Roland Bugnar

Kako je Mate Rimac pomogao stopostotnom invalidu iz Veprinca da okusi – slobodu

Marina Kirigin

Zahvaljujući bateriji mogu istraživati, putovati, upoznavati nove ljude... - Roland Bugnar / Foto Roni BRMALJ

Zahvaljujući bateriji mogu istraživati, putovati, upoznavati nove ljude... - Roland Bugnar / Foto Roni BRMALJ

Tehnologija baterije ugrađene u moja kolica je samo primjer, i to govorimo o bateriji koja je ugrađena na električna kolica čiji je električni sustav star 20 godina. Zamislite kakva bi bila učinkovitost kada bi se cijeli sustav napravio od suvremene tehnologije



Kritike i pohvale na račun poduzetnika i inovatora Mate Rimca, osnivača tvrtke Rimac automobili koje su »isplivale« na površinu za posljednjeg 88. Autosajma u Ženevi, podsjetile su i na Rimčevu nesebičnu pomoć mladom stopostotnom invalidu iz Veprinca, Rolandu Bugnaru-Rollyju. Rimac je prije četiri godine mladiću koji boluje od progresivne mišićne distrofije, a koji je čitav svoj život prikovan za kolica, pomogao da njegov duh postane jači od životnih nedaća.


Za njega je napravio posebnu bateriju za invalidska kolica koja mu je omogućila nesmetano kretanje. Pomoglo mu je to da se okuša na sportskim terenima, da lakše savlada brdovit teren na kojem živi, a najvažnije što mu je donijelo je samostalnost i sloboda, ono o čemu sanjaju mnoge nepokretne i manje pokretne osobe.


– Imam čast da mogu predstaviti svoje iskustvo s osnivačem Rimac automobila, poduzetnikom i inovatorom Matom Rimcem. Cijela priča započela je u ljeto 2013. kada sam svaki dan odlazio kod prijatelja u garažu družiti se i istraživati tehnologiju i mehaniku motornih vozila. Moj dolazak i odlazak iz garaže omogućavala su mi električna kolica koja sam dobio stjecanjem prava na besplatna električna kolica od strane HZZO-a. Ta potpuno originalna kolica su mi dobro služila, ali ne zadugo. Baterije, serijski ugrađene od proizvođača nisu mogle podnijeti strme uspone i moje svakodnevne odlaske u garažu. U roku od četiri mjeseca i svakodnevno prijeđenih tri kilometra do garaže i natrag, baterija je bila na izdisaju i bio sam tehnički spriječen odlaziti na druženje i učenje u garažu.




S Matom Rimcem je odmah »kliknuo« / Foto Roni BRMALJ


S Matom Rimcem je odmah »kliknuo« / Foto Roni BRMALJ



Prijatelj iz garaže Erik Milat predložio mi je moguće rješenje – poslati upit u Rimac automobile ako bi bili zainteresirani za izradu suvremene baterije za moja kolica. U ranu jesen dobio sam informaciju da je Mate Rimac odobrio projekt te smo nedugo nakon toga započeli suradnju. Monika Mikac i Ante Rimac su me posjetili kako bi preuzeli električna kolica te u postrojenju u Svetoj Nedjelji vidjeli kako najbolje mogu riješiti problem s baterijom. Par dana prije Božića 2014. osobno sam posjetio tvrtku Rimac automobili te došao ne primopredaju nadograđenih električnih kolica. Serijska dva akumulatora sada zamjenjuje jedna velika baterija koja je 10 kilograma lakša te s znatno većim kapacitetom. Kapacitetom toliko velikim da sam u odnosu na prijašnjih dnevnih tri kilometra s jednim punjenjem sada u mogućnosti napraviti 80 kilometara vrlo zahtjevnog terena.


Uvijek igra


– Uz novu bateriju dobio sam i korisničko sučelje odnosno ekran koji sadrži podatke o trenutačnoj brzini, prijeđenim kilometrima, postotku napunjenosti baterija, procjenu dometa i druge informacije. Tada sam prvi put sreo i upoznao Matu Rimca i imao osjećaj kao da se oduvijek znamo. Vrlo vesela i pristupačna osoba, dobrih namjera, uvijek spreman za igru-posao jer kako bismo obojica rekli – »mi muškarci se ne prestajemo igrati, samo nam igračke postaju skuplje«… – prisjetio se Rolly druženja s Rimcem.


Rolandu Bugnaru iz Veprinca poznati je inovator izradio posebnu bateriju za kolica / Foto Roni BRMALJ


Rolandu Bugnaru iz Veprinca poznati je inovator izradio posebnu bateriju za kolica / Foto Roni BRMALJ



U kojoj ste mjeri danas zadovoljni kolicima? Kako vas služe?


– Danas, gotovo tri i pol godine kasnije s 2.200 prijeđenih kilometara, više od 100 ciklusa punjenja baterije, nekoliko izmjena potrošenih guma i raznoraznih sitnih prerada kako bih poboljšao vozne osobine, kolica i dalje neumorno voze. Mislim da ti podaci govore sami za sebe. Ono što je neopisivo na šetnjama-vožnjama-putovanjima s kolicima je ta sloboda ta neovisnost koju mi pružaju, a koja me odvede u istraživanje ljepota prirode, ali i dovede do novih susreta, poznanstava i prijateljstava.


Kao i država


Kakva su danas prava invalida i nepokretnih ljudi u Hrvatskoj? Na kakva pomagala imaju pravo preko HZZO-e i jesu li ta pomagala kvalitetna i svrsishodna?


– Prava invalidnih osoba u našoj državi su kao i država. Međutim, u posljednjih desetak godina ipak se vidi mali napredak, barem iz moje perspektive. Osim socijalne radnice koja mi je uvijek na raspolaganju, veliku ulogu u ostvarivanju nekih prava, kao što je pravo na osobnog asistenta, ima Udruga osoba s mišićnom distrofijom u Rijeci. Od početka godine najznačajniji napredak po pitanju prava invalidnih osoba je pravo na zapošljavanje. Prethodnih godina invalidnoj osobi bilo je neisplativo zaposliti se. Prilikom zapošljavanja invalidna osoba izgubila bi pravo na invalidninu, a roditelji invalidne osobe dječji doplatak.



U srcu ste veliki sportaš, avanturist. Volite nove izazove i uvijek ste ih spremni prihvatiti. Koji je vaš novi sportski plan i cilj? Spremate li se na neku novu utrku?


– U sportskom duhu već tradicionalno radim na pripremama za Riječki polumaraton, ali isto tako zajedno s još nekolicinom ljudi pokušavam pronaći način kako drugim nepokretnim i manje pokretnim osobama omogućiti sudjelovanje na raznim sportskim aktivnostima. Trenutačno pokušavamo organizirati đir s biciklom po našim prekrasnim otocima, ovog puta u avanturu će krenuti Kristijan Trampuz kojeg će voditi neumorni volonteri udruge Za bolji svijet.



Promjenom Zakona o zapošljavanju invalidnih osoba od početka ove godine prilikom zapošljavanja invalidna osoba i roditelji ne gube spomenute dohotke. Ortopedska i medicinska pomagala koja odobrava HZZO su razna, za razne primjene i razne dijagnoze. Imam iskustva samo s onim što koristim, a to su obična i električna kolica koja sam dobio od strane HZZO-a. Kod nabavke imate sužen izbor jer je na listi pomagala iz financijskih razloga samo određen broj kolica. To drugim riječima znači da za neka bolja kolica morate nadoplatiti. Priča o ostvarivanju prava na potrošne dijelove preko HZZO-a, kao npr. gume za kolica, pomalo je smiješna. Da bi ostvario to pravo, gume moraju biti jako istrošene ili probušene, a za provjeru postoji nadležna osoba kod koje moram doći s probušenim gumama jer u suprotnom ne mogu ostvariti pravo na nove gume.


Nema interesa


Koliko je tehnologija utjecala na razvoj pomagala za nepokretne i manje pokretne ljude? Jesu li takva pomagala dostupna našim ljudima?


– Suvremena tehnologija uvelike može poboljšati svakodnevicu invalidnih osoba, nezahvalno je od mene da govorim o nekim pomagalima koje ne koristim. Jedan primjer suvremene tehnologije u izradi ortoza 3D printanjem imao sam priliku vidjeti na festivalu tehnologije i znanosti RiScience gdje sam bio predstavnik Rimac automobila te predstavljao tehnologiju ugrađenu u moja električna kolica. Isto tako postoji jako mali broj suvremenih električnih kolica na globalnom tržištu, naravno nedostupan za nas.


Bi li Rimčeva baterija mogla olakšati situaciju i drugim osobama koje su u sličnoj poziciji?


– Tehnologija baterije ugrađene u moja električna kolica od Rimac automobila je samo primjer, i to govorimo samo o bateriji koja je ugrađena na električna kolica čiji je električni sustav star minimalno 20 godina. Zamislite kakva bi bila učinkovitost kada bi se cijeli sustav napravio od suvremene tehnologije. Nedvojbeno bi se takvi sustavi mogli primjenjivati u mnogobrojnim pomagalima, koja bi omogućavala korisnicima potpuno novu razinu iskustava. Žalosno je to što tržište nema interesa za takve proizvode. Mate Rimac je bio voljan plasirati bateriju, njegov financijski menadžer i ja smo istraživali globalno tržište električnih kolica i ponudili svim proizvođačima električnih kolica ako su zainteresirani za suradnju. No nažalost nije bilo odaziva.


Što bi vama u ovom trenutku znatno olakšalo kretanje i život?


– Hvala na pitanju, ali ono najvažnije imam – sreću u svemu, obitelji, prijateljima, suncu, kiši, zraku, zemlji, tišini, u malim stvarima … Nažalost, puno je potrebitijih, stoga ako se mene pita, zbilja ne trebam ništa. Dok iz suosjećanja i empatije prema onima s kojima dijelim svakodnevicu i koji sudjeluju u održavanju mog tijela i pomažu meni, volio bih pomoći u pokušajima prilagodbe stambenog prostora u kojem živim, kako bismo anulirali sve pragove-stepenice i da na taj način omogućimo mojoj sestri, koja je isto invalidna osoba, prilagođenu spavaću sobu.