Ujedinjeno Kraljevstvo pompozno je ušlo u tadašnju Europsku zajednicu 1. siječnja 1973. nakon deset godina teških pregovora, ali britansko javno mnijenje već je i tada bilo jako rezervirano prema ideji zaključenja »tisućljetnog povijesnog poglavlja«.

Britanska konzervativna vlada svečano je obilježila »jako dirljivi« trenutak, kako je kazao premijer Edward Heath, gorljivi proeuropljanin i glavni arhitekt pristupanja.

U desetak dana na 300 sportskih i kulturnih događaja širom zemlje isticane su vrijednosti i postignuća devet zemalja udruženih u Europsku zajednicu u sklopu festivala pod nazivom »Fanfare za Europu«.

Uoči dana »D«, tisak je posvetio naslovnice tom događaju, koji je po Sunday Timesu, za Britance zaključio »tisućljetno povijesno poglavlje«, i koji će se, po Sunday Telegraphu, »kasnije pokazati jednako odlučujućim za britansku povijest kao bitke kod Hastingsa i Waterlooa«.

Prenio je list u humorističnom tonu mnoge preporuke otočanima za susrete s »kontinentalcima«.

»Daily Mail je čitatelje posebice upozorio da ne koriste neprimjereno popularne izreke koje bi mogle šokirati stanovnike drugih osam zemalja«, prenio je tada AFP. List je tako izrazio »najveće rezerve« prema korištenju »izraza ‘francuska kruna’, koji označava ćelavost kao posljedicu sifilisa«.

S druge strane, najglasniji protivnici europske ideje organizirali su svoj zadnji protest. Ispred Westminsterske palače, u kojoj zasjeda parlament, priredili su 31. prosinca prosvjed s bakljama i gajdama.

Smrdljive bombe

AFP je tada izvijestio da je britansko javno mnijenje bilo »duboko podijeljeno« i »neodlučno«. Odluku o pristupanju donio je parlament 1972., a birači nisi bili konzultirani putem referenduma, dol Irci i Danci jesu.

Raj za imbecile

Kako bi doznao mišljenje običnih ljudi s ulice, tadašnji izvjestitelj AFP-a Basile Tesselin susreo se u pubu u Londonu s izdavačem koji mu je odrješito kazao: »Imamo vlastitu vladu, parlament koji biramo. Ne želimo da nam se dirigira iz ne znam kakvog Bruxellesa. Sve što imamo bolje je od vašeg«.

»Ne vjerujem vam (…) prozreo sam vas. Mamite nas. A kada upadnemo u vašu zamku, vaš raj za imbecile, posvađat ćete nas s našim pravim prijateljima, Amerikancima, Kanađanima, Australcima. I svi ćete postati komunisti i uništiti nas zajedno sa sobom«, rekao je jedan škotski taksist.

Pub je odjekivao kritikama: u vezi PDV-a, težine kamiona, slobodnog ulaska u zemlju za Europljane…

Odskakao je jedan škotski kamiondžija: »Jako volim ići u Europu. Posebno u Francusku. Osjećam se ondje kao kod kuće. Ne vjerujem Englezima«.

Laburistička oporba najavila je da namjerava tražiti izmjene sporazuma o pristupanju. Njezin vođa Harold Wilson, optužio je vladu da je pred Bruxellesom »abdicirala« od svojih dužnosti.

Vrativši se na vlast, i nakon što je dobio nove pregovore s Bruxellesom, on je 1975. organizirao prvi referendum o članstvu u Europskoj zajednici. Birači su glasali za ostanak sa 67 posto glasova.

Četrdeset i jednu godinu poslije, 23. lipnja 2016., Britanci su glasali s 51,9 posto glasova za odlazak. Nastupio je brexit koji je zemlju gurnuo u niz kriza, sve do konačnog razlaza 31. siječnja 2020.