Na šanku kafića Central, u strogom središtu Velike Kladuše, čitamo natpis na bijeloj, limenoj kutiji s prorezom za ubacivanje novca: “Pomozimo S.S. (Čvikina mama). Boluje od raka, pomozite koliko možete.” Uz prvi jutarnji espresso, dok čekamo da nas u općini primi savjetnica načelnika Edina Abdić Pleho, razmišljamo o čemu govori ta kutija, osim o teškoj bolesti, obiteljskoj nesreći i nastojanju da se nesreća, koliko se može, solidarnošću Kladuščana umanji. Govori o tome da je (zdravstveni) sustav urušen, da su ljudi i u najvećim nesrećama prepušteni sebi i milosti bližnjega.

Jedan pogled kroz izlog kafića dat će potvrdit će ovu misao. Na velikom raskrižju pred kafićem slika koja redovito prati sirotinju bosanskih naselja i gradova: bespomoćna banda uličnih pasa trčkara za autima nastojeći ih ugristi za branik ili barem za kotač. Preko puta, kao nijemi svjedok boljega jučer i ovoga danas, zapuštena, crvena zgrada robne kuće. Na krovu joj instaliran željezni natpis – Agrokomerc. Ljudi je na ulici malo, na Kladušu pada sitan snijeg, sve je bijelo i sivo.

Prije tri mjeseca za ovdašnjeg općinskog načelnika izabran je Fikret Abdić Babo. Iz zatvorske ćelije, gdje je 10,5 godina ležao zbog ratnog zločina, Babo se preselio u načelnički ured. Za svoje savjetnike, njih devet, izabrao je članove uže i šire obitelji, odnosno najvjernije sljedbenike iz Laburističke stranke. Tu stranku osnovao je po izlasku iz zatvora, nakon što se raskolila dotadašnja Babina politička ekspozitura – Demokratska narodna zajednica (DNZ).

Prvi je ovo put u Bosni i Hercegovini da je za načelnika neke općine izabran ratni zločinac, što nikome u toj zemlji ne može biti dobra vijest, bez obzira što Fikret Abdić nekome predstavljao. Naprosto, Centralna izborna komisija nije vidjela prepreku Babinoj kandidaturi.

Dogovorenih 15 minuta u Kladuši ovog jutra traje makar tri puta toliko, ali tko čeka taj i dočeka: eto nas na posljednjem katu zgrade općine, u skromnom činovničkom uredu. Politička savjetnica Emina, najmlađa Babina kćerka, primila nas je sat vremena nakon dogovorenog rasporeda. Ispričala se pripremama sa sjednicu općinskog vijeća, koje se održavalo toga dana.

Ponadali smo se da ćemo vidjeti i njezinog oca, možda čak i razgovarati s njime, ali formalnim kanalima dobili smo obavijest o Babinom zauzeću, a neformalnima nam je poručeno da odgovor na svako pitanje koje nas zanima možemo naći u knjizi, Babinoj biografiji pod naslovom: “Od idola do ratnog zločinca i nazad”.

Nakon upoznavanja i uz to prigodnog razgovora, na stol smo stavili diktafon: “Nemate ništa protiv da snimamo?” Ne, odgovorila je Babina kćerka pa pokazala na svoj telefon: “Ja sam već počela snimati.”

– Fikret Abdić je čovjek koji je zaista vizionar i teško da se itko od nas može mjeriti s njim i reći da smo to u potpunosti naslijedili. Ono što su majka i otac u nas ugradili jeste da nas četvero, toliko nas ima, zajedno možda možemo biti jedan djelić njega. Svakako da rad s njim, učenje i iskustvo koje on prenosi na nas ne možete naći u knjigama. Ne možete naći takav primjer. Ne možete čak niti u ekonomiji, koliko god analizirali i prošlost izgradnje svjetske ekonomije, naći takav primjer kao što je bio primjer Agrokomerca, odgovara Edina Abdić Pleho.

Priča o Agrokomercu poznata je svima. U kratkim crtama ona glasi: jedan čovjek izgradio je poslovno carstvo i zaposlio gotovo sve stanovnike svoga kraja, da bi na koncu bio priveden pod optužbom za izdavanje mjenica bez pokrića. Taj progon narod Krajine ocijenio je političkim, što je zabetoniralo jedan kult ličnosti. Što je Tito bio zakletim Jugoslavenima, to je Babo bio većini u ovom dijelu Krajine. U to vrijeme, kad je Babo gradio Agrokomerc, Edina je bila još djevojčica, ali još pamti noćne pretrese kuće i pritiske koje je tih godina podnosila cijela obitelj.

Počeo je rat, u kojem je Babo radio ono što je najbolje znao: trgovao je. Trgovina kojom je, kako tvrdi, pokušao kupiti mir za Kladuščane, dovela je do bratoubilačkog rata naroda Cazinske krajine. Poginulo je između dvije i tri tisuće ljudi. Babo je, naime, odlučio surađivati sa Srbima i Hrvatima na razbijanju Bosne i Hercegovine, proglasio je autonomnost na dijelu teritorija koji je kontrolirao, što je službeno Sarajevo protumačilo i još uvijek tumači kao izdaju.

“Autonomija je trebala zaštiti bihaćki okrug od stradanja ljudi i uništenja industrijskih resursa, ali to nije bio interes tadašnjeg državnog vrha.” Tako kaže Edina Abdić Pleho i tako Babin politički projekt tumače Abdićeva obitelj i njegovi štovatelji i politički sljedbenici. Oni presudu za ratni zločin ne priznaju, nego tvrde da je u pitanju bilo političko suđenje.

– Zar ima smisla da čovjek koji je čitav svoj vijek posvetio tome da ljudi ovog kraja imaju šta jesti i da žive od plodova svoga rada ima afinitet da uskrati ljudsko dostojanstvo, kaže Abdićeva kćerka.

– Ali mi danas imamo zakazan razgovor s Alijom Ferizom, čovjekom koji je bio u jednom od logora otvorenih na teritoriju koji je kontrolirao vaš otac, kažemo sugovornici.

Ona spremno odgovara da spomenuti “uopšte nije Kladuščanin”.

Ali bio je u logoru, kažemo. Jeste, spremno odgovara sugovornica pa dodaje: “Nije bio niti jedan logor, to su bili sabirni centri.”

Potom nas savjetuje ovako: “Svaki novinar kada dođe predstavlja dvije strane, ali nije isto razgovarati o ovim stvarima predstavljajući mene kao jednu stranu, a gospodina kojeg ste naveli kao drugu. Bilo je deset posto ljudi koji su se suprotstavljali ideji autonomije, na što su imali puno pravo i nitko ih zbog toga nije osuđivao. Kada govorimo o drugoj strani, govorimo o strani od deset ili dvadeset posto. A ovamo, na ovoj strani govorimo o ljudima koji su predstavljali 80 posto. Znate, to je vrlo važan podatak.”

Po kojim kriterijima se, pitamo, odlučivalo tko će biti odveden u sabirni logor, a tko neće.

– Ne mogu vam na to dati odgovor, ja sam tad imala deset godina, odgovara Edina Abdić Pleho.

Kad je pitamo o ratnoj trgovini njezinog oca sa srpskim snagama, ona kratko odgovara: “To nije dokazano”. Na druga osjetljiva pitanja uglavnom nas upućuje na nedavno objavljenu biografiju svoga oca.

Potom smo razgovarali o budućnosti Kladuše. Babina kćerka i savjetnica uputila nas je da tamo 70 posto ljudi živi u dubokom siromaštvu, istaknula da je središnja vlast u Sarajevu uništila ono što je ostalo od Agrokomerca te da je prvi projekt nove vlasti – javna kuhinja. Usput rečeno, na Općinskom vijeću koje se odvijalo toga dana projekt javne kuhinje nije prošao.

Svoju politiku Abdić danas gradi na opreci službenom Sarajevu. Svaka loša vijest o Abdiću u sarajevskim medijima prikazuje se kao napad na cijelu Kladušu i Krajinu. Ljudi u Kladuši uvjereni su da ih Sarajevo zapostavlja – a to je po svemu sudeći točno, jer nebrojen je broj bosanskih varoši prepuštenih sebi i svojoj muci – pa nije teško razumjeti da Abdićeva politička stratregija daje rezultate. Ukratko, čini se da se Babo želi pozicionirati kao četvrta strana bosanskohercegovačke politike. U pitanju je logičan nastavak politike autonomije.

Velika Kladuša, kaže nam Babina kćerka, u teškoj je situaciji.

– Svi velikokladuški resursi, firme Agrokomerc, Sanitex, Grupex, Kladušnica…, oteti su i njima upravljaju firme koje nisu iz Kladuše. Svi su doslovce oteti putem privatizacije, zaključuje Abdićeva kćerka.

Kladuščani i Kladuščane koji su Babu birali očekuju čudo. A birali su ga uglavnom pripadnici starijih generacija, ljudi koji se sjećaju zlatnih vremena Agrokomerca. U tome se slažu svi s kojima smo razgovarali. Starije generacije Kladuščana u Abdića vjeruju, iako je i on sam dobrano ostario. Čovjek je u osmoj deceniji života. Babo pred novinare ne izlazi. Konferencija za novinare nema, nema izjava, a na svako pitanje bit ćete upućeni na njegove savjetnike, točnije njegovu djecu, ili pak na Babinu knjigu; “Od idola do ratnog zločinca i nazad”.

Govoreći o čudima koje očekuju Babini birači, valja reći da već prvi pogled na Kladušu kaže da ovom gradu treba čudo. Promašene politike od rata do danas i neumrli mit o čovjeku vanserijskih poslovnih sposobnosti Abdiću su dali priliku da se vrati u politički život, čak i pod teretom presude za ratni zločin. “Ja sam državnik, a ne ratni zločinac”, reći će sam za sebe na promociji svoje knjige.

Da bi Babo nešto uistinu mogao napraviti vjeruje čak i čovjek koji se oružjem borio protiv Abdićeve autonomije. Umirovljeni policajac Zuhdija Hodžić, vlasnik pizzerije i ćevabdžinice Badem.

– On može ako hoće. U Kladuši se živi teško. Narod je prepušten sebi, a država postoji samo na papiru. On ima određenu karizmu i ljudi stvarno čvrsto stoje uz njega. Danas je najteže bit pametan. Ako je pogriješio, on je svoje odsjedio. Ako može nešto napraviti, treba ga pustiti da radi, jer treba iskoristiti sve što se može, kaže Zuhdija.

Na pitanje kako se danas u Kladuši međusobno gledaju ljudi koji su u ratu bili na suprotnim stranama, Zuhdija odgovara: “Ljudi ko ljudi, život prolazi. Nismo zlopamtila. Svako se zabavio o sebi. Oni misle da su bili na pravoj strani, mi mislimo da smo bili na pravoj strani i tako ti je to. Mi smo ti plemena. Svako ima poglavicu.”

Jedini nezavisni novinar iz Kladuše, dopisnik Deutsche Wellea Amir Purić, ima izvrstan uvid u lokalnu političku i društvenu scenu. Situaciju u Kladuši on secira ovako: “Starija i srednja generacija polažu nade u Abdića. Mlađe generacije ne polažu nadu nade niti u njega, niti u koga drugog. Oni gledaju samo kako da odu vani.” Abdićevom uspjehu u Kladuši, kaže novinar, bitno je doprinijela nostalgija za boljim vremenima. Ovaj kraj je pristojno živio samo u Babinim vremenima. Agrokomerc je bio majka, a Fikret Abdić – babo.

– On je gradio kult ličnosti, na kojem su, dok je bio u zatvoru, živjeli i njegova stranka i njegova obitelj. Velikoj Kladuši mit o Babi znači ono što Hrvatskoj znači mit o braniteljima, odnosno ono što Srbima znače njihovi mitovi. Vi morate imati na umu da je Babina vojska jedina koja je u Bosni i Hercegovini poražena. Sve druge vojske vide se kao pobjednici. Svi su priznati, osim Abdićevaca pa se tu stvorilo i dosta inata, kaže novinar.

Obitelj Amira Purića, kao im mnoge druge, u ratu je bila podijeljena. Amirov otac ratovao je za Babu, a njegov brat, Amirov stric, ratovao je na strani Armije BiH. Poslije rata su razgovarali, ali ubrzo su se ponovo posvađali zbog Babe i Alije. Ratna vremena su u Kladuši podijeljena na prvu i drugu autonomiju. Prva završava privremenim padom Kladuše, a druga počinje ponovnim njezinim osvajanjem, u čemu su snagama Fikreta Abdića pomogle srpske vojne jedinice.

U ratu je Babo trgovao sa svima. Od Hrvata je kupovao naftu, koju je prosljeđivao Srbima, dobivajući zauzvrat hranu i naoružanje. Dobivenu hranu prodavao je Bihaćkom kraju, ljudima protiv kojih je ratovao. U svemu i nakon svega, Babo je bio i ostao trgovac.

Na koncu se ispostavilo da je slabo trgovao. Zaradio je tek presudu za ratni zločin. Dok je bio u zatvoru, obitelj mu je bila situirana vrlo dobro. Porijeklo novca kojim je obitelj Abdić raspolagala teško je precizno utvrditi. Međutim, teško da ćete pogriješiti ako pretpostavite da se u dobrom dijelu radilo o novcu što potječe iz krvave ratne trgovine.

Što se stanovnika Kladuše tiče, oni od ratu nisu profitirali. Babu su smjerno pratili u izbjeglištvo, posjećivali ga u masama dok je bio u zatvoru, da bi na koncu dobar dio njih digao sidro i otišao u Sloveniju, Austriju, Njemačku ili dalje, čak do Amerike.

Kad dođu praznici, ulice su pune Kladuščana koji više ne vjeruju nikome pa čak ni Babi. Kad praznici dolaze kraju, kolone automobila protežu se od centra Kladuše do malograničnog prijelaza prema Vojniću, udaljenog nekoliko kilometara. Puno ljudi je otišlo iz Kladuše. Mnogi namjeravaju otići. Lokalni poduzetnici, međutim, vjeruju da za ovaj kraj ima nade. Ne zbog Babe, nego zbog krajiške radinosti.

Nedžad Mezildžić, vlasnik tvrtke Kol-mix, nekoć je u Agrokomercu radio s Babom. S 24 godine bio je direktor jedne od Agrokomercovih tvrtki. Kad je Babo koncem osamdesetih završio u zatvoru, ni Nedžada isto nije zaobišlo. U ratu su se našli na suprotnim stranama.

– On je zaspao 1987. godine i tu je stao. On dalje ne ide. Mene on više ne interesuje. Interesuje me samo da se proširim i da zaposlim još ljudi, kaže poduzetnik. Razgovaramo u njegovom uredu, u društvu sina mu i partnera u poslu Adija Mezildžića. Nedžad Mezildžić nije oduševljen Babinom kandidaturom. Još manje je oduševljen njegovom pobjedom na izborima.

– Dok on nije došao rat se spominjao svakih mjesec dana i to uglavnom u šali. Netko bi nekog pozdravio: đe si Babin?, a odgovor bi bio: đe si Didov. Dedo je, je li, Alija. Babin povratak otorio je stare rane, kaže Mezildžić.

Međutim, u jednoj stvari on se s Abdićem slaže. I ovaj poduzetnik govorio nam je o nebrizi Sarajeva za Krajinu. Pritom je iznio za poduzetnike životno važan primjer.

– Mi imamo granični prijelaz tu na dva kilometra. Međutim, tamo ne možemo voziti robu, jer je u pitanju malogranični prijelaz, preko kojeg je zabranjeno voziti robu životinjskog porijekla. Imam, dakle, granicu tu na dva kilometra, a svoje kamione moram slati na prijelaz Izačić, zbog čega gubimo i vrijeme i novac. Nitko iz Sarajeva o tome ne razmišlja. Pritom četiri puta više ljudi ide na prijelaz Maljevac, nego na Izačić. Ovo je morao biti granični prijelaz broj jedan, a ne malogranični prijelaz, kaže Mezildžić.

U razgovoru se vraćamo na temu Agrokomerca. Svaki politički ili gospodarski razgovor u Kladuši skreće na temu Agrokomerc.

– Mi smo tada pokrali državu, ali nismo otkrili toplu vodu. Na isti način su se razvijali svi – Podravka, Kolinska i drugi. Ono što je od Agrokomerca ostalo dobro, to je kultura proizvodnje. Krajišnici su postali dobri industrijski radnici. Neka nam država da odriješene ruke i neka nas tretira kao druge kantone i mi ćemo cvjetati, zaključuje. Na kraju opet o Babi: “On nije u toku stvarnog stanja”.

Idemo dalje, valja snimiti ostatke Babinog carstva, zapuštene pogone Agrokomerca. Sumorna slika. Već po broju skladišta jasno je da je u pitanju bio industrijski gigant. Za njegovu izgradnju sve zasluge pripisuju se uglavnom Babi.

Međutim, u Kladuši ima i onih sa drugačijim pogledom na mit o Agrokomercu. Jedan od njih je Alija Feriz. Kad je o Fikretu Abdiću riječ, Feriza ne možemo smatrati objektivnim sugovornikom. On je bio u jednom od Babinih logora. Ti logori, kako je svjedočio i pred sudom, nisu bili hoteli s pet zvjezdica. Tamo je, ako je trebalo, brat tukao brata. Ljude su mučili.

Abdićevi logori, daje do znanja Feriz, nisu se bitno razlikovali od logora na srpskoj ili hrvatskoj strani. Ako si tamo zaglavio – nisi mogao biti siguran da ćeš izvući glavu.

– Vi ste čuli za Cazinsku bunu, pita nas Feriz? Kako da ne, dogodila se u Krajini, ’50-te godine. Izbila je iz ekonomskih razloga. Seljaci su se digli na oružje protiv kolektivizacije zemlje. Pobunjenih je bilo oko 700, jugoslavenska vojska ubila ih je tridesetak, a sedamnaest ljudi naknadno je strijeljano.

– E pa, zbog te bune komunisti su zapostavljali razvoj ovog kraja sve do šezdesetih. Ovdje se živjelo strašno. Onda je donesena odluka da se ovom kraju pomogne, jer su se ljudi masovno počeli iseljavati. Fikret Abdić Agrokomerc je gradio na toj pomoći. Nije on ništa sam izmislio, kaže Alija Feriz.

Feriz je predsjednik udruženja logoraša. U razgovoru nam se pridružuje njegov logorski supatnik Mujo Milak. Njihove priče ne idu u red priča za laku noć. U logoru su završili jer nisu podržali autonomiju. Zamalo ih je koštalo glave.

– Tukli su nas. Bio sam sav crn, ali mi smo ostali lojalni državi. To gdje su nas zatvorili nisu bili sabirni centri, nego klasični logori. Postupci naših krvnika bili su također klasični logorski postupci, kaže Alija Feriz.

Feriz je pokušao spriječiti Babinu kandidaturu, ali u tome nije uspio. Centralna izborna komisija (CIK) nije uvažila njegovu primjedbu da se ratni zločinac ne bi smio kandidirati. Sad namjerava tužiti CIK, jer je Babi dopustila da nastupi na izborima. Feriz vjeruje da je sve to dio šireg plana, koji vodi razbijanju Bosne i Hercegovine.

Međutim, kako stvari stoje, malo će ljudi dočekati kraj borbe, a malo će ih ostati i da svjedoči eventualnim čudima koja se očekuju od načelnika Babe. Ljudi iz Kladuše odlaze svakodnevno. Veldina Alibegić direktorica je škole jezika. Njezina škola prvi je korak prema inozemstvu. Najviše zainteresiranih ima za Njemački jezik.

– Sedmično imam pet grupa njemačkog. U grupi je najviše osamnaest, a najmanje deset ljudi. To su kandidati koji ne mogu čekati. Žuri im se jer žele otići odavde. Vikendom mi dolaze familije koje ne žele da se zna da dolaze. Ljudi se boje da će dobiti otkaze jer se spremaju na odlazak. Najčešće imam mlade koji su ’80. i ’90. godište. Radim šest godina i uputila sam u Njemački jezik na stotine ljudi. Osamdeset posto onih koji su dolazili u moju školu otišli su iz Kladuše. Počelo je s Hrvatskim ulaskom u EU. Ljudi odlaze, jer ovdje se ne događa apsolutno ništa, kaže Veldina.

Ona radi i u osnovnoj školi. Djece je u školi, kaže, sve manje i manje.

– Bilo koja vlast da dođe, ništa posebno se ovdje ne može promijeniti. Ali vjerujem da ne može biti ni gore od ovoga, rezignirano zaključuje.

Odlazeći iz Kladuše, gotovo da smo povjerovali njezinom zaključku. Ulice su u osam sati navečer bile sablasno puste. Međutim, mlada direktorica škole nije u pravu: uvijek može gore. Tu školu smo na ovim prostorima apsolvirali. A može li biti bolje?

Mnogi u Kladuši vjeruju da može, odnosno da će upravo Babo donijeti taj boljitak. Ljudima ne treba odricati vjeru u čuda, ali ako nas pitate za dojam, vjerujemo da će se pristalice Babinog mita na koncu razočarati. Starom trgovcu, kako se potpisanom autoru čini, ostalo je da proda još samo mit koji je desetljećima o njemu građen. Četiri godine na vlasti bit će dovoljno da se i taj mit raskrčmi. Kad se to dogodi, Velika Kladuša će možda shvatiti da se budućnost ne može graditi od bolje prošlosti.