U Rijeci djeluju dvije škole trčanja - Trčaona i ona pri Atletskom klubu Kvarner. U njima polaznici uče o tehnici trčanja, prehrani sportaša, mogućim ozljedama, ali i kako naći motivaciju
rčanje je posljednjih godina doživjelo pravi bum. U Rijeci trenutno djeluju dvije škole – Trčaona i škola trčanja pri Atletskom klubu Kvarner. Iza njih je aktivno ljeto i ako ste mislili da su za vrijeme velikih vrućina radije birali more, posve ste u krivu, trenirali su u svim vremenskim uvjetima. Njima je svejedno pada li kiša ili sija sunce! Trening se mora održati, i to tri puta tjedno.
Ekipa Trčaone pod vodstvom trenera Damira Adžage i Bojane Kukec prvi trening održala je u ožujku ove godine i svi se redom sjećaju da je padala kiša. Dio trkača danas sudjeluje na 10 kilometara dugoj dionici humanitare UNICEF-ove utrke Mliječna staza, a slijedi njihov prvi polumaraton što će biti održan 8. listopada u Zagrebu.
Trener Damir Adžaga trčanjem se bavi dvadeset godina, istrčao je nekoliko većih svjetskih maratona kao što su New York, Berlin, Pariz i Prag, a osim ekipe Trčaone trenira i ekipu entuzijasta okupljenih pod imenom Torpedo runners. Pod njegovim vodstvom tijekom šest sezona educiralo se oko 700 polaznika.
– U školi je šarolik raspon polaznika, kako u godinama, tako i tjelesnoj spremi. Nastojimo prema svakome imati adekvatan i personalizirani pristup jer nemaju svi jednake mogućnosti – govori Adžaga i objašnjava zašto je dobro upisati školu trčanja.
Foto Vedran Karuza
– U sklopu škole polaznici uče o tehnici trčanja, prehrani sportaša, mogućim ozljedama, ali i kako naći motivaciju. Najteže mi je naučiti polaznike da slušaju svoje tijelo, da se ne uspoređuju s drugima i da ne čine tri klasične trkačke greške: previše, prerano i prebrzo – govori Adžaga i dodaje da će svi oni koji su bili redoviti na treninzima, nakon osam mjeseci istrčati polumaraton.
Nema pauze
Da godine nisu prepreka za bavljenje trčanjem niti za školu trčanja, dokazuje najstariji član Trčaone koji ima 65 godina. On je violončelist Jadran Matešin, koji nam je odmah priznao da ga je u školu trčanja natjerala supruga, 58-godišnja Bojana, i sama članica Trčaone.
Foto Vedran Karuza
– Trčanje je za mene otkriće. Nikad se u životu nisam bavio sportom, bio sam glazbenik, tako da mi trčanje sada predstavlja veliko zadovoljstvo. Svaki fizički napor bio mi je stran. A vidite me sada, nedavno smo supruga i ja odradili utrku na 4 kilometra, sljedeća nam je na 10, a onda slijedi polumaraton – najavio je Matešin koji je počeo trčati misleći prvenstveno na svoje zdravlje, a pauzirao nije niti tijekom ljeta.
U društvu je najbolje – Milica Czerny Urban, Damir Adžaga i Jadran Matešin
– Kad pomisliš da nećeš moći, ipak izdržiš – priznao je Matešin.
Volja za gibanjem i druženjem bili su presudni da se Trčaoni priključio i 48-godišnji Alen Peloza.
– Da bismo bili zdraviji i dobro se osjećali, važno je baviti se bilo kojom tjelesnom aktivnošću, a trčanje je naša najprirodnija aktivnost i najefikasnija metoda razvijanja kardiovaskularnog sustava te očuvanja mentalnog zdravlja, posebno važnom u današnjem, uglavnom stresnom načinu života, kazao nam je Adžaga.
– Nekad sam trčao i vozio bicikl, ali nikad nisam bio u školi trčanja jer sam kao i svi drugi mislio da trčati može svatko i da škola nije potrebna. No, nakon što sam krenuo, uvjerio sam se u suprotno, kazao nam je Peloza koji više voli trčati šumom nego asfaltom.
Članica Trčaone je i Milica Czerny Urban. Njoj je ovo drugi put da pohađa školu trčanja.
– Prvi put u školu trčanja krenula sam 2013., uspješno istrčala polumaraton i onda je došla trudnoća, pa dijete. Prošle godine pokušala sam trčati sama i nije išlo pa sam u ožujku ponovo upisala školu. Lakše je doći u formu na vođenim treninzima – priča nam Czerny Urban koja je krenula trčati sebi samoj u inat.
– Prezirala sam trčanje i nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi trče. Obećala sam samoj sebi da ću trenirati dva mjeseca, nakon čega imam pravo odustati, no nisam odustala. Za 33. rođendan poklonila sam si polumaraton, a za 40. bih mogla i maraton, planira Czerny Urban, otkrivši da je i njen suprug, glazbenik Damir Urban, također bio aktivan trkač.
Foto Vedran Karuza
Sve je »u glavi«
Maraton je već istrčala Tamara Zeba, članica Torpedo runnersa, grupe koja broji 130 trkača. Zeba se trčanjem počela baviti kroz tadašnju Adidas školu trčanja 2014. godine i prvi polumaraton istrčala je već nakon šest mjeseci i to s vremenom 2 sata 13 minuta i 59 sekundi. Zanimalo nas je kako se odlučila pripremati za maraton.
Jedno od češćih pitanja trkača i onih koji će to postati jest: koje tenisice odabrati? Jedini ispravan odgovor bio bi: bez obzira na brend tenisice moraju biti udobne, mekane, s dovoljno potpore za težinu osobe koja trči i normalno prilagođene podlozi na kojoj se trči, kazao je Adžaga, a isto nam je rekao i Žilić.
– Tenisice su najvažniji dio trkačke opreme. Nisam za to da se kupuju najskuplje tenisice jer to ne znači i da su najbolje.
– Ideja se rodila u lipnju 2016. kad se nas nekoliko dogovorilo da je vrijeme za »kraljicu«. Pripreme su trajale od lipnja do listopada, kada smo svi iz grupe uspješno završili svoj prvi maraton. Meni je trebalo 4 sata i 15 minuta – priča nam Zeba za koju je trčanje način opuštanja.
A kako istrčati maraton?
– Maraton i sve dugoprugaške utrke dobivaju se »u glavi«. Ako »u glavi« nisi posložen, nećeš uspjeti. Jedini put kada sam posumnjala u sebe, bilo je prošle godine na Grawe noćnoj utrci kada sam nakon 32 kilometra pomislila da ne bih mogla istrčati još 10, no nakon mjesec dana istrčala sam još tih deset. Ekipa je sve. Da nije bilo ekipe, ne bi nitko od nas uspio. Najveća podrška bio nam je Gordan Deluka koji je prvi od nas istrčao svoj maraton – ispričala je Zeba i kao poruku istakla moto Torpedo runnersa:
– Ako čekaš savršene uvjete, nikad nećeš ništa u životu postići!
Veronika Brčić ima 46 godina i trčanjem se bavi godinu i pol dana.
– Kada dođeš u neke godine, ne možeš se profesionalno baviti sportom, onda je trčanje jako dobra opcija. Ne zahtijeva nikakvu posebnu opremu, osim dobrih tenisica i nešto malo trkačke odjeće. Lako je dostupno i druženje je fantastično – priča nam Brčić koja se sprema za svoj prvi maraton.
Foto Vedran Karuza
Svoj cilj
Za razliku od Trčaone i Toropedo runnersa koji trče na asfaltu i po šumi, članovi škole trčanja pri AK Kvarner, njih 30-ak, tri puta tjedno trči tartanom stadiona Kantrida. Ta škola trčanja od svibnja prošle godine djeluje pod vodstvom uspješnog trkača iz Koprivnice Zorana Žilića iza kojeg su nebrojene istrčane utrke u svim kategorijama. Prije njega, školu je vodio Igor Malešević.
– Zadovoljan sam interesom polaznika, od samog početka ne idemo na masovnost. Želim da svi polaznici budu zadovoljni jer svaki od njih ima vlastiti cilj kojem se prilagođavamo. Netko samo želi istrčati 5 kilometara nakon šest mjeseci treninga, drugi se za to vrijeme žele pripremiti za polumaraton. Radimo i s onima kojima je cilj maraton, a poštujem i one kojima je 10 kilometara sasvim dovoljno – govori Žilić koji je najbrži polumaraton istrčao za sat i 9 minuta, dok mu je za maraton trebalo 2 sata i 33 minute. Kako nam je rekao, za svakog tko dođe najvažnija su dobra volja i upornost.
I jedno i drugo ima 27-godišnja Sanja Lončarić koja je u školu krenula početkom ožujka.
I dok ekipa Trčaone trenira na asfaltu i u Kastavskoj šumi, škola trčanja pri AK Kvarner ima privilegiju trčati po tartanu, najboljoj podlozi za trčanje.
– U školi nastojimo trčati po različitim podlogama, idealno bi bilo da možemo stalno biti na tartanu, ali smo osuđeni na asfalt, makadam, šumske putove… Trkači najviše vole asfalt, a on je najlošiji za tetive, ligamente i zglobove – naglasio je Adžaga.
– Zadovoljna sam i sretna postignutim rezultatima, ubrzala sam tempo trčanja, a zahvaljujući školi trčanja položila sam norme za suđenje u malom nogometu. Želja mi je bila istrčati Baranjski Ferivi polumaraton što se održava 23. rujna, ali mislim da će nam iduća utrka ipak biti polumaraton 8. listopada u Zagrebu, priča nam Lončarić koja je ovu školu trčanja odabrala najviše zbog trenera.
Nema izlika
– Oduševili su me njegovi uspjesi i zbog njega sam i došla u ovu školu trčanja. Svakome od nas posvećuje se individualno i gura nas do krajnjih granica – govori nam Lončarić i na kraju otkriva zašto je dobro biti član škole trčanja.
– Ljudi imaju posve pogrešnu percepciju o školama trčanja. I prije sam se bavila atletikom, a sa školom sam dobila motivaciju da postignem i više nego što bih sama postigla – zaključila je Lončarić, a istog je mišljenja i njena vršnjakinja Iva Mičetić.
– I prije sam trčala u vlastitom angažmanu, a 1. svibnja krenula sam u školu kako bih dobila dodatni poticaj. Naime, sada više nema izlika za neodlazak na trčanje i odgađanje za drugi dan. Tri treninga tjedno postala su moja obaveza – rekla je Mičetić koja je nakon samo mjesec dana škole istrčala svojih prvih deset kilometara. Sada joj je cilj polumaraton.
Na kraju nam je rekla zašto ona trči, a isto se vrlo vjerojatno odnosi i na sve naše sugovornike.
– Onaj osjećaj nakon što završiš s treningom je neopisiv i upravo zbog njega se bavim trčanjem. I kada si u grupi, trčiš sam, samo si ti, tvoje tijelo i tvoja glava. I zapravo se ne nadmećeš s drugima, nego sam sa sobom jer na svakom treningu želiš biti bolji nego na prethodnom.
