Ivo Afrić u mirovini obrađuje svoj vinograd uz pomoć prijatelja i susjeda / Foto Silvano JEŽINA
Sjećate se prodaje domaćih proizvoda uz cestu, u cijelom Gorskom kotaru i prema Lici, suncobrani, drveni štand i na njemu kolutovi sira ili pancete bez spremnika, rashladnih vitrina. Uvijek je prijetila opasnost od zaraze, trovanja. Kad smo počeli stiskati, onda se probudila i svijest građana
Jedan mali dio zasluga za zdravu i čistu vodu, higijenu i zdravstvenu ispravnost hrane koju pijemo i konzumiramo u našim liburnijskim, goranskim i primorskim prostorima posljednja četiri desetljeća, nesumnjivo pripada sanitarcu Ivi Afriću koji je otišao u mirovinu s punih 47 godina rada. Ostat će upamćen ne samo zbog održavanja besprijekornim sanitarne čistoće i ispravnosti riječke vode, nego i svih onih kolača, sladoleda, domaćih jaja, domaćeg sira, kobasica, pancete, kontroliranja higijenskih uvjeta u pekarama koje su nicale kao gljive poslije kiše.
To je čovjek koji je među prvima stavio jaja u vitrine. Točno tako, dok »kumice« na zagrebačkom placu još nisu ni sanjale da se jaja i domaći svježi sir i vrhnje izlažu i prodaju iz rashladne vitrine, riječka tržnica je davnih kasnih devedesetih godina bila jedna od najmodernijih, avangardnih i, moramo priznati, sanitarno najčišćih.
– Bilo je i otpora, kako ne bi bilo, zamislite ženu koja cijeli život nosi kobasice, vrhnje, sir, domaća jaja, izlaže proizvode po svim vremenskim uvjetima na otvorenom štandu i odjednom dobije – vitrinu! To je bio atak na njezinu slobodu proizvodnje i prodaje, ali moram priznati, brzo su se prodavači prilagodili promjeni. Da se razumijemo, nije negodovanje bilo ništa neobično, dapače, očekujuća reakcija kao i kod svake novine koju je trebalo implementirati u neki novi, moderniji sustav, pa i način života ako hoćete, prisjetio se Afrić na samom početku našeg susreta.
Zaslužena mirovina nakon 47 godina – Ivo Afrić / Foto Silvano JEŽINA
A razgovor smo vodili u Brgudu, Velom Brgudu, njegovom rodnom mjestu, ishodištu budućeg rada u koje se, prirodno, vratio nakon odlaska u mirovinu. I njegovi Brgujci su jako ponosni, njihov je čovjek sedam godina proveo u Ministarstvu zdravstva, kao pomoćnik ministra u upravi za sanitarnu inspekciju. Mijenjali su se ministri, ali ne i Afrić. Stručnim znanjima raznih struka i bogatim iskustvom na terenu, plivao je k’o riba u moru zakonskih propisa, rješavao neugodne izvanredne situacije, događaje kojih smo se zajedno prisjetili.
Veli Brgud je u vašem životu jako značajan?
– Afrići su bili zemljoradnička obitelj, ima nas dvanaestak zasebnih obitelji Afrića, otac je radio na zemlji, no kako smo bili pod Italijom, talijanska vojska ga je regrutirala i poslala u Abesiniju (Etiopiju) u rat. Kad su ih Englezi 1943. godine zarobili u Italiji, odveli su ih te godine u Split. Otac mi je tada prešao u partizane i nakon rata se vratio u Brgud. Za razliku od većine njegovih kolega, otac je jedan od rijetkih koji nije htio uzeti talijansku penziju, mogu ga razumjeti, ali meni je žao… hahaha. Nigdje se nije zaposlio poslije rata, vratio se na zemlju u Brgud, je, bili smo uvijek građani drugog reda, bez puno privilegija, cijela je obitelj skromno živjela, bili smo u djetinjstvu više gladni nego siti, ponizni, puno radili – prisjeća se naš sugovornik djetinjstva.
Pravni fakultet
Završio sam školu za sanitarnog tehničara, pa unatoč velikoj želji da upišem Medicinski fakultet, to se nije dogodilo, morao sam preuzeti brigu o roditeljima, ostarjeli su, a nisu imali zdravstveno osiguranje. Teško je bilo izvedivo studiranje i uzdržavanje roditelja do smrti, pa sam se zaposlio. Prvo zaposlenje dogodilo se davne 1967. godine u Liburnia riviera hotelima Opatija. Bio sam interni sanitarni nadzornik, pa sam u međuvremenu upisao Višu školu za sanitarne inženjere u Zagrebu, zapravo htio sam raditi u tijelima državne uprave, a minimum je bio viša ili visoka škola. Negdje 1974. godine počeo sam raditi u bivšoj Općini Rijeka kao sanitarni inspektor. U osnovi sanitarna inspekcija je preventivna zdravstvena služba s upravnim ovlastima poduzimanja mjera prema pravnim i fizičkim osobama s ciljem poštovanja normi i izricanja kazni za prekršaje. I tada sam shvatio da mi je škola pružila znanje važno za struku, ali mi je falilo znanja iz pravnih znanosti. Tako sam završio Pravni fakultet koji mi je ponudio izuzetnu podlogu za rad u tijelima državne uprave. Na Medicinskom fakultetu sam predavao sanitarnim inženjerima kolegij Zakonski propisi i sanitarni nadzor od samog osnivanja studija.
Ivo Afrić sa suprugom Ines u Velom Brgudu / Foto Silvano JEŽINA
Bogme, nijedna mi žalba nije pala, nijednu parnicu nisam izgubio, a došao sam i do Vrhovnog i Visokog Upravnog suda! Sa završetkom fakulteta starta i reorganizacija općinske uprave, Slavko Linić postaje predsjednik Izvršnog vijeća, Željko Lužavec predsjednik Skupštine i tada se formira Centar inspekcijskih organa, objedinjeno je čak dvanaest inspekcija.
Suradnja s Linićem
Iz ove perspektive čini se da je takav ustroj organizacije bio efikasan, a s druge strane to je bilo vrlo burno razdoblje?
– Pa zapravo da, postao sam direktor 56 inspektora raznih struka, od inspektora prihoda, građevinskih, gospodarskih, tržišnih, poljoprivrednih. A vrijeme, kasne osamdesete, početak devedesetih. Uz Linića nije bilo spavanja, a opet, ja sam mu bio »poluga« za izvršnu vlast, hahaha. Stvarno, bio je neumoljiv, nije prihvaćao »ne znam«, »ne mogu«, a kamoli »neću«. A s druge strane, stajao je iza čovjeka, znao je saslušati i otvoriti vrata, doduše tek drugi dan… Kad se sjetim onih poplava na Mlaki. U ponoć bih krenuo iz Brguda, a na Mlaki već čeka Linić.
– I svečana večera u Zagrebu za ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio je izuzetno težak i naporan zadatak jer sam »imao kapu« nad cijelom organizacijom, ne samo izbora cateringa, hrane, kuhara, nego nad cjelokupnom organizacijom večere za tristotinjak ljudi i uvaženih gostiju. Bilo je muke i neizvjesnosti dok nije sve prošlo, a prošlo je bez ikakvih incidenata. Nit sam jeo, nit sam pio dok je to trajalo, prisjetio se naš sugovornik.
Nisam sigurna da se išta promijenilo po tom pitanju, i danas kod obilnijih kiša Kantrida i Mlaka su pod vodom?
– Da, možda u tehničkom smislu nije, ali u rukovođenju sigurno jest. A onda je došlo ratno doba, većina policajaca, ljudi u izvršnim tijelima, otišla je na ratišta, kakav takav red održavale su inspekcije, uspostavljali smo red u svim segmentima funkcioniranja vlasti, i u odnosu na neke druge naše krajeve, u Rijeci nije bilo teških, pogubnih incidenata. Sjećam se i prolaza kod bivše komande grada, bivša vojska je imala zatvoren prolaz, iako je to bilo javno dobro, a u planu je bila izgradnja parkinga na Gomili. No, i HV je imao jedno vrijeme zatvoren prolaz, a Linić kaže »otvori prolaz«.
Ma čekaj, kako, a on kaže »lijepo, bagerom!«. Primirim situaciju, obećam Liniću da ćemo pokušati problem riješiti mirnim putem, napišem pismo Zapovjedništvu HV-a u Zagrebu i oni stvarno oslobode javnu površinu nakon tri mjeseca! Razlikovala nam se taktika ali smo dobro radili. Ili slučaj kad je 30 tona banana stiglo u riječku luku za koje su tražili dopuštenje da se unište na Marinićima. Odem ja osobno pregledati pošiljku i vidim da su banane još uvijek za uporabu. Poslali smo tone banana na ratišta, izbjeglicama, bilo je banana od Rijeke do Gospića. I onda dolazim navečer kući u Brgud i pop mi nosi kašetu banana. »Ćeš zet?« – veli mi on, a meni banana preko glave, hahaha.
Da, zbrinjavali smo izbjeglice, osiguravali higijenski minimum uvjeta života, prehrane, no nije bilo jednostavno. Bili smo ponosni jer nikada nije bilo incidenata.
Ekološki incident
Potom je uslijedila još jedna reorganizacija?
– Da, 1993. godine ustrojena je regionalna lokalna samouprava pa sam u okviru državne uprave prešao za pročelnika Ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb u Primorsko-goransku županiju. Funkciju župana obnaša dr. Josip Roje. Sjećate se velikog ekološkog incidenta u Ini u Urinju? Kada je prijetilo izlijevanje nafte do Opatije? Danonoćno smo tražili uzrok, pripremali sanaciju. Tada smo utvrdili da je cijeli urinjski zaljev šupalj, s kavernama ispod mora gdje su se skupljali ostaci naftnog taloga iz rezervoara i zbog toga povremeno probijala zagađenja iz podzemlja. Svaku sam stijenu zapamtio, verao sam se danima i noćima, gledao gdje će procurit’… Dva para cipela i zamašćenih hlača sam ostavio na tim stijenama, trajalo je to četiri mjeseca, intenzivno smo radili i postavljali instalacije za crpljenje nafte, bušotine preko metra debljine koje su i dan danas u funkciji!
– Jedan od najzahtjevnijih i najsloženijih poslova bila je organizacija dolaska pape Ivana Pavla II i boravak u Rijeci. Čini mi se da sam tada prešao 2.500 kilometara od Rijeke, Dubrovnika, Zadra i Osijeka. Bio sam zadužen za osiguranje hrane, higijene, okoliša. Iako sam imao izvrstan tim kolega, osobno sam sve nadzirao. Od broja kemijskih toaleta postavljenih na osječkom aerodromu, do tretiranja voluharica ispod razrovane zemlje u okolici aerodroma. A Mesokombinat na Mlaki u to vrijeme i ispuštanje amonijaka? Rekao sam im »dok je Papa s nama, smanjite aktivnosti na minimum. Samo dežurstvo, nikave prevelike aktivnosti«, znate da je Papa bio smješten u Tizianovoj ulici, to bi se sve osjetilo. Neobično mi je draga uspomena zahvala kardinala Bozanića za upješnu organizaciju boravka Pape, dodao je Afrić.
U to vrijeme su se inspekcijske ovlasti proširile, nadzirali smo hranu, vodu, pratili industrijska zagađenja, otpade. Nadzirali smo Koksaru, naredili uspostavu odzračivanja Viševca zbog straha od eksplozije metana, crnu jamu Sovjak. Pionirski su to poslovi bili, ali i vrlo mučni dani.
Ipak najviše vas pamte po kontrolama hrane?
– Prodaja proizvoda animalnog porijekla domaće proizvodnje bez do tada adekvatne kontrole same proizvodnje i distribucije bila je naša svakodnevna zadaća. Sankcionirali smo na svakom koraku mjesta koja su proizvodila i prodavala bez osiguranja adekvatnih uvjeta. Sjećate se prodaje domaćih proizvoda uz cestu, cijeli Gorski kotar i prema Lici, suncobrani, drveni štand i na njemu kolutovi sira ili pancete bez spremnika, rashladnih vitrina. Uvijek je prijetila opasnost od zaraze, trovanja. Sjećate se kako je bilo nekad normalno vidjeti čovjeka s pol prasca na ramenu kako ga nosi preko Korza? Kad smo počeli stiskati, onda se probudila i svijest građana. A po lokalima? Koliko smo samo nadzora obavili vezano za opasnost od salmonele, mislim da su Rijeka i okolica bili u redovitom sustavu preventivnih sanitarnih nadzora u svim segmentima. S pretpristupnim pregovorima za ulazak u Europsku uniju promijenili su se i uvjeti nadzora.
Konačno je usvojeno načelo da je za zdravstvenu ispravnost odgovoran onaj tko je proizvodi, subjekt u poslovanju s hranom. Uvijek se inspekciju gledalo s nepovjerenjem, kao nedovoljno kontroliramo. No, uspostavljen je sustav HACCP kontrole (The Hazard Analysis and Critical Control Points System), kontrole kritičnih točaka u proizvodnji hrane kojom se osigurava hladni ili topli lanac, zapravo sve ono što osigurava zdravu prehranu i sprečava kontaminaciju.
Siromašni stradaju
Hrana je najvažniji dio okoliša koji može štetno utjecati na zdravlje ljudi?
– Točno, upravo zbog najšire izloženosti, kako hrane tako i vode. Sve ove sofisticirane visoke tehnologije upotrebljavaju i razna sredstva, pesticide, aditive, konzervanse u primarnoj proizvodnji i obradi. Očito, da nema te tehnologije, jeli bismo samo sezonsko, a ne prerađeno. A prirodu možeš tretirati do jedne granice, vratit će ti nesmiljeno. Samo se sjetite kakvu smo mi posnu hranu jeli kao djeca prije pedeset, šezdeset godina, a kakvu jede dijete danas. Čim se rodi, ono je na umjetnoj tretiranoj hrani i ne bi konzistentno izgledala da nije tako, produljuje joj se rok, a to pak pojeftinjuje robu. No, sad se opet vraćaju trendovi prirodne hrane, ne samo ekološkog uzgoja, nego iz najbliže okoline, a to je pak opet dostupno samo bogatima, zar ne? Siromašni će opet nastradati…
Kad malo pogledate, imate više od 700 kemikalija, pesticida, a kontrola se obavlja za njih 250, za one za koje se očekuje da će ih u laboratorijima naći. Kontrolira se oko 360 E brojeva i to u sofisticiranim laboratorijima.
Kako se vi hranite?
– Obrađujem zemlju, ničim je ne tretiram i uzgajam povrće. Da, sadimo krumpir, grašak, rajčice – pridružuje se razgovoru njegova supruga Ines, nabrajajući što sve ima od sezonskog povrća u njihovom vrtu. I to motikom, jest teško, ali za sada uspijeva – dodaje uz smijeh njegova supruga.
– Pamtim događaj i s pokojnim predsjednikom Tuđmanom koji je imao strogo i vrlo korektno osiguranje. Dolazi na Učku, ručak se priprema u Dopolavoru. Dolazim u kuhinju kod pokojnog Lučota i pitam ga »Ča je u toj veloj teči?« Kako što, odgovara on, pa miješane gljive, radim gulaš. Skuda su ti, pitam ga ja, a on opet, »pa domaće, vrganji, moje ženske su pobrale tu po šumi…« Ma nemoj me zaj… rekao sam mu, skidaj to, moreš samo šampinjone delat, ove ćemo mi drugo jutro pojist. Nikad bolji i ukusniji gulaš u životu nisam probao, prisjetio se Afrić.
A kod Vlačine na Grobniku? Dolaze predsjednik Tuđman i Hrvoje Šarinić. Maknem sve ča je osjetljivo, pa i grobnički sir. A Šarinić pita Vlačinu ima li grobničkog sira. Vlačina mu odgovara: Imam, ali mi je ovaj zabranio da vam dam, od najčišće ženskice s Grobnika sam ga nabavio, ali ne smijem… I tada se Šarinić digne, ode sam u kuhinju i stavi sir na stol.
Obrađujem i vinograd, imam oko 400 trsi. Uskaču mi susjedi i prijatelji kod obrađivanja vinograda pa se zna i popiti i pojesti i nasmijati. Jedino svježe meso periodično nabavljam od Smrekara, on nam je susjed tu u Brgudu.
Na prijelazu dvaju stoljeća dolazi poziv da prijeđete u Ministarstvo?
– Da, tadašnja ministrica Ana Stavljenić Rukavina pozvala me na mjesto pomoćnika ministra u upravi za sanitarnu inspekciju gdje ostajem do 2005. godine, Andro Vlahušić dolazi poslije nje, pa Neven Ljubičić, a nakon što se promijenila vlast, za ministra je postavljen Andrija Hebrang. Svakog je ponaosob pozvao na razgovor i zadržao me u timu. Hebrang je za neradnike bio babaroga, za neznalice još veća.
Nekako u to vrijeme, pola Europe se diglo na noge jer je u osječkom laboratoriju pronađena i potvrđena GMO hrana koja se koristi u prodaji. Bio sam sretan kad smo izašli pred javnost i otvoreno rekli da to baš i nije tako kako se prezentiralo u javnosti, taksativno navevši sve podatke do kojih smo došli detaljnom provjerom, »bez fige u džepu« kako se kaže. Nakon tog događaja bio sam i začetnik osnivanja laboratorija za GMO u Zagrebu.
U Županiju se vraćam 2005. godine, gdje radim do 2012. kad ponovo odlazim u ministarstvo Rajka Ostojića do samog kraja 2014. godine, a u međuvremenu sam magistrirao iz javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Majoneza na suncu
Sjećate li se kakvih je prijetnji javnom zdravstvu bilo u to doba?
– Kako da ne! Ptičja gripa, prijetnja antraksom u omotnicama, pa opasnost od ebole, tada smo pojačali kontrole na graničnim prijelazima, organizirali karantene, kontrolirali putnike. Odradili smo glavninu zakona, 13 zakona smo implementirali u uredbe raznih europskih zakona iz upravnih područja.
Kao šef inspekcije imali ste važnu ulogu u osiguranju štićenih osoba. Postoji li koja »crtica« koju biste izdvojili?
– Kao mlad inspektor bio sam angažiran prilikom otvaranja Krčkog mosta, tada Titovog mosta. Vrpcu je prerezao i otvorio predsjednik u jednogodišnjem mandatu Cvijetin Mijatović. Zvizdan, 19. srpnja 1980. godine. A ja zadužen za kontrolu hrane, vode, higijenskih uvjeta. Uz kontrolu i uzorkovanje namirnica 48 sati prije, pazio sam na porijeklo svog ića i pića. Dolaze gosti, svi se sjatili u Haludovo, vrvi gostima, turistima. Ulazim u kuhinju, a tamo kaos! Kuhinja nije nego za zatvorit’, majoneza kipti iz svih priloga, namazi osjetljivi, temperatura preko trideset stupnjeva! A onda sam donio odluku, zabranio iznošenje svih tih namaza s majonezom, priloga raznoraznih, naredio da samo služe lešadu i pečeno meso! Koga bi opalili da se nešto dogodilo? Pa mene!
Što reći na kraju? Ako sam samo dijelom pridonio pokretanju neke aktivnosti, osiguranju novca za rekonstrukcije pojedinih odjela zdravstvenih ustanova, primjerice otvaranje dijalize na Rabu i Lošinju, reorganizaciju Hitne medicine, uređenje Hitne u Prezidu (Čabru), Vrbovskom, Crikvenici, na Lošinju, uspostavu telemedicine, ja sam ispunjen, sretan i zadovoljan čovjek.
