Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 3
Sutra: 10° 10° 3
10. prosinca 2019.
Ostali bez ičega

Pirova pobjeda Plenkovića i višegradskih boraca: Njemačka i Francuska i dalje u potpunosti kontroliraju EU

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 7. srpanj 2019. u 8:04 2019-07-07T08:04:39+02:00

Hrvatski premijer i njegovi partneri jesu onemogućili izbor nizozemskog laburista Fransa Timmermansa za šefa Europske komisije, ali su na kraju ostali bez ičega. Njihov uspjeh može se smatrati njihovim porazom

Donedavno bi sve ključne i strateške odluke Europske unije uvijek najprije bile dogovorene i usuglašene na relaciji Berlin-Pariz, a potom su, i to u pravilu, bespogovorno prihvaćane na europskim sastancima na vrhu. Zbog toga se uoči svih ključnih europskih sastanaka najprije odvojeno sastaju njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron, kako bi se uskladili oko odluka koje treba donijeti na europskoj razini.

Štoviše, Njemačka i Francuska obvezale su se na zajedničke konzultacije i ugovorom o prijateljstvu (Aachenski ugovor), koji je nedavno osvježen i produbljen.

Jedno je vrijeme funkcionirao i Weimarski trokut, format što su ga početkom devedesetih pokrenuli tadašnji šefovi diplomacija Njemačke, Francuske i Poljske, koji je odražavao činjenicu da dvije ključne članice "stare" i najveća i najvažnija zemlja "nove" Europe dijele viziju europske budućnosti. Weimarski je trokut odigrao važnu ulogu u procesu poljskog pridruživanja Europskoj uniji, a ta je platforma funkcionirala sve dok je vlast u Poljskoj bila proeuropski orijentirana.

Kada se u prvoj polovici ovog desetljeća promijenilo političko raspoloženje u Varšavi, i Weimarski trokut zapao je u krizu, a Berlin i Pariz kasnije nisu pokazali nikakav interes za njegovu obnovu. Međutim, strateško partnerstvo Berlina i Pariza, koje uključuje suradnju na brojnim područjima, ali s naglaskom na usuglašenom djelovanju na izgradnji europskog projekta, ostalo je konstanta njemačko-francuskih poslijeratnih odnosa.

Suši dogovor

Tako je bilo i uoči zadnjeg dramatičnog kadrovskog summita EU u Bruxellesu. Njemačka kancelarka i francuski predsjednik na margini sastanka na vrhu skupine G20 u Osaki, s predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom i čelnicima Španjolske i Nizozemske Markom Rutteom i Pedrom Sanchezom, pripremili su tzv. suši dogovor.

Prema tom dogovoru na čelo Europske komisije trebao je doći Franz Timmermans, nizozemski laburist i prvi potpredsjednik Komisije u mandatu Jean-Claudea Junckera, a na čelu Europskog vijeća Poljaka Tuska trebala je zamijeniti bugarska pučanka Kristalina Georgieva ili belgijski premijer Charles Michel, dok bi Manfred Weber, kandidat pučana za predsjednika Europske komisije, dobio utješno mjesto predsjednika Europskog parlamenta, i to u punom mandatu, na pet godina. Europski pučani, relativni pobjednici europskih izbora, dobili bi još i poziciju visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku.

Bio je to kompromisan prijedlog, kojim nitko nije bio u potpunosti zadovoljan. Nijedna strana nije dobila sve, ali nije bilo ni poraženih. Socijalisti, druga najveća skupina u Europskom parlamentu, dobili bi vodeću poziciju, premda su pučani bili relativni pobjednici izbora. Međutim, pučani nisu imali parlamentarnu većinu i ovisili su o dogovoru s drugim političkim grupacijama, ponajprije socijaldemokratima i ojačanim liberalima. Osim toga, Timmermans je neusporedivo primjereniji izbor za šefa Komisije od neuvjerljivog Webera koji, za razliku od Timmermansa, nikad nije bio na izvršnoj funkciji i nema iskustvo u izvršnoj vlasti. No u redovima pučana prevladao je poznati HDZ-ov princip: nije važno je li bolji i sposobniji, važno da je naš.

Prijedlog Merkel i Macrona bio je uravnotežen i udovoljavao je nizu važnih kriterija koje valja uzeti u obzir pri izboru vodećih dužnosnika. To znači da je trebalo voditi računa o europskom sjeveru i jugu, istoku i zapadu, interesima pučana i socijalista, ovaj put i interesima liberala i zelenih, a povrh toga je, dakako, trebalo imati na umu i rodni kriterij.

3469524

I onda se dogodilo ono što se ranije rijetko događalo. Čelnici višegradske skupine (Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka), uz pomoć Hrvatske, Italije, Irske, Rumunjske i Latvije, srušili su suši dogovor kancelarke Merkel i predsjednika Macrona, ne želeći prihvatiti Timmermansa za predsjednika Europske komisije. Tu je grupaciju više od ideološke orijentacije 58-godišnjeg Nizozemca više uzrujavala činjenica da je Timmermans u odlazećoj komisiji bio zadužen za poštivanje vladavine prava, kada se jako zamjerio višegradskim čelnicima koji, kao što je poznato, imaju bitno različite poglede na vladavinu prava i demokratske standarde od "stare" Europe.

Kako onda objasniti činjenicu da se Plenković, za kojeg se teško može reći da dijeli Orbanove vrijednosti i poglede na liberalnu demokraciju, ne samo pridružio pobunjenicima, nego i postao njihov predvodnik? Što je to Plenkovića motiviralo na rušenje Timmermansa?

Problem s vladavinom prava

O tome možemo samo nagađati, a slovenski diplomati uvjeravaju kako je posrijedi hrvatski problem s vladavinom prava i poštivanjem presuda međunarodnih sudova, a Timmermans je u tom pogledu, kako kažu, dosljedniji od Junckera. Iz Plenkovićevog objašnjenja nismo puno doznali.

"Ne dopuštam da mi netko politički blokira kandidata koji ima apsolutno sve reference, nego gledam da nađem rješenje koje će barem zadovoljiti strateške interese, što nacionalno, što one opcije za koju se zalažem", kazao je Plenković i dodao: "Pokazalo se da i manji mogu nešto napraviti ako argumentirano zastupaju svoje stavove. Kao premijer gledam hrvatske interese i gledam ono za što sam se zalagao. I ne dam da netko tko je bio 2. ili 3. postane 1., jednostavno ne dam. Zato smo stali čvrsto i napravili dobro".

Plenković je, dakle, "srušio" Timmermansa, ali što je dobio? Kako je to Plenković zadovoljio "hrvatske interese", dok mediji javljaju da je Plenković zapravo na summitu, na kojem je morao predstavljati Hrvatsku, a ne sebe ili HDZ, sudjelovao u zakulisnim igrama, čekajući zapravo pad Webera, kada se i njegovo ime pojavilo među imenima mogućih Junckerovih nasljednika.

Za Plenkovića je navodno lobirao moćni i kontroverzni njemački tajnik Europske komisije Martin Selmayr, ali je operacija na kraju okončana neuspjehom i za Selmayra i za Plenkovića. Zanimljivo je da je Plenković cijelo vrijeme relativizirao svoju kandidaturu za najviše pozicije u EU, tvrdeći kako je riječ o "medijskim špekulacijama", ali je istodobno odbijao jasno reći, poput rumunjskog predsjednika Klausa Iohannisa, da on nije zainteresiran za europske pozicije.

I kako je na kraju okončan sukob u redovima pučana? Ovotjedni izbor Talijana Davida Sassolija za novog predsjednika Europskog parlamenta, nasljednika skandaloznog Antonija Tajanija, predstavlja definitivnu potvrdu kako su kadrovski kaos na summitu u Bruxellesu i amaterska pobuna višegradske četvorice i Hrvatske u redovima pučana okončani tako da su zapadne članice na kraju preuzele sve ključne europske pozicije, ostavivši zemlje nove Europe praznih ruku.

Merkel i Macron su najprije, i to doslovno, međusobno razdijelili ključne pozicije, Europsku komisiju i Europsku središnju banku, koje preuzimaju njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen i direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde, pobrinuvši se i da ostale funkcije ostanu u istom krugu: belgijski premijer Charles Michel bit će na čelu Europskog vijeća, španjolski šef diplomacije Josep Borrell preuzima dužnost visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku.

Osovina Pariz-Berlin

Drugim riječima, Andrej Plenković i njegovi višegradski suborci, uz potporu još nekoliko zemalja, jesu onemogućili izbor nizozemskog laburista Fransa Timmermansa za šefa Europske komisije, ali su na kraju ostali bez ičega. Njihov uspjeh može se smatrati njihovim porazom, Pirovom pobjedom. Srednja i istočna Europa naposljetku su bile potpuno izignorirane prilikom raspodjele vodećih funkcija, što nije dobro za europsko jedinstvo, kao ni za nove članice, a osobito za Hrvatsku.

Nakon neočekivanog poraza njihova plana iz Osake, Merkel i Macron opet su nametnuli svoju volju, osobito Merkel, i to u trenutku kada su je mnogi, pa i Plenković, već bili pogrešno otpisali. Može se reći da su Njemačka i Francuska dogovorom da Ursula von der Leyen postane nova predsjednica Europske komisije, a Christine Lagarde predsjednica Europske središnje banke - a riječ je o ključnim položajima u EU, koji osiguravaju političku i financijsku kontrolu nad Europom - u potpunosti preuzele Europsku uniju.

U krivu su oni koji su nakon ovog summita komentirali kako je Europa savez 28 država u kojem uvijek pobjeđuje Njemačka, jer zadnji Nijemac koji je bio na čelu Europske komisije bio je Walter Hallstein, a odonda je prošlo više od 50 godina. Upravo je manevar bugarskog, mađarskog i hrvatskog premijera Bojka Borisova, Orbana i Plenkovića otvorio prostor kancelarki Merkel, koja je s rezervne klupe izvukla "kompromisnog" kandidata, i to ženu i jednu od svojih najbližih suradnica, koju nitko nije mogao odbiti.

Nakon neočekivanog poraza njihova plana iz Osake, Merkel i Macron opet su nametnuli svoju volju i dobili puno više od onog što su prvotno planirali. Merkel Njemicu na čelu Komisije, a Macron, koji je navodno i predložio Ursulu von der Leyen, izrazito proeuropsku šeficu Komisije, koja je usto i odlučna zagovornica europske vojske, što je Macronu osobito važno.

Nekoć je bilo dovoljno da se Pariz i Berlin dogovore, a ostali bi samo slijedili njihovu odluku. Posljednji kadrovski summit pokazao je da je sada odlučivanje postalo kompliciranije, što će imati niz važnih implikacija ne samo za Europu, nego i za Hrvatsku.

Kao prvo, Europa se u ovom slučaju ponovno podijelila na Istok i Zapad, baš kao što se podijelila i Europska pučka stranka, čije političko vodstvo pripada zapadnom, a većina članstva uglavnom istočnom krugu. Dosad se pri raspodjeli vodećih pozicija u EU uvijek pazilo da barem dio funkcija pripadne dužnosnicima iz novih članica.

Upravo je Tusk, koji dolazi iz Poljske, najveće i nekoć politički najznačajnije nove članice EU, a prije nekoliko godina izabran je na važnu dužnost predsjednika Europskog vijeća, takav primjer. Sada nije izabran nitko iz Poljske ili bilo koje druge nove članice, jer su sve funkcije ostale u rukama zapadnoeuropskih članica, što je snažna poruka novoj Europi i jasno očitovanje o političkom putu što ga je dio novih članica odabrao, dovodeći u pitanje neke temeljne standarde i vrijednosti na kojima počiva Europa.

Prvotno je bilo zamišljeno da će potpuna neravnoteža u raspodjeli funkcija na štetu europskog istoka biti simbolično popravljena izborom Bugara Sergeja Staniševa, ali na kraju je i on otpao, jer je kocka pala na Talijana Sassolija. Ovdje valja uočiti da ni nesuđeni Stanišev ne pripada dominantnoj nacionalističko-populističkoj struji na europskom istoku, jer je riječ o socijalistu, kao što ni demokrat Sassoli ne reprezentira trenutačnu vladajuću nacional-populističku politiku u Italiji.

3368041

Pobijedile su isključivo najmoćnije države i velike stranke. Na kraju je Njemačka dobila Europsku komisiju, Francuska središnju banku, Belgija Europsko vijeće (Michel je jedini preživio potapanje suši dogovora), dok vanjski poslovi idu Španjolskoj, a parlament Italiji. Politički, EPP je dobio Komisiju, liberali Vijeće, socijaldemokrati vanjske poslove i parlament. EPP je formalno ostvario svoj cilj i dobio čelnu izvršnu poziciju u EU, ali teško da populističko-nacionalistički blok u redovima pučana može biti zadovoljan.

Događanja na zadnjem summitu pružila su Macronu ozbiljan argument za zaustavljanje politike proširenja EU. Jer kada nije moguće postići dogovor između 28 zemalja, kako će onda biti postignut dogovor s još više članica. Zato Macron inzistira na odbijanju politike proširenja dok se provedu "dubinske reforme" europskih institucija, a to je jako loša vijest za skoro hrvatsko predsjedanje EU, koje je upravo politiku proširenja stavilo na vrh svojih prioriteta.

I najvažnije - čime se vraćamo na početak ovog teksta i suradnju Francuske i Njemačke na izgradnji Europe - valja naglasiti da su konsolidacija političke moći u Bruxellesu, uz skori odlazak Velike Britanije, preduvjeti za obnovu europskog projekta u novom globalnom okružju, u čemu će glavnu riječ imati Francuska i Njemačka. Već se naziru pravci kojima će se ta obnova kretati. Već neko vrijeme jasno je da nastaje nova jezgra europskog projekta.

Dugo se govori o Europi više brzina, a već današnja Europa je takva Europa, jer ne koriste sve članice euro, niti su sve u Schengenu. Zato planirane reforme predviđaju još dublju integraciju članica koje koriste euro, što vjerojatno vodi u stvaranje jedinstvenog proračuna eurozone. Odlaskom Britanaca otvara se prostor i za stvaranje europske vojske, s obzirom na to da su Britanci i Amerikanci uvijek blokirali realizaciju te ideje, koja je stara koliko i sama Unija.

No posljednjih nekoliko godina stvorena je još jedna razdjelnica u EU, koja je izašla na vidjelo i na posljednjem summitu u Bruxellesu, o čemu smo ovdje već govorili. Pokazalo se da neke članice nisu spremne na kompromis, a kompromis je jedan od ključeva europskog modela. Usto je riječ o članicama koje imaju problem s vladavinom prava i koje dovode u pitanje temeljne demokratske standarde ugrađene u temelje europskog projekta, a koje su se time samodiskvalificirale za članstvo u budućoj integriranijoj Europi, Europi koja će ponovno biti kadra uz nacionalne interese vidjeti i opći interes, čiji se obrisi već naziru.

Iako je Hrvatska proteklih nekoliko godina u više navrata koketirala s višegradskim blokom, nikad mu se nije do kraja pridružila, unatoč naklonosti naših desničarskih krugova prema njegovom autoritarnom konceptu i Orbanovoj ideji "iliberalne demokracije". I upravo kad smo pomislili da se i definitivno oduprla tom autoritarnom zovu, Hrvatska se na posljednjem summitu u Bruxellesu bezrezervno priklonila tom društvu, iako joj tamo nije bilo mjesto, i to, paradoksalno, upravo voljom "najeuropskijeg" od svih hrvatskih premijera. Bojimo se da bi to moglo imati izravne i dalekosežne posljedice, negativne, naravno, na poziciju i izglede Hrvatske u predstojećem preslagivanju Europske unije.

U zakulisnim igrama pobjeđuju veliki i moćni

Ursula von der Leyen utjelovljuje pristojni, liberalni konzervativizam, koji neće lako pronaći zajednički jezik s, primjerice, Orbanovim populizmom, a i njezina slika Europe nipošto se ne uklapa u njegovu. Ursula von der Leyen zauzimala se u prošlosti za federalnu Europu, koja bi bila slična Švicarskoj, Njemačkoj ili Sjedinjenim Američkim Državama, Europu koja nije samo labava unija država, zarobljenih u svoje vlastite nacionalne interese, kako je to kazala 2015. u intervjuu Die Zeitu.

I drugo, u Bruxellesu je konačno pokopan sistem vodećih kandidata, odnosno spitzenkandidata, što kadrovsko odlučivanje vraća u prošla vremena, kada su se čelnici birali netransparentno i iza zatvorenih vrata. Sistem vodećih kandidata, kolikogod bio nedorečen i nedosljedan, ipak je predstavljao važan napredak, pogotovo za manje članice.

Uspostavljena je barem neizravna veza između odluke birača i izabranih dužnosnika. Propašću sistema vodećih kandidata najviše gube manje zemlje poput Hrvatske, jer u zakulisnim igrama, što je pokazao i zadnji summit, u pravilu pobjeđuju veliki i moćni.

Plenkovićeva operacija doživjela neuspjeh

Hrvatski premijer Andrej Plenković je, dakle, "srušio" Timmermansa, ali što je dobio? Kako je to Plenković zadovoljio "hrvatske interese", dok mediji javljaju da je Plenković zapravo na summitu, na kojem je morao predstavljati Hrvatsku, a ne sebe ili HDZ, sudjelovao u zakulisnim igrama, čekajući zapravo pad Webera, kada se i njegovo ime pojavilo među imenima mogućih Junckerovih nasljednika.

Za Plenkovića je navodno lobirao moćni i kontroverzni njemački tajnik Europske komisije Martin Selmayr, ali je operacija na kraju okončana neuspjehom i za Selmayra i za Plenkovića.

Zanimljivo je da je Plenković cijelo vrijeme relativizirao svoju kandidaturu za najviše pozicije u EU, tvrdeći kako je riječ o "medijskim špekulacijama", ali je istodobno odbijao jasno reći, poput rumunjskog predsjednika Klausa Iohannisa, da on nije zainteresiran za europske pozicije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.