Mračna postaja XX. stoljeća

Ukrajinska nuklearna centrala zavijena u betonski sarkofag: Černobilski bunker viši od Kipa slobode

Igor Duvnjak

foto: Reuters

foto: Reuters

Posebno su teško bile zahvaćene Ukrajina i susjedne Rusija i Bjelorusija uz samu ukrajinsko-bjelorusku granicu. Sada se nedvojbeno može tvrditi da je glavni uzrok nesreće nesiguran dizajn sovjetskog nuklearnog reaktora te ljudska pogreška nedovoljno stručnih ljudi pri pokušaju uspostavljanja stabilizacije nad nepredviđenim radom tada destabiliziranog reaktora. Ovog tjedna tamo je bilo svečano.



Černobil je jedna od mračnih postaja krvavog 20. stoljeća, koju su razne druge, nažalost i s prostora bivše Jugoslavije, potiskivale u dubine zaborava, ali one ciklički izbijaju na površinu. Tako je i s ovom iz ukrajinskoga grada, svijetu malo poznatom do onog tragičnog travnja 1986., kada je i nama, riječkim dečkima kojima je prekinuto guštanje na proljetnom suncu ispred Konta ili nekim drugim gradskim punktovima, umjesto raspredanja o nekom novom ili starom nogometnom prvaku Jugoslavije, neželjena i iznenadna tema postao »tamo neki« Černobil za koji smo čuli da je negdje u SSSR-u i da nas može zahvatiti zračenje iz njegove nuklearke, koje ne mari za ondašnji Berlinski zid, prolazeći bez viza i putovnica granice Istoka i Zapada u jeku zloglasnog hladnog rata.


Sve se događa u eri kada  je Ukrajina  26. travnja 2016. obilježila 30. godišnjicu nuklearne nesreće u Černobilu, najgore u povijesti. Reaktor broj 4 atomske centrale tamo, na sjeveru Ukrajine, eksplodirao je tijekom sigurnosne provjere nešto prije pola dva ujutro 26. travnja 1986. Idućih deset dana koji su bili kao iz horror filmova gorjelo je nuklearno gorivo, raspršivani su oblaci otrovne radijacije diljem kontinenta.


Posebno su teško bile zahvaćene Ukrajina i susjedne Rusija i Bjelorusija uz samu ukrajinsko-bjelorusku granicu. Sada se nedvojbeno može tvrditi da je glavni uzrok nesreće nesiguran dizajn sovjetskog nuklearnog reaktora te ljudska pogreška nedovoljno stručnih ljudi pri pokušaju uspostavljanja stabilizacije nad nepredviđenim radom tada destabiliziranog reaktora. Ovog tjedna tamo je bilo svečano.




–  U Černobilu smo proslavili uspješan završetak radova na postavljanju kupole, što je glavna etapa prije dovršenja međunarodnog programa kojim Černobil do studenoga 2017. treba postati sigurna centrala, neopasna za okoliš – hvalile su se u priopćenju francuske tvrtke BTP Vinci i  Bouygues koje su postavile kupolu kako bi se spriječilo daljnje curenje radioaktivnog zračenja, sve u eri kada zemlju nekada desetkovanu Staljinovim »gladomorom«  sada opterećuje prijetnja ruskog napada.


Isključili vodu?


Danas se zna da je točno u 1 sat i 23 minute, 26. travnja 1986., došlo  do eksplozije na tom četvrtom reaktoru u Memorijalnoj elektrani »Vladimir Iljič Lenjin«, kako se nazivalo černobilsku nuklearnu elektranu. Nedovoljno stručnom procjenom, prilikom eksperimenta nije ostavljen dovoljan broj šipki u spominjanom reaktoru što je iznenada dovelo do opterećenja sustava. Istovremeno je drugi operater isključio dovod vode u reaktor i onda je došlo do eksplozije.


U posljednjem izvještaju, onom iz 1991., uzrok ekplozije su greške u dizajnu samog reaktora, konkretno u šipkama koje kontroliraju rad reaktora. Posljedica je izazvala strašne posljedice, premda nije nalikovala eksploziji nuklearne bombe. Iako relativno manja, učinila je štetu na reaktoru koji je onda otpustio velike količine radioaktivne prašine. Ilustracije radi, bilo je čak otprilike devet puta jačeg zagađenja nego kada je bačena najspominjanija atomska bomba, ona američka na  japansku Hirošimu.


Radioaktivnost je raznošena vjetrom nakon te osim ljudi na licu mjesta, najviše ugrozila zdravlje ljudi susjedne južne Bjelorusije, s druge strane i krajnjih sjevernih prostora Ukrajine te jugozapadnih prostora Rusije, čija je granica također bila u neposrednoj blizini. Oblaci radioaktivne prašine zaustavili su se tek nad Skandinavijom u sjevernim dijelovima Europe. Izravne i neizravne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do 5 milijuna ljudi.


Evakuacija kasnila


Zdravstveni problemi kod velikog broja ljudi ostali su prisutni sve do danas, a poseban problem predstavlja adekvatno zbrinjavanje okoliša u neposrednoj blizini nuklearne elektrane. U skladu s ondašnjim međunarodnim odnosima, u Černobilu su svjedoci bili užasnuti događajem, a  sovjetske vlasti nisu davale nikakvih informacija, po običaju da se ne javlja o  nesrećama jer one nisu dobrodošle u propagadnom ratu komunističke velesile sa SAD-om.


Sovjeti su tako tek idućeg poslijepodneva evakuirali 48 tisuća žitelja Pripjata, grada izgrađenog za zaposlenike nuklearke i njihove obitelji, tri kilometra od elektrane. Svijet je prvi alarm dobio od Švedske, koja je dan poslije, 28. travnja, detektirala neobjašnjiv porast radijacije iznad svog teritorija. Kada se saznalo za nesreću, SSSR je premjestio 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke, a idućih godina evakuirano je još 230.000 stanovnika tih zona, no čak  pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa  i danas  živi u području s povišenom radijacijom.


Broj žrtava katastrofe  neposredno poslije eksplozije  te žrtava, koje su pogibale  godinama nakon nesreće, ostaje nepoznanica. UN je inače 2005. objavio dvojbeno izvješće spominjući broj, od  4000 mrtvih od posljedica radijacije u samoj Ukrajini te Rusiji i Bjelorusiji. Samo godinu potom Greenpeace je objavio svoje izvješće s,a dramatično drugačijim zaključkom, tvrdnjom da je  od posljedica černobilske kontaminacije poginulo čak 10 tisuća nesretnika.  Nakon nesreće onog kataklizmičkog četvrtog reaktora, preostala tri su  nastavila  raditi. Posljednji je bio ugašen 2000. pod pritiskom Zapada. Posljedice su itekakvo upozorenje, blijeda ilustracija onoga što je moglo zadesiti cijeli svijet da je došlo do nuklearnog rata, takvu tragediju ne bi mogli zamisliti ni najmaštovitiji autori crnih scenarija.


O posljedicama ondašnje tragedije najbolje govori tužna činjenica da i dan danas, nakon trideset godina, radioaktivna prašina iz Černobila nije skroz nestala. Od tada su prošle tolike godine,  borba protiv  zračenja traje li traje, u najnovijoj epizodi je tako postavljena ogromna  betonsko-čelična, odgovorni tvrde i neprobojna kupola, koja natkriva ostatke reaktora koji je izgubio svoj krov u eksploziji, izazvavši najgoru nuklearnu katastrofu u svijetu.


Službenog naziva »Novi zaštitni omotač« taj je građevinski Veli Jože na ukrajinski način viši, ni manje ni više, od  njujorškog Kipa slobode, a pritom je i triput teži od razvikanog pariškog Eiffelova tornja s površinom kao dva nogometna igrališta, toliko je čvrst da bi navodno mogao odoljeti i  jakom potresu. Živi bili pa vidjeli, rekli bi oni oprezniji, dodajući kako opreza nikada previše.