Korona mijenja svijet

Živjet ćemo u drukčijem društvu, a možda se probudimo i u svijetu u kojem je Kina s liderske pozicije svrgnula SAD

Jagoda Marić

REUTERS

REUTERS

Mijenjat će se i međunarodni odnosi, mijenjat će se stvari i na »vrhu svijeta«, među liderima, ovisno o tome kako je tko od njih odgovorio na spomenutu situaciju. Kako će se SAD, s privatnim zdravstvom, nositi s krizom tek će se vidjeti, kao i to hoće li nakon toga i dalje biti lider koji zna odgovoriti na najveće probleme koji muče svijet



Iako nitko još ne zna odgovore na najvažnija pitanja vezana uz pandemiju koronavirusa, poput onih kad će biti pronađen lijek ili cjepivo, sigurno je da ćemo nakon svega živjeti u znatno drukčijem svijetu i društvu od onoga kojeg smo poznavali do kraja 2019. godine. Već sada države donose donedavno nezamislive mjere i kad je u pitanju ponašanje i funkcioniranje društva i kad je u pitanju ekonomija.


​Nitko prije tri mjeseca ne bi vjerovao da će europski građani bespogovorno, u jednoj po jednoj državi, pristati na to da u njihovim državama stane život, da su im ograničene brojne slobode, a sada dio njih zaziva takve mjere tamo gdje one nisu na snazi. Ili da će, primjerice, hrvatska vlada objaviti kako će u svim tvrtkama pogođenima koronavirusom isplatiti minimalac, da će tvrtke dobiti odgodu plaćanja poreza i doprinosa, da će banke najaviti moratorije na otplatu kredita…


Ono što je prije tri mjeseca bilo nezamislivo i nenormalno, sada postaje očekivano i dobrodošlo.


​Bez presedana




​Osim najveće ugroze, one po život građana, a veličina te ugroze tek će se procjenjivati, svijet će sigurno zahvatiti i gospodarska recesija, koliko jaka i koliko će trajati nitko ne može prognozirati. Sve je to »dobitna kombinacija« za to da nakon mjeseci zdravstvene, i možda godina ekonomske krize, ništa više ne bude isto, pa i da se dogode velike političke promjene.


– Imamo situaciju bez presedana, imamo i mjere bez presedana, pa će tako i posljedice biti bez presedana, bilo ekonomske, bilo političke. Svašta se može dogoditi u sljedećim mjesecima. Ljudi su u ovoj situaciji tražili više od države, jaču državu, ali to neće preko noći prestati kad prestane epidemija. Dio ljudi vjerovat će da je u tome trajno rješenje, jer slaba država znači da će se teško nositi i sa svim ostalim problemima. Dio onih na vlasti rado će zadržati stanje s više države, pitanje je primjerice koje parlamentarne demokracije mogu preživjeti sve ovo, upozorava ekonomski analitičar Željko Lovrinčević.


Napominje da su brojne europske države, samo za sada intervenirale mjerama koje su povećale udio njihovog javnog duga u BDP-u za 15 do 20 posto, što prema normalnim i uređenim pravilima brojne države Europe ne mogu izdržati bez bankrota.


Kako je situacija izvanredna, tako će i odgovor na nju moguće biti izvanredan. Taj iznos će samo rasti, a onda će mjere bez presedan možda značiti i odgovor kakvog nije bilo desetljećima u razvijenom zapadnom svijetu, multilateralni otpis dugova.


– I bez koronavirusa i prije koronavirusa tržište kapitala ponovo je bilo odvojeno od fundamenta u gospodarstvu. Ništa se to nije promijenio u odnosu na prošlu globalnu krizu, možda su neravnoteže i veće. Svjetsko tržište kapitala živi u svom virtualnom svijetu, koji nema veze sa stvarnošću, pa je tako život stao, ali oni svoju trgovinu nastavljaju.


Središnje banke reagiraju ekspanzivnom politikom, kako su činile već prije, kako sada moraju jer je gospodarstvo stalo, ali morat će i nakon što zdravstvena kriza prođe. No, više nemaju gdje rušiti kamate. Zato će i rješenje nakon krize moguće biti onakvo kakvo nismo vidjeli nakon Drugog svjetskog rata u zapadnom svijetu – multilateralni otpisi dugova, koji se u vremenu od završetka Drugog svjetskog rata uglavnom odnosili na nerazvijene, procjenjuje Lovrinčević.


​Demokracija na kušnji


​Dodaje da su velike zapadne zemlje došle do razina duga koje neće moći financirati, te da se otpis duga nameće kao jedino rješenje da se zadrži kakva takva stabilnost. Možda će se u tom procesu događati i velike vlasničke promjene kad su pojedine državne kompanije u pitanju. U suprotnom, ako ne bude otpisa duga, nakon smirenja zaraze slijedi hiperinflacija i veliki socijalni problemi, a to onda znači da je na kušnji i parlamentarna demokracija, posebice u zemljama u kojima je ionako slaba.


– Dosad na globalnu zdravstvenu krizu nije bilo globalnog odgovora, ako tako bude i s ekonomskim posljedicama to će onda značiti brojne socijalne probleme nakon što prestanu oni najveći, zdravstveni. Ljudi će u takvoj situaciji prihvatiti suspenziju demokracije, ako će im to osigurati preživljavanje, a onda se na svakom koraku može pojaviti mali diktator koji jedini ima rješenje. Možda to sada zvuči banalno, ali kako države mogu sada, ili kako će se moći u sljedećim mjesecima, osigurati parlamentarne izbore u normalnim okolnostima. Kako oni iz sadašnje perspektive i u Hrvatskoj za pola godine mogu biti održani u normalnim uvjetima, napominje Lovrinčević.


Mijenjat će se tako i međunarodni odnosi, mijenjat će se stvari i na »vrhu svijeta«, među liderima, ovisno o tome kako je tko od njih odgovorio na spomenutu situaciju. Europska unija, kaže Lovrinčević, nije imala odgovora na zdravstvenu krizu, Talijanima je umjesto pomoći ponudila riječi utjehe, otprilike kao i u migrantskoj krizi, a to vrijedi i za ostale države-članice, pa su građani u sve više zemljama uvjereni da se na Uniju, kad je najteže, ne mogu osloniti.


– Novo se vodstvo Unije nije snašlo, nije još u prosincu počelo pripremati svoje članice na zajednički odgovor. Građani u najpogođenijim državama Unije uvjereni su da se mogu osloniti samo na sebe i svoju državu. To će definitivno, nakon što zdravstvena kriza prođe, značiti da će svi zahtijevati što manje Europe. Kako će se SAD, s privatnim zdravstvom nositi s krizom tek će se vidjeti, kao i to hoće li nakon toga i dalje biti svjetski lider koji zna odgovoriti na najveće probleme koji muče svijet, ističe Lovrinčević.


​Znači li onda da bi nakon »koronakrize«, Kina, koja se izborila s epidemijom i oživljava proizvodnju mogla postati svjetski lider, Lovrinčević odgovara da je to lako moguće, ali da treba pričekati kako će se sa svime nositi i Rusija i SAD-e.


– No, moguće je da se nakon svega probudimo u svijetu u kojem je Kina lider i u kojem po uzoru na njih svi žele više države, jer će pomisliti da je to očito jedini odgovor na ugroze s obzirom na to da nekakvog međunarodnog i globalnog nije bilo, ističe Lovrinčević.


​​Na primjedbu da barem nekakve šanse ima i optimističnija verzija u kojoj će ljudi shvatiti da na zajednički problem trebaju i zajednički odgovor kroz međunarodnu suradnju, Lovrinčević odgovara da bi to bila bolja, ali je manje vjerojatna opcija. Takav je pokušaj, podsjeća, postojao nakon globalne financijske krize, dok su njezine posljedice još bile svježe, ali sva regulacija koja je donesena ili je najavljena u tom prvom valu, poput odvajanja investicijskog i klasičnog bankarstva, pala je u međuvremenu u vodu i ponašanje na svjetskim tržištima postalo je i gore u proteklih deset godina. Nije svijet, dodaje on, odgovorio zajednički ni na probleme s klimom ili na terorističke prijetnje.


​Društveni laboratorij


Da imaju priliku živjeti u jednoj vrsti društvenog laboratorija, u kojem će moći i sami vidjeti kako se ponašaju države i ljudi u izvanrednom stanju i jesu li doista ljudi u situaciji kad se bore za ograničene resurse skloni postati vukovi ili su uglavnom skloni surađivati, biti brižni jedni prema drugima i solidarni, nedavno je svoje studente, upozorio Dejan Jović profesor međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.


O tome što donosi to izvanredno stanje i kakve bi mogle biti posljedice nedavno je Jović objavio i članak »Politologija pandemije« u časopisu Politička misao u kojem upozorava da je pandemija virusom korone globalni izazov koji dovodi u pitanje sigurnost čitavog niza zemalja i »ako se nastavi bez brzog rješenja, moglo bi se dogoditi da stvori posljedice usporedive s prethodnim globalnim izazovima, kao što su bili svjetski ratovi«.


»Pokazalo se da bi nam se moglo dogoditi da brzo srušimo ili barem značajno oštetimo svijet prava i slobode, koji je dugo i teško građen. Do danas smo se već značajno izmijenili. Prihvatili smo ono što je donedavno bilo nezamislivo, a napustili ono za što smo mislili da je neupitno – a pred nama su daljnje restrikcije: zabrane, preporuke, kazne… Kao da smo u nekom stanju međuvladavine, između starog svijeta koji više nije moguć i novog za kojeg ne znamo kakav će biti«, navodi Jović.


Najgori scenarij, bio bi, ističe on, onaj u kojem bi puknuo postojeći međunarodni poredak ili u kojem bi se neka od država, posebno ako bi to bila neka od važnih i velikih, moćnih država pokazala da se ne može nositi s pritiskom koji bi izazvali nesigurnost, strah i anarhija. Zaključuje i da je Europska unija dosad razočarala, jer igra sekundarnu ulogu u odnosu na svoje članice, a ne pokazuje nikakvu solidarnost sa zemljama kandidatkinjama.


– Od ključne je važnosti za stabilnost međunarodnog poretka u Europi da kriza u kojoj se nalazimo ne dovede do raspada Europske unije. Do toga bi moglo doći ako se privremeno zatvaranje granica između zemalja-članica pretvori u trajno novo stanje, kao i ako vrijednosti na kojima se temelji Europska unija – a to su vrijednosti slobode, sigurnosti i mira – budu dovedene u pitanje. To bi bio ishod po mjeri mnogih protivnika europskog projekta, unutar same EU i izvan nje. Posljedice bi mogle biti katastrofalne, prije svega za zemlje koje se nalaze na europskoj periferiji: na Zapadnom Balkanu i u post-sovjetskom prostoru. Raspad EU-a u ovim okolnostima doveo bi do »kratkog momenta anarhije«, koju bi posebno bolno osjetili rubni dijelovi Europe, upozorava Jović.


Rizik slobode


Globalne probleme, napominje, nećemo riješiti bez još veće suradnje na globalnoj razini, a eventualno pucanje postojećeg međunarodnog poretka u Europi, do čega bi moglo doći ako države, solidarno i surađujući, ne uspiju zaustaviti prijetnje po sigurnost građana, doveo bi do gubitka stvarne suverenosti, a ne njenog povećanja.


»Ako netko misli da bi izvan EU, pod tutorstvom SAD-a, ili Kine ili Rusije ili Turske, njegova zemlja bila suverenija nego što je sada kad je članica Europske unije, ozbiljno se zavarava. Ako ideja o zatvaranju granica – uz istodobno smanjenje onih aspekata slobode koje smo dosad postigli, a posebno: dugotrajno smanjenje, možda i trajno – prevlada nad idejom slobodnog svijeta koji se povezuje kako bi riješi zajedničke klimatske, migrantske, ekonomske i zdravstvene: drugim riječima, ključne sigurnosne probleme današnjice, živjet ćemo u zemljama koje će biti manje slobodne, ali i manje sigurne«, procjenjuje Jović.


Ipak nudi i malo optimizma, pa podsjeća da su zajedničke nesreće često bile dobar povod, iako tragičan, da se stari protivnici izmire ili barem primire, da pokažu međusobnu solidarnost.


»Upravo suprotno onome što zagovaraju suverenisti i sekuritizatori, pandemije su – baš i kao klimatske promjene, svjetski ratovi, financijske krize i cyber-kriminal – ne samo posljedica postojeće globalizacije, nego i definitivan dokaz da globalizacija postoji. Rizike koje proizlaze iz njena postojanja ne možemo eliminirati, ali njima možemo naučiti efikasno upravljati. Ni u vlastitim zemljama, pa onda ni u globalnom kontekstu, ne živimo niti ćemo ikada više živjeti u nekim risk-free okolnostima.


S rizicima koje sobom donosi sloboda moramo naučiti živjeti – imajući pritom na umu da je u diktaturama rizik možda manji, jer je izvjesnost neslobode veća. Ali, jesmo li doista spremni tako se lako odreći slobode, samo zato što nas ponekad obuzme strah od neizvjesnosti i želja da na taj strah odgovorimo uvođenjem izvanrednog stanja? Nismo«, poručuje Jović.