Martina Mlinarević Sopta, poznata je web kolumnistica iz BiH, čije objave na društvenim mrežama svakodnevno prati više od 100 tisuća ljudi, a proteklih godinu dana bori se s rakom dojke o čemu redovito govori na društvenim mrežama.

Martina ima 36 godina, a svoju bitku za život dijeli s brojnim pratiteljima na Facebooku koje u srce dira potresnim, duhovitim i hrabrim objavama koje hvale život.

Tako je posljednja objava bila posvećena zadnjem tjednu zračenja, a tekst je popratila i fotografijom na kojoj se vidi kako je iscrtana markerima:

”Zadnji tjedan zračenja, we did it! Iscrtana markerima u polju zračenja, ili što bi Una rekla – Sad si kao neka čarobnica ratnica :), želim vam reći da se vodite na preglede u ordinacije. Bilo čega što vas muči. I boli. Ne odugovlačite. Čak iako je neopipljivo. O tom posebno brinite. Čak iako je negdje duboko unutra, izvan dosega kompletne svjetske medicine i narodne alternative, a znate da boli i tišti. Vi ste taj liječnik. U sebe se zagledajte. Sami sebi znate dati sve odgovore. I ne slušajte nikog izvana, osim sebe iznutra. A ako ste jedan od onih koji se upravo spremaju na terapije, znajte da ćete pregurati sve. Jer vam drugo ne preostaje. Sjetite se one pizdunke Marte sto se bojala svega više od života i što je tražila cijelu disertaciju objašnjenja šefa odjela o tome đe se točno kateter gurne i kako izgleda taj megakompleksni manevar, onomad kad je Unu rađala. E pa vidiš, ta i takva je preživjela sve ovo što znaš, i sve ono triput gore što ne znaš. I ti ćeš. Hoćeš. A ta spoznaja da si izdurao sve, i da ni sam više ne znaš gdje su limiti tvoje izdržljivosti, najveće je postignuće od svih. Upisao si se u žive u trijesšestoj. A zbog tog se vrijedilo roditi.”

Martina Mlinarević Sopta / Foto Facebook

Prošlu godinu borbe za život obilježila je i foto albumom naslovljenim “Koja se ne predaje”:

”Godina prođe, život ne dam nikad. Zatvoren krug započet na ove datume prošlog ljeta u vrućinama anadolskim, završen istim datumima na istom mjestu zagrljajima ovog ljeta. Sumirati proteklih 365 dana ne bi znali ni mnogo vještiji sa slovima od mene. Kalvarija života, ljepota disanja, najtamnije dno pakla, veličanstveno čudo postojanja, razarajući potresi, rađanje iznova, jeza prezira, snaga stajanja uz sebe samoga, fascikla krcata medicinskom dokumentacijom, glava uzdignuta, izdržati, izdržala. Svima koji su bili blizu, neizrecivo hvala. Pa i samo čitanjem. Koje nikad nije bilo samo čitanje nego zavoj preko svih sranja. I vjerovanjem. U mene, bezuvjetno. U Kaštelana. „Ja sam tvrđava s jedinom zastavom srca. Ja sam tvrđava koja se ne predaje. Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula. Ne predaju se munje u brzom letu. Ne predaju se živi sa draguljima očiju. Utvrde se predaju, ali ne ove od sna. Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.”

Martina Mlinarević Sopta s ocem / Foto Facebook

Najviše pozornosti je pak izazvao njen post o ljubavi i u najtežim razdobljima, koji je ganuo mnoge do suza:

”Šta može ljubav kad je rak? Može da ti drži ruku u unutrašnjosti svojih dlanova dok liječnik na noćnoj dežuri vadi pedeset metalnih kopči iz tvoga reza, dok za pošten svijet traje utakmica, može da izgleda najljepši ikada dok ga tako gledaš naopačke, dok ležiš gola na zelenom stolu u zelenoj sobi što se zove Previjalište i vonja po krvi, strahu i medicinskom benzinu, dok te tako gleda naopačke, a ti izgledaš najgore ikada; Može da se ne trgne uopće kad zagalami iz daljine susjednih birtija pivski huk navijača, gol u mreži Argentine, može da ga posve zaboli neka stvar, može da ne diše dok vaga razliku u tvome disanju i odokativno ocijenjuje količinu bola sa svakom izvađenom kopčom, gledajući ti u oči, govoreći doktoru da je težina svakog ožiljka, operacije i karcinoma jedno veliko ništa naspram težine tebe kao osobe i u najidealnijim momentima, može da se smijete, može da zamiriše more, može pasti još jedan gol, pa još jedan, i Messi je Lessi i poludjela je planeta krvoločna od niskih strasti, i čuješ odnekud Čavoglave, i pucanje kao da je rat; Može ljubav, ljubav može sve to učiniti nebitnim i malim, da sve prestane, ljubav može učiniti da rak nestane. Može ljubav da vodi ljubav unatoč ranama i da ne vizualizira neku starletu pritom, da navija gromko za svaki tvoj otplivani metar kao da čeka Michaela Phelpsa u cilju, a ne tvoju slabašnu ruku sa izvađenim svim limfnim čvorovima u tri kata, i može da te fotografira u kupaćem kostimu s protezom ozaren kao da minimalno slika Brižit Bardo u najboljim danima, a ne siso-rahitičnu tebe, može da se posvađate nasred ceste o krucijalnom pitanju tko bolje vozi, može ljubav da se grli do kosti u nevremenu nadomak Piska, dok ti se duša uz njegovu mokru kožu stiska (ovo je jednostavno bila rima za nepropustiti), onda kad mu i lice liči na nebo. Šta može ljubav kad je rak? Može ljubav i da ode, da odustane, da zalupi vratima, da zašuti kao grobnica, kao ponornica, može ljubav da je nema, da se pravi zaklana, da je udavi strah, primitivci i jad. I kad je život, i rat, i rak, i mrak. Živih vam ljubavi želim. Ljubavi od ljubavi, od krvi i medicinskog benzina i seksa i galame, da se ima šta pamtiti kad se sabirao račun, sve da je sutra, sutra da je…kraj. Od mrtvih se ljudi što hodaju spašavajte, sebe mrtvoga iz taloga bezličnih ustanite.”

Martina Mlinarević Sopta / Foto Facebook

Mlada žena je na Facebooku progovorila i o rekonstrukciji dojke:

”Pametna žena bez sisa može’ – reći će Igor dok sam bila u bolnici, i u tom trenutku vratit će čitav svijet zarotiran do ruba mrklog užasa, na mjesto. Rekonstrukcija dojke zvuči baš kao što i izgleda, rezanje tkiva od kancerogenog bršljana, otrovnog do korijena zbodenog u tebe izbezumljenog, uguravanje zatim silikonskog implantata kojim se zbog psihološkog efekta možeš furati da si ispao iz linije silikona Zvezda Granda, doduše edicija za felšave i rakaste. Suživot te nove, drvenaste mini-lubenice i tvoje druge, regularne, življenjem razgažene sise, tek je priča za sebe, komedijaška naravno. Rekonstrukcija života početi će onog trena kad prvi put pred ogledalom skineš postoperativni grudnjak, suočavajući se sa vidljim i nevidljivim ožiljcima što i zašiveni krvare trnjem bršljana što te je nagrizao. Ne u sisi, nego u srcu. Tko će mene ikad više poljubiti u ovo? – ugnijezdit će se slutnja ko crna vrana pod tvojim tjemenom. Raščerupaj je. Ubij pticu rugalicu. Poljubit ćeš se naprije sam. Tad će zarasti najjeziviji dio tektonskog rasjeda što se tobom prsima razdvaja. Doći će zatim netko da te zagrli triput bez riječi. I neće se bojati. U zamjenu za tvoje ožiljke, nudit će svoje. Izmijenjat ćete rane kao sličice iz nogometnih albuma djetinjstva. Jednom ćeš živjeti najgoru godinu svog života, noćnu moru sa zborom oživjelih čudovišta s tavana. I izvući ćeš glavu. Jednom ćeš morati strmoglavljenim padom potpuno gol srasti sa blatnjavom zemljom, dlanovima đe nećeš znati razabrati šta je rakvašena crvenica, a šta krv, da bi se zatvorio krug od lošosti. I obrisat ćeš koljena, uspraviti oči, a i sise materemi. Jer naprijed se ne može unatraške. Rekonstrukcija duše počinje smijehom. Kad se sva stakla svih prozora ovog svijeta zamagle od grcanja osmjesima. Rekonstrukcija duše počinje istinom. Zdravo, ja sam Martina. Imala sam rak, sisa mi je prerezana, gradus III. Tri su mi zagrljaja trebala da oživim. Još tri života planiram biti, i ostati. Neka vam kraj ove godine bude istinski početak boljeg sebe. I da vas uvijek ljube, u najveće boli i najteže strahove.”