve iz stana i tepihe i zavjese, nema perja, nema vune, sve steriliziraj. Pa ako neće jesti, a do treće godine je baš bila lijena za jesti, odmah ti pozli jer je već vidiš u bolnici sa svim onim cjevčicama i aparatima na sve strane. Danas moja Palčica ima 18 i pol godina, maturirala je ljetos i na moju ogromnu sreću, Angela je danas živa, potpuno zdrava i vesela djevojka, jedino ima malo problema s vidom, što se često događa kod nedonoščadi zbog kisika u inkubatoru.

Mama zmaj

Damira Omić-Spiroski jedna je od onih turbo hrabrih mama zmajeva. Naime, njen sin Deni danas ima pet godina, a njihova saga koja je započela prilikom njegovog prijevremenog rođenja (31+5) još uvijek, nažalost, nije završila, a Damira se svejedno odlučila na još jednu trudnoću. Dok je kod mame Gordane razlog prijevremenog poroda bila opasna bakterija, kod Damire je uzrok nepoznat, a dosta prije vremena se htjela roditi i druga bebica, no liječnici ju još uvijek uspijevaju zadržati u maminom stomaku uz pomoć medicinskog postupka serklaže.

Deni, sin Damire Omić-Spiroski, netom nakon poroda i danas

– Iako se Deni rodio sa 1.600 grama i u malo većim tjednima trudnoće, bio je izuzetno loše, dobio je sepsu i odmah nakon poroda je reanimiran i iz Pule prebačen u Rijeku. Kasnije su mi rekli da je tijekom transporta nekoliko puta reanimiran i da je došao kao skoro mrtva beba. Mene su otpustili iz bolnice nakon dva dana i odmah sam otišla za Rijeku sa suprugom. Riječi doktorice koja nas je tamo dočekala neću nikada zaboraviti: »Ja vam moram iskreno reći, budite uz svoje dijete i oprostite se jer mu je ostalo možda dan, dva«.

To su najgore moguće riječi koje roditelj može čuti ikad, a pogotovo nakon poroda. Ali jednostavno je bio jako, jako loše, otkazivali su mu svi vitalni organi i aparati su disali umjesto njega. Ipak sam doktorici odgovorila da ćemo vidjeti, idemo dan za danom, kao da sam osjećala da će se usprkos svemu izvući. Kada sam prvi put ušla k njemu u boks i vidjela ga u tom inkubatoru, s tubusom u ustima, infuzijom u glavi, svi ti aparati pište oko njega… pozlilo mi je. Onda je dobio dijabetes i primao je inzulin, pa su mu bubrezi otkazali i trebao je krenuti na dijalizu, ali se odjednom to stanje počelo samo poboljšavati. Kada je imao 24 dana, rano ujutro su me zvali da dođem potpisati papire za operaciju glave jer mu se razvio hidrocefalus, pa su mu morali ugraditi pumpicu koju i dan danas ima, i od tada je sve nekako krenulo nabolje.

Uz sve te infekcije, sepse, ne znam koliko mijenjanja krvi, bili smo u bolnici dva mjeseca, i najljepši trenutak mi je bio kada smo konačno otišli kući. No, kakav-takav mir potrajao je do njegove druge godine, kada je za njega i za nas započeo pravi pakao. Te godine je imao oko 15 bronhitisa, četiri ili pet upala pluća i pet operacija glave, jer bi mu se pumpica začepila i trebalo ju je zamijeniti. Kada bi mu se to dogodilo, izgledalo je kao neka viroza, bio bi bezvoljan i bez apetita, pokrivao bi oči, puno bi spavao. To se pogoršavalo jako brzo sve do stanja predkome, i ubrzo sam shvatila kako prepoznati simptome začepljenja pumpice, iako se na CT-u i magnetnoj rezonanci to nije vidjelo. To nam se čak jednom dogodilo za vrijeme posjeta rodbini u Njemačkoj, kada sam morala uvjeravati liječnike da znam o čemu se radi i da mi vjeruju, jer je njima bilo suludo da moraju tako malom djetetu opet operirati glavu.

Nazvali smo našeg neuropedijatra u Rijeku i on im je objasnio što se djetetu događa, iako prema pretragama nema inidikacija za operaciju, ali svejedno im je bilo jako teško odlučiti se na to. Ta njegova operacija u Njemačkoj trajala je šest sati, ali srećom, od tada, već dvije i pol godine, nije bilo više takvih problema, mada još ne znamo kada će se riješiti te pumpice. Liječnici su nas pripremali da će Deni, ako preživi, biti u jako lošem stanju, da će se hraniti na sondu, da neće hodati ni govoriti, praktički da će biti biljka zbog velikog oštećenja mozga. Danas je on sasvim zdravo, veselo i čak hiperaktivno dijete koje ide u redovan vrtić i ni po čemu se ne razlikuje od svojih vršnjaka, osim što ima flaster na čelu iza kojeg se krije pumpica o kojoj je životno ovisan. Moj sin je u svojih pet godina bio 15 puta uspavan i na sreću nema nikakvih posljedica, osim osjetljivijih pluća, migrena i epileptičkih napada s kojima se dobro nosimo.

Nezgoda i happy end

Mama Vedrana Šop Kebert rodila je u 32. tjednu trudnoće. Iako nije imala nikakvih posebnih problema u trudnoći, dva tjedna prije prijevremenog poroda poskliznula se u kupaonici, ali nije pala, već je gotovo napravila »špagu«.

– Bila sam na pregledu jer sam se uplašila, ali oni su me uvjeravali da je sve u redu i poslali me kući. Nakon dva tjedna dobila sam kod kuće trudove i trpjela sam tu veliku bol od navečer do ujutro. Znala sam da su to trudovi i znala sam da je još prerano, ali kada sam došla na pregled, bila sam otvorena pet centimetara… Ni danas ne mogu suspregnuti suze kada se toga sjetim… Jako mi je teško… Iz Pule su me hitno vozili za Rijeku gdje sam dobila jednu injekciju za razvoj bebinih pluća, ali ništa se nije događalo cijeli dan. Nakon ponoći su me odveli u rađaonu i porodili me.

Rodila sam zdravog sina, imao je 1.900 grama i 43 centimetra, ali su mene uspavali jer mi posteljica nije izašla, a onda sam još dobila i sepsu nakon nekoliko dana jer je očito nešto pošlo krivo. Tih nekoliko dana nakon poroda mi je bilo najgore jer nisam mogla ustati i vidjeti svoje dijete. Već u inkubatoru je bio hiperaktivan, nerijetko su ga nalazili na samom dnu inkubatora, i već tada je bio stalno gladan, sjećam se da sam ga čula u svojoj sobi kako plače samo sat i pol nakon hranjenja. U bolnici smo proveli oko mjesec dana, imao je lagano krvarenje u glavi, ali bez ikakvih posljedica, što prođu gotovo svi palčići, a s tri mjeseca su mu već operirali slijepo crijevo i kilu. Naravno, i mi smo prošli učestale infekcije dišnih puteva kao i druga takva djeca, ali ništa strašno. Danas ima tri godine i baš je velik, zdrav, razigran i nasmijan dječačić koji nam uljepšava svaki dan.