Snažno udaljavanje

Poljska sve dalje od EU: Od lučonoše demokratskih promjena, do stjegonoše antidemokratskog duha

Tihomir Ponoš

Reuters

Reuters

Tempo udaljavanja posljednjih je tjedana tako brz da bi Poljska, nastavi li tim tempom, daleko iza sebe mogla ostaviti čak i Orbanovu Mađarsku



Prije 28 godina, u lipnju 1989. godine, u Poljskoj su održani djelomično slobodni izbori, prvi takvi izbori u socijalističkom dijelu Europe uopće. Poljska je bila lučonoša demokratskih promjena u zemljama sovjetskog lagera, a višekratne snažne krize u toj zemlji osamdesetih godina i snažan pokret okupljen oko sindikata Solidarnost prisilio je režim na održavanje makar dijelom slobodnih parlamentarnih izbora.


Rezultati izbora bili su takvi da je uslijedila promjena vlasti. Oporbena Solidarnost mogla se natjecati za trećinu mjesta (161 zastupnik od 480) u Sejmu, donjem domu parlamenta, i svih stotinu u ponovno formiranom Senatu. Na dvokružno provedenim izborima Solidarnost je osvojila svih 161 mogućih mjesta u Sejmu i 99 do stotinu u Senatu. U Poljskoj je socijalistički poredak srušen prije pada Berlinskoga zida.


Sljedećih četvrt stoljeća ta je država uz povremene zastoje bila jedan od uzora tranzicije, barem u očima zapadnjaka. Članicom NATO-a postala je 1999. godine, a Europske unije pet godina kasnije. Ulazak Poljske u EU bio je obilježen prvom velikom zabrinutošću zbog mogućeg euroskepticizma seljaka, ali upravo je to stanovništvo ubrzo postalo, čim su počeli pristizati novci iz europskih poljoprvirednih fondova, najpredaniji dio stanovništva Poljske Europskoj uniji. Prva kriza u odnosima Unije i Poljske, ali i prva ozbiljna skepsa prema toj državi kao članici Unije, potrajala je od 2005. do 2007. godine kada su na vlasti bila braća Kaczynski, pokojni Lech bio je predsjednik države, a Jaroslaw predsjednik vlade. Izbori 2007. godine tu su sliku promijenili, na vlast je došla liberalna vlada koju je predvodio Donald Tusk. No, smjer je ponovno promijenjen, i to drastično, na parlamentarnim izborima održanim u jesen 2015. godine kada se na vlast vratila stranka Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskoga. Poljska je danas zahvaljujući vladi kakvu ima zemlja koja se ubrzano vrijednosno udaljava od Unije, a tempo tog udaljavanja posljednjih je tjedana tako brz da bi Poljska, nastavi li tim tempom daleko iza sebe na tom putu mogla ostaviti Mađarsku Viktora Orbana.


Narušena trodioba vlasti




U slučaju Poljske danas se više ne govori ponajprije o njenoj predanosti Europskoj uniji (odnosno o tome da je predana korištenju europskih fondova, ali baš i ne solidarnosti što je itekako očito u pitanju izbjeglica) nego o tome da se u toj državi narušava načelo trodiobe vlasti. Arhitekt promjena u Poljskoj je Jaroslaw Kaczynski, neobično moćan čovjek neobične moći. Kaczynski je zastupnik u Sejmu, nije član vlade, nije premijer, jest predsjednik vladajuće stranke Pravo i pravda. On je izabrao Andrzeja Dudu, do tada malo poznatog europarlamentarca, za predsjedničkog kandidata koji je iznenađujuće pobijedio Bronislawa Komorowskog. Ni pet mjeseci nakon tog izbornog uspjeha Kaczynski se vratio na vlast pobijedivši i na parlamentarnim izborima. Za predsjednicu vlade odredio je Beatu Szydlo, a za sebe je zadržao tek zastupničko mjesto. Izvor moći Kaczynskoga je stranka koju suvereno kontrolira. Dvadesetak mjeseci na vlasti Prava i pravde obilježeno je udarima na sudstvo, toliko da je ozbiljno u pitanje dovedena trodioba vlasti. Prvi skandal nove vlade nakon izbora 2015. godine odnosio se na Ustavni sud. Sejm je pred sam kraj saziva u kojemu je većinu imala Građanska platforma s partnerima imenovao pet novih sudaca Ustavnog suda, a tek je dijelu njih isticao mandat. Nova je vlada odbila ta imenovanja, ali i, što je mnogo zamašnije mijenjala pravila odlučivanja Ustavnog suda čime ga je gotovo paralizirala. Naime, da bi odluka bila pravovaljana potrebno je da se za nju izjasni najmanje dvije trećine svih sudaca Ustavnog suda, a o svakoj se odluci mora izjasniti najmanje 13 od 15 sudaca. Poljski ustav propisuje da je za odluke Ustavnog suda potrebna obična većina glasova. Sam je sud za zakon ustvrdio da nije u suglasju s Ustavom, ali vlada je odbila objaviti tu odluku.


Nakon krize ustavnog sudovanja uslijedila je kriza sudstva i pravosuđa izazvana zakonodavnom reformom. Kako bi osigurala moć Pravo i pravda prvo je u jednoj osobi spojila dužnost ministra pravosuđa i državnog tužitelja. Nakon toga je pokrenuta reforma pravosuđa zbog koje je Europska komisija odlučila pokrenuti pravni postupak protiv Poljske, zaprijetila je čak i pokretanjem članka 7. Ugovora o EU koji predviđa uskratu prava glasa zemlji članici. No, za sada Kaczynskom veće probleme neočekivano stvara predsjednik Duda (kojega u dijelu poljske javnosti zbog spremnosti da potpisuje sve zakone koje Pravo i pravda izglasava u parlamentu zovu »bilježnik«) nego li Europska komisija. Kaczynski ne strahuje od Europske komisije jer zna da članak 7. neće biti aktiviran. Naime, da bi taj članak bio aktiviran o tome se moraju suglasiti sve članice Unije (osim one na koju se namjerava primijeniti), a Mađarska je već najavila da se s time sigurno neće suglasiti.


Veto na Zakon o Vrhovnom sudu


Duda je početkom tjedna stavio veto na Zakon o Vrhovnom sudu i Zakon o državnom pravosudnom vijeću. Zakonom o Vrhovnom sudu prestao bi mandat svim sucima toga suda, a nove bi imenovao ministar pravosuđa ujedno i državni tužitelj Zbigniew Ziobro. Duda traži i promjene koje se tiču Državnog pravosudnog vijeća i to takve prema kojima bi u to tijelo parlament imenovao suce tropetinskom većinom svih zastupnika, a toliko glasova u parlamentu Pravo i pravda nemaju. I dok je stavljanjem veta na ta dva zakona Duda naznačio da bi se možda i mogao emancipirati od Kaczynskoga, proglašenjem Zakona o općim sudovima, dan nakon što je uložio veto na dva zakona, je naznačio da od te naznake vjerojatno ipak neće biti ništa. Taj zakon ovlašćuje ministra pravosuđa da imenuje predsjednike i zamjenike općih sudova u državi.


Desetci tisuća Poljaka prosvjedovali su protiv reforme kojom je Pravo i pravda pod gotovo potpuni nadzor stavilo sudstvo (potpunu kontrolu im je iznenađujuće uskratio Duda), samo u Varšavi je prosvjedovalo 50.000 ljudi. Protiv reforme i načina vladanja i ovaj se put izjasnio Lech Walesa, legendarni vođa Solidarnosti iz osamdesetih godina. No, doseg i snaga njegove riječi u Poljskoj danas su znatno slabiji nego što su bili prije tridesetak godina ili u vrijeme prvih djelomično slobodnih izbora iz lipnja 1989. godine.


Ni Walesa niti prosvjedi pretjerano ne uznemiravaju Kaczynskog. Njega iz takta izbacuje tek kada opozicija spomene njegovog pokojnog brata Lecha, poginulog u avionskoj nesreći kod Smolenska prije sedam godina. Opozicijsko spominjanje Lecha Kaczynskog i to ne bi li i njime poduprli kritiku reforme pravosuđa prošloga je tjedna izazvalo histeričan ispad Jaroslawa Kaczynskog u Sejmu zbog kojega je sjednica morala biti prekinuta. Iako otpor Pravu i pravdi raste, on je i dalje dominantno koncentriran u velikim gradovima, a u većini njih ta stranka ionako nije prvi izbor birača. Pravo i pravda i dalje uživa veliku anketnu prednost u odnosu na Građansku platformu. Istraživanje koje je provela agencija Kantar Public od 22. do 24. srpnja (dakle u vrijeme kada je kriza oko Zakona o Vrhovnom sudu bila na vrhuncu) pokazuje da Pravo i pravda uživa 35-postotnu podršku, dok Građansku platformu podržava 21 posto.