Miro Sigurnjak Gazda

‘Kad me vide na 25. katu, padaju u nesvijest’: Upoznajte čovjeka kojem su fasade riječkih nebodera radno mjesto

Anto Ravlić

Miro Sigurnjak Gazda/ snimio Sergej DRECHSLER

Miro Sigurnjak Gazda/ snimio Sergej DRECHSLER

Nema nikakvog straha, isto mi je jesam li na 10, 50 ili 70 metara. Osnovno je pravilo da uvijek moraš biti vezan na dvije točke, imaš dvije špage, svaka mora imati svoje sidrište. Provedem u zraku i po dva i pol do tri sata. Mogu ja sići, ali šteta silaziti kad se uhvatim posla, priča Miro 



Jedna poruka ispisana na fasadi nebodera u Čandekovoj ulici na Turniću zaintrigirala je Riječane. Tko je imao hrabrosti i potrebu da između 17. i 21. kata ispiše ljubavnu poruku još uvijek je tajna. Možda će autor zauvijek ostati anoniman, možda se više nikad neće odlučiti na avanturu i penjati s »krive« strane nebodera. Priča će otići u zaborav, kao i sve drugo, no jedno je sigurno, ljudi koji se penju po fasadama postali su tema grada. Među »spidermenima« kojima su riječke fasada svakodnevica i radno mjesto je Riječanin Miro Sigurnjak Gazda. U visine je »poletio« prije tri godine. Moglo bi se reći slučajno.


– Radio sam kao građevinar krovove. Na sve strane problemi, relativno velika konkurencija, niske cijene, a da ne pričam o naplati potraživanja. Odlučio sam otići na platformu, ali se moralo dodatno školovati za odlazak na platformu. Tako sam završio tečaj i dobio certifikat za pristup užetom na nepristupačna mjesta. U Zagrebu je obuka trajala tjedan dana, instruktori su bili Rumunji koji su radili po Europi, a ispitivač Škot. Dobio sam licencu firme koja tridesetak godina radi na visinama, razradili su vještine u detalje, broj jedan su u svijetu za penjanje. Samo je jedan slučaj da je netko od njihovih radnika poginuo u svijetu. I u tom slučaju radnik se nije držao pravila. Došlo je do naftne krize, počelo se otpuštati na platformama i morao sam odustati od ideje o platformi i vratiti se građevini, priča Sigurnjak.


Učio na puhovima


Certifikat ipak nije propao. Sinula je ideja o radovima na visini.




– Proradili su lički geni, kao dijete sam se penjao po stablima, loveći puhove. Nije bio problem popeti se na najveće drvo, to je bilo urođeno svima. I tako sam se vratio građevini. Malo drugačijoj. Nisam želio u klasičnu građevinu, natezati se s tzv. investitorima. Odradiš posao, sve pet, a kad treba platiti, čut ćemo se, čekaj malo, nije problem. Je, je, problem je. Ovaj posao je zanimljiviji, nešto što svatko ne radi, a i zarada je tu. Posla ima dovoljno, rekao bi i previše. Sreća da Rijeka ima puno nebodera, priča Sigurnjak.


Naizgled, sve se čini jednostavno. Posao kao posao. No, tamo gdje Sigurnjak visi po neboderima neki ne smiju ni pogledati.


– Nema nikakvog straha, isto mi je jesam li na 10, 50 ili 70 metara. Mora se držati pravila i nema straha. Osnovno je pravilo da uvijek moraš biti vezan na dvije točke, imaš dvije špage, svaka mora imati svoje sidrište. Sve treba znati, penjanje, spuštanje, lijevo, desno, prijelaz sa dva užeta na druga dva užeta. Provedem u zraku i po dva i pol do tri sata. Mogu ja sići, ali šteta silaziti kad se uhvatim posla, opet sve izgleda jednostavno kad prepričava Miro.


Koliko treba vremena za penjanje, koliko za spuštanje?


– Do desetog kata dvije minute, za spustiti se tri sekunde, ispaljuje Gazda.


Pa to je brže od lifta.


– Dozira se, ne letim, ne smiješ brzo, blokirat će pomoćna špaga ako se prebrzo spuštam.


Ima li ipak situacija da nije svejedno? Kad zapuše?


– Kad puše, ne penjemo se. Jedino ako je hitna intervencija. Ima specijalnih alata i za teže uvjete, sve se da odraditi. Najteže je gdje su tende ili nadstrešnice od lima koje su jako opasne, mogu prerezati uže. Nezgodne su i zgrade s kosim krovom gdje postoji mogućnost pada crijepa s krova.


Foto: S. DRECHSLER


Foto: S. DRECHSLER



Ipak miče nogama


Što kažu ljudi kad vide »spidermana« na svom neboderu?


– Svašta. Netko padne u nesvijest, nekome normalno. Jednom viče žena susjedi: Vidi, čovjek se objesio. Gleda ova druga, mjeri me i poviče: još je živ, evo maše nogama. A svašta vidim. Uhvatiš ljude u nezgodnoj situaciji, ipak prolazim pored prozora njihovih soba, ali ja ne gledam unutra, profesionalac sam, kaže Miro.


Kao i svi građevinari, Sigurnjak je u potrazi za radnicima.


– Tražim dvojicu radnika, ali nije jednostavno. Mora znati penjati se, po mogućnosti imati certifikat, ipak treba nešto znati o građevini, a ne samo popeti se i spustiti. Muka je pronaći radnike. Prvi put u povijesti države imamo manjak radne snage. Nestalo je dobrih radnika, otišli su van. Ono nije moglo funkcionirati, 25-30 kuna se ljude plaćalo unazad dvije godine po satu. Sad je bliže 50 kuna, ali opet nema radnika. Jeftinu kvalitetnu radnu snagu ne možemo dobiti izvana, a ono što možemo dobiti slabo vrijedi, oni mogu samo doći učiti kod nas. To je ništa. Radnici iz BiH su došli pameti pa se prebacili direktno u Njemačku, gdje je već puno Rumunja, objašnjava Sigurnjak i upozorava:


– Sad smo došli na onu: znanje se plaća. U Švicarskoj bi za ovaj posao imao plaću od osam tisuća franaka, u Njemačkoj oko četiri i pol tisuće eura. I kad čovjek zna da vani može dobiti takvu plaću, ne pada mu na pamet raditi za ništa ovdje. Samo se bojim da smo shvatili kasno, boji se Sigurnjak.



Miro Sigurnjak dobro je upućen u novinarske tajne. Kako i ne bi, kad prijateljuje s mnoštvom riječkih novinara. Dok novinari igraju nogomet, Miro sve nadgleda s tribina zametskog igrališta. U trećem poluvremenu jači je igrač od Messija i Ronalda zajedno. I tako najmanje jednom tjedno. Već 25 godina. Miro često vodi glavnu riječ u društvu sportskih novinara Marka Babića, Marka Cvijanovića, Denisa Frančiškovića, Matea Sučića, Ivana Volarića, ali i onih izvan sporta, Ranka Stojanca i Darka Pajića. Kad se kadar stanji, Miro zna stati na gol. Nekad i u trapericama. Čuva ruke poput pijanista. »Ne pucaj jako, sutra moram na neboder, a nema bez ruku«. Koji put novinari ga bace u špicu. No, teško je s novinarima, ne žele dijeliti slavu.


– Šest golova sam zabio na jednoj utakmici. Šest, a oni se čude. Što se čudiš, pitam ih. Daj pivu za strijelca, kroz smijeh će Miro, a potom ozbiljnim tonom:


– Ozbiljan je moj posao, traži koncentraciju. Volim ta druženja poslije posla, potpuno se opustim, odemo na roštilj, na izlet, kaže strijelac šest golova.


Dok je radio na tlu, neki od nogometaša nisu pojma imali da je Miro kralj visine. Jednom prilikom, za roštiljanja na Gumancu, Miro ode na najveće stablo. Gleda s visoka, a oko roštilja se hvataju za glavu, ne smiju gledati. Nisu ni otvorili oči, a Miro je već skidao ćevape s roštilja.


– Ah, što je to za mene, smije se Miro.



Loše nove zgrade


Riječki spiderman iz Kosinja upozorava da će se dugogodišnji nemar prema radnicima kroz neko vrijeme reflektirati na najsiromašnije.


– Cijena rada ide gore, treba više platiti radnike. Jedna vertikala je otišla s tri na tri i pol tisuće, dogodit će se da će cijena još otići gore, a tko će to platiti. Keramičari, pituri, vodoinstalateri već uzimaju 100 kuna za sat. Moći će se raditi za državne i gradske firme, a običan puk neće moći raditi ništa. A što može penzioner s dvije-tri tisuće kuna penzije? Neće moći ni kupaonu renovirati, mišljenja je Sigurnjak.


Kako izgledaju riječke zgrade iz perspektive čovjeka ptice?


– Ove nove zgrade… to ništa ne valja. Ima problema i na starijim neboderima. Na svim neboderima curi na istom mjestu, skoro na svim neboderima u Ulici Paje Širole isti zahvati. Imaju koju godinu, a agresivna je sredina, beton nije dobro zaštićen, hrđa na željezu razbija zaštitni sloj betona i fasadu. Stvaraju se pukotine i voda ulazi. Zadnje godine veliki su problem potresi, dosta štete su napravili na pojedinim objektima, objašnjava Sigurnjak.


Foto: S. DRECHSLER


Foto: S. DRECHSLER



Ne penje se samo na nebodere.


– U ZTC-u sam radio u tunelu dubine 20 metara, između zgrade i ceste. Ne svaštarim, ne radim na stijenama, dosta su opasnije, padne ti lako na glavu komad stijene. Zovu me nekad za posjeći drvo, ali posla imam previše i na zgradama. Moram ga otkazivati jer ne stignem. Posla imam i zahvaljujući pojedinim fasaderima koji još ne skinu skelu, a ja već na špagu i idem popravljati za njima. Puno ljudi odrađuje posao onako, površno, po sistemu »drži vodu dok majstori ne odu«. Ja pazim da nema reklamacije, ljudi čuju tko dobro radi, proširi se dobar glas, a isto tako se dobro pročuje tko loše radi. Nema kod mene štednje na materijalu, ne smije se štedjeti. Osim toga, materijal je kod mene manja stavka, a rad veća. Obuke su velika stavka, stajala me deset tisuća kuna. I oprema je skupa, ali se kupuje najbolja.



Može li profesionalac dokučiti tko je zaljubljeni skriboman iz Čandekove, kako je pisao tekst?


– Pretpostavljam da je sa špagom radio, pretpostavljam nekakav amater. Čim je amater, onda je to opasno. Nema šanse da je izlazio kroz prozor, mora ga pustiti puno ljudi, a hoće vraga, da im brlja pod prozorom. Neka dođe kod mene, neka šara, ali treba na hrvatskom, nudi Gazda posao. 



Zafrkavaju Kosinj


Sigurnjak živi na Zametu, kod Žudike, a baza je »žuta zgrada« na Turniću. Pitate li za Sigurnjaka, mnogi koji ga znaju će pitati tko je to. »A na Gazdu misliš? Pa što ne kažeš?« Zašto Gazda?


– Mlađi dečko koji je radio kod mene dok sam radio običnu građevinu nikako zapamtiti ime. Gazda, gazda i ostao ja Gazda, kaže Miro.


Često se sjeti svoje Like.


– Ja sam iz Kosinja, u Velebitu, odmah do Krasna. Tamo gdje je čovjek rođen, srce uvijek kuca jače. Otac i mater su gore pa odem do njih, volim se baviti poljoprivredom i pčelarstvom. Došao sam u Rijeku studirati 1991. godine, nakon što sam srednju školu završio u Zagrebu, priča Miro.


Čim netko spomene poplave, Miro je prva asocijacija.


– Ne poplavljuje kod mene, mi iz Donjeg Kosinja smo lovci, nismo ribari. Inače, Donji Kosinj je gore. No, sve je to isto. Nas Kosinjane već 70 godina zafrkavaju. Ljudi bi se bavili poljoprivredom, otvorili agroturizam, a ovako ništa ne znaš. Nek nas sele ili neka riješe problem, ljutito komentira Sigurnjak.


Foto: S. DRECHSLER


Foto: S. DRECHSLER