Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 4n
Sutra: 13° 13° 4n
15. studenoga 2019.
Mjesto užasa i tame

Reportaža iz Auschwitza: I danas otvorena rana koja ne prestaje boljeti

Auschwitz je očitovanje Zloga koje zorno svjedoči do koje niskosti, ispod razine animalnog, čovjek može pasti kada drugom čovjeku radi takve grozote / Foto Marin MILETIĆ
Auschwitz je očitovanje Zloga koje zorno svjedoči do koje niskosti, ispod razine animalnog, čovjek može pasti kada drugom čovjeku radi takve grozote / Foto Marin MILETIĆ
Autor:
Objavljeno: 4. rujan 2017. u 13:38 2017-09-04T13:38:00+02:00

Koliko god se pripremao, nikad čovjek ne može biti posve spreman suočiti se s tolikom količinom zla koja je na tom mjestu gotovo – opipljiva, jeziva. Koliko god se pripremao na ono što ćeš vidjeti, ne može nikako živ čovjek ostati imun na toliku količinu iskonskog zla. Zla kakvo ovaj svijet nikada i nigdje nije vidio u tolikoj mjeri koncentrirano na jednom mjestu

Postoje one priče koje možete doživjeti jedino ako dođete na samo mjesto zbivanja. Ma koliko god se netko trudio predočiti vam pravu stvarnost nečega, teško to možete u punini osjetiti ako i sami ne dođete u to središte. Auschwitz je definitivno takvo mjesto. Auschwitz je mjesto užasa, tame za koju se čini da tamo nema kraja, Auschwitz je rana koja je i dan danas otvorena i koja jako boli. Auschwitz je očitovanje Zloga koje zorno svjedoči do koje niskosti, ispod razine animalnog, čovjek može pasti kada drugom čovjeku radi takve grozote.

Povijest nam govori kako je nacistička Njemačka još 1940. sagradila nekoliko koncentracijskih logora i logora za istrebljenje. Postojala su tri glavna kampa, iako nisu bila jedina, na području cijele Poljske. Nacisti su znali kako je samo u Poljskoj do 1939. godine živjelo 3,5 milijuna Židova. To je bio jedan od važnijih razloga zašto se krenulo u konačno istrebljenje Židova baš na teritoriju okupirane Poljske. Auschwitz I., je originalni dio kampa i ujedno središte za cijeli logor. Na ovom mjestu je ubijeno oko 70 tisuća ljudi. Tu su najviše stradali poljski i ruski ratni zarobljenici. Auschwitz II., Birkenau je bio kamp za istrebljivanje. Tu je ubijeno oko 960 tisuća Židova, 75 tisuća Poljaka i 19 tisuća Roma. Auschitz III., je služio kao radni logor, no i u njemu se ubijalo. Zapovjednici logora su bili: Rudolf Höß, do ljeta 1943., a kasnije Arthur Liebehenschel i Richard Baer. Höß je tijekom Nürnberškog procesa tvrdio kako je u logoru umrlo oko 3 milijuna ljudi (2,5 milijuna pogubljeno, a oko 500.000 preminulo od bolesti i gladi).

Mjesto užasa i tame u kojem očaj prožme svaki atom bića / Foto Marin MILETIĆ

Mnogo puta prije sam slušao o Auschwitzu, gledao dokumentarce, slušao emisije, čitao knjige. Zato sam ove godine u prosincu odlučio otići u Auschwitz zajedno sa svojim voditeljima katoličkih skauta da se na licu mjesta pomolimo za te nevine žrtve, ali i da saznamo još novih informacija o nacističkim zločinima. Država Izrael i naše nadležno Ministarstvo su mi omogućili sedmodnevnu edukaciju u Yad Vashem centru u Jeruzalemu gdje sam detaljno prošao niz tema upravo povezanih s holokaustom. Posložilo nam se dosta toga, pa smo odlučili i kraj ovog kolovoza iskoristiti za novi posjet Auschwitzu. Pripremao sam svoje skaute Sušačke gimnazije i nekolicinu odraslih voditelja skauta na ono što će doživjeti u Auschwitzu. No, koliko god se pripremao nikada čovjek današnjice ne može biti posve spreman suočiti se s tolikom količinom zla koje je na tom mjestu gotovo – opipljivo, jezivo. Ustvari, istina je ta da koliko god se pripremao na ono što ćeš vidjeti, ne može nikako živ čovjek ostati imun na toliku količinu iskonskog zla. Zla kakvo ovaj svijet nikada i nigdje nije vidio u tolikoj mjeri koncentrirano na jednom mjestu.

Birkenau

Mi smo odlučili prvo posjetiti kamp za istrebljivanje. Na ogromnom prostoru nijema bodljikava žica kroz koju je tekla struja, svjedoči o velikoj patnji nedužnih ljudi tamo zatvorenih. Nad žicom, svakih tridesetak metara prijeteći su se visoko nadvila natkrivena mitraljeska gnijezda. Sve je izgrađeno sa svrhom da oni koji uđu, živi od tuda ne izađu. Baraka do barake. Još i danas u dobrom stanju. Na zadnjem dijelu logora stoje neke poveće zgrade. Napravljene od armiranog betona masivnih debelih zidova. Srušene su dinamitom, da se pokušaju prikriti ubojstva koja su se tamo odvijala. Nacisti su iza tih zidova skrivali užas nad užasima. To je veliki kompleks od nekoliko dijelova. U donji dio su ulazili ljudi. Ljudi s imenima i prezimenima. Stvarni ljudi koji su bili nečija djeca ili su i sami bili djeca. Ili majke koje su malim, ali neumoljivim korakom kročile u sigurnu smrt noseći u rukama dijete koje nije slutilo da mu je došao kraj. Njemu, potpuno nevinom koje više nije zaštićeno niti u krilu majke, koja ga grčevito stišće o svoja prsa. Muškarci, svi oni koji su izabrani da budu ubijeni plinom, tim putem su išli u smrt. Tu su ulazili na »tuširanje« ciklonom B.

Nakon što se u jednom udarcu smrtonosnim plinom ubilo oko 1.500 ljudi, drugi zatvorenici, s tim zaduženjima, mrtva tijela djece, majki, muškaraca, trpali su u velike peći i palili beživotne ostatke koji su nekada bili protkani besmrtnom dušom. Fotografije, a ima ih na stotine, na kojima se vidi trpanje mrtvih tijela u kamione, vagone… ostaneš u nijemom kriku pred tim prizorom. Očaj ti prožme svaki atom bića. Nacisti nisu odmah imali ta ložišta užasa. Prvo su kopali zemlju, ubijali i tu palili tijela. No, nisu mogli iskopati toliko duboke rupe koliko su ubijali nedužnih ljudi. Grozota ljudskog uma može i to – izmisliti peći koje su trebale uništiti svaki spomen, proždrijeti svaki trag na ljudski život. Koje li jadnosti, kojeg li pada! Neki od nas prilaze tim ruševinama smrti. Diramo rukama masivnu ciglu. Hrabriji se primiču licem. Još se ćuti vonj dima. Dima smrti u zrak pretvorenih tisuće života koji su bili odlukom Hitlera i njegovih poltrona oteti životu. Toliko godina nakon, protkao je dah smrti svaku ciglu, kamen, baraku, tračnice ovog mjesta užasa. Sablasnost prožimlje zrak koji udišete. U doslovnom smislu. Jednostavno govoreći, toliko nedužne krvi je natopilo tu zemlju, da svaki grumen zemlje, vlat trave, svaki atom i danas poprima dimenziju tog zla.

Auschwitz

Nakon logora za istrebljivanje, odlazimo u Auschwitz. Na ulazu prolazimo detaljnu kontrolu, nešto kao kada idete kod Predsjednice ili nekih jako važnih ljudi. Pogledom zaokružujemo na desetke zgrada koje su označene blokovima, svaki blok ima vlastiti broj. I odmah, groza. Gledamo fotografije, čitamo natpis o obješenim zatvorenicima koji su odmah na samom ulazu bili znak svakome tko je pokušao pobjeći ili jednostavno odbiti poslušnost nacističkim monstrumima. Odmah preko puta obješenih ljudi, svirao je orkestar logora, sačinjen od samih zatvorenika. Poremećeni umovi su procijenili da je baš lijepo slušati glazbu uživo za vrijeme stupanja zatvorenika, postrojavanja, mučenja, ubijanja, vješanja. Željezna ograda iznad sebe nosi masivan natpis Arbeit macht frei. Prijevod nam je znan: rad oslobađa. Inače, nacisti su ovaj natpis stavljali iznad svih svojih logora smrti. Uporabu ovog natpisa naredio je general SS-a Theodor Eicke, inspektor sabirnih logora i prvi zapovjednik logora Dachau. Natpis u Auschwitzu postavio je zloglasni zapovjednik kampa Rudolf Höß. No, iza ovog natpisa stajali su isti zlikovački umovi koji su jedino htjeli istrijebiti prvenstveno Židove, ali i sve druge svoje neistomišljenike. Naprosto, ovdje se nije radilo o radu dostojnom čovjeka, niti se radilo o ikakvom oslobođenju, osim, masovnim istrebljenjima nedužnih ljudi.

Smrt nevine djece

Vodič u Auschwitzu nam je Poljakinja koja s nama u kraćem, trosatnom razgledavanju prolazi blokove koji su označeni brojevima i svaki su imali svoju nakanu. I u ovom kompleksu je bila – plinska komora i spalionica. Prolazimo zgradu po zgradu. Ne znaš koja je teža za osjetiti, ne znaš kroz koju ćeš proći manje protresen. Na mjestu grozote ima i nešto što se ističe po još snažnijoj grozoti. Uvijek može gore, struji mi misao. Blok 10 je zgrada gdje je zloglasni doktor Josef Mengele provodio svoje sulude i zlikovačke kvazimedicinske pokuse. U ovoj zgradi bloka 10 imate detaljne materijalne dokaze egzekucija. Gledaš stotine tjelesa, beživotnih. Kako ih trpaju u vlak, na vagone… i voze na ubijanje pa paljenje. Da, djece. Video i foto dokazi stotina i stotina malene djece. Ubijene. Širom otvorene oči, ukočenih tijela koje jedva koža drži da kosti ne izađu u potpunosti van. Izgladnjivana, mučena djeca. Nevina djeca. Uzrujanim korakom izlazim. Posebno su tu stradavali, kako sam rekao, oni najneviniji – djeca.

Tko god je imao tu nesreću da je kao dijete imao brata ili sestru blizanca, stopostotna sigurnost je bila ta da ćeš biti mučen, podvrgnut najopskurnijim pokusima koji ljudski izopačeni um može smisliti. Od kidanja ekstremiteta, do ubrizgavanja nekih kemijskih supstanci i promatranja kako mala djeca pate i umiru od ruke nacističkih zlikovaca. Tu se protresete kao što se trese mali prut kojega vjetar lomi u smjeru u kojem on želi prut lomiti. Emocije su snažne, suze same od sebe silaze niz obraze. Jedna, po jedna. Pa još jedna, pa se ta jedna pretvara u niz – boli i razočaranja. Čovjekom. Iz tog bloka ušli smo u blok 7. I – opet – šok. Dvije tone ljudske kose. Izbrijane s glava djece, žena, muškaraca, svih onih kojima se i time htjelo oduzeti identitet.

Uniforma, jednaka, kosa izbrijana, tetovirani broj – nacistički režim je u detalje razradio kako do kraja poniziti Židove, kako ih do kraja ugurati u glib vlastita nepostojanja u kojem oni više nisu Aaron, Abimael, Gideon, Jakim ili pak Jora ili Lena. Nacisti su Židovima oteli ljudskost, zabranili su im biti ljudima, sustavno su ih pretvarali samo u – brojeve, ništili su im identitet. A prema brojevima se ipak svi odnosimo puno drugačije nego li prema čovjeku, zar ne? Prolazimo hodnicima spomen područja i gledamo izložbeni prostor sa više od 85 tisuća židovske obuće koja je skinuta s njih poslije ubojstva plinom. Jedna gimnazijalka pruža ruku na staklo prema skupini malih cipelica. Dječjih. Onih koje su bile na stopalima djece kojoj su nacisti oteli pravo na život, pravo na djetinjstvo, pravo na školovanje, pravo na igru, na radost, na jednog dana – obitelj. Učenica plače. Prilazim joj. Lagano je stisnem za rame i pogledam. Nijemi pogled. Nema se tu što reći. Zrak je protkan tugom. Tugom velikom.

Sveti Kolbe

Kaže vodičkinja, da među tamom Auschwitza ima i još jedno mjesto – zatvor unutar zatvora. Kao da nije bilo dovoljno te grozote, nacisti su i tu grozotu učinili još groznijom. Na gornjem katu su bile potpuno siromašne prostorije gdje su zatvorenici ležali, a u jednom trenutku njih 1.200 naguranih u taj blok je koristilo svega nekoliko toaleta, ili bolje reći otvora u rupi unutar prostorije gdje su bili natrpani da pate svaki dan. Teško je riječima opisati ovu sliku. Dehumanizacija u svakom pogledu provodila se tamo baš svakog i svakog slijedećeg dana. U donjim ćelijama nekoliko prostorija bez prozora, jedna bez čak i otvora za zrak, jedna gdje se zatvorenike uguralo u rupe omeđene betonskim zidovima gdje su cijelu noć stajali, nisu mogli sjesti, niti leći. Sutradan bi cijeli dan teško fizički radili i bili mučeni. Prema zapisima, izdržali su nekoliko dana prije nego li bi umrli. U jednoj pak prostoriji zvanoj »bunker gladi« bio je puna dva tjedna mučen sveti Maksimilijan Kolbe, katolički svećenik koji je dobrovoljno otišao u smrt da bi spasio život jednom poljskom Židovu. Svoj život je dao za njegov. Kojeg li izraza najveće kršćanske ljubavi. Treba spomenuti da je u Auschwitzu ubijena i sveta Edith Stein, Židovka koja se u 26. godini obratila na katoličanstvo, a potom postala i redovnica unutar karmelićanki. Zbog svog židovskog porijekla deportirana je ova doktorica znanosti i mističarka u Auschwitz gdje je i pogubljena u plinskoj komori 1942. godine.

Osuda nacizma

Nacisti su se i kroz njezino ubojstvo, kako sam rekao radi se o Edith Stein, htjeli osvetiti Katoličkoj crkvi koja je odlučno osudila nacizam još enciklikom pape Pija XI., Mit brennender Sorge, 14. ožujka 1937. Enciklika je bila u izvorniku napisana na njemačkom jeziku (što je više nego rijetkost), te sadrži ove retke:

– Tko god uzvisuje rasu, ili narod, ili državu, ili poseban oblik države, ili nosioce vlasti, ili bilo koju drugu temeljnu vrijednost ljudske zajednice – koliko god potrebna i časna bila njihova funkcija u svjetovnim stvarima – tko god uzdiže te pojmove iznad njihove uobičajene vrijednosti na jednu idolatrijsku razinu, izobličuje i izopačuje poredak svijeta zamišljen i stvoren od Boga…. Jedino površni umovi mogu zapasti u koncepte nacionalnog Boga, nacionalne vjere; ili pokušati da Boga, Stvoritelja svemira, Kralja i Zakonodavca svih naroda pred čijom su neizmjernošću oni »kao kap u vjedru« (Iz 11,15), zaključaju unutar granica samo jednog naroda, unutar uskih ograničenja jedne jedine rase... Morati ćete pažljivo gledati, časna braćo, da temeljni vjerski koncepti ne budu ispražnjeni od njihovog sadržaja i izobličeni za profanu upotrebu. »Objava« u svojem kršćanskom smislu, označava riječ Božju upućenu čovjeku. Upotreba te riječi za »sugestije« o rasi i krvi, za bacanje stanovitog svjetla na povijest jednog naroda, je puko zbunjivanje. Lažne novčanice takve vrste ne zaslužuju kršćansku valutu«, snažno je osudio nacizam tadašnji Papa.

Bilo bi dobro ove retke ponoviti i našim stanovnicima Lijepe Naše. Mi, iako jako volimo Domovinu, o Bože, stvarno volimo tu našu malu Hrvatsku, no, ne smijemo istu nikada stavljati na pijedestal Boga, niti držati svoj narod vrijednijim od drugih naroda. Naprosto, kao što Biblija ističe, naša domovina je na nebesima. I koliko god to zastrašujuće nekima zvuči – jedino je ona vječna. Završio bi s riječima bl. Stepinca: »Svaki narod podno ovog neba jednako vrijedi u očima Stvoritelja«. Naše društvo sve mora činiti da se nikada više nikome u niti jednoj dimenziji ne ponovi takav užas poput onoga u Auschwitzu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.