Predavanje Vjekoslava Bakašuna

Židovi od ustaša bježali u Kostrenu: “Opljačkali bi ih na granici, mještani su ih spašavali”

Barbara Čalušić

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

Židovi su bježeći iz Zagreba nastojali doći do Italije. Put je vodio preko Kraljevice i Kostrene, čiji su stanovnici spasili živote oko 250 Židova, ispričao je Vjekoslav Bakašun



RIJEKA U samo nekoliko mjeseci nakon uvođenja rasnih zakona u tadašnjoj NDH, stanovnici Kraljevice i Kostrene zajedničkim su snagama spasili živote oko 250 Židova koji su bježeći iz Zagreba nastojali doći do Italije za koju su vjerovali da je u njoj njihov status puno bolji nego u nacistčkoj Njemačkoj i NDH. Spašavanjem Židova u Primorju pozabavio se Vjekoslav Bakašun koji je jučer u riječkoj Gradskoj vijećnici održao predavanje »Udio mještana Kraljevice i Kostrene u spašavanju Židova u lipnju i srpnju 1941.«


– Već 30. travnja 1941. godine doneseni su u NDH rasni zakoni, a Židovi su bili obavezni prijaviti svoj imetak. Na taj su način bili praktički razbaštinjeni i bez imetka i tko ih je kao takve mogao primati? Osim toga, onaj tko je štitio Židove i sam se izlagao opasnosti. U ono vrijeme pričalo se da je status Židova puno povoljniji u Italiji do koje su pokušavale doći hrvatske židovske obitelji, rekao je Bakašun koji je rekonstruirao način na koji su židovi u proljeće i ljeto 1941. godine počeli dolaziti u Kostrenu koju su kao i Sušak anektirali Talijani.


Kontrola na Hreljinu


Židovi su Zagreb napuštali s nabavljenom propusnicom ukrcavajući se na vlak za Sušak. Putovalo se noćnim vlakom jer su tako na raspolaganju za traženje smještaja imali cijeli dan i izbjegavali policijski sat kada je kretanje bilo zabranjeno. Posljednja stanica vlaka na pruzi Zagreb – Sušak bila je Plase, a Židovi bi nastavljali put do prve kontrolne točke koja se nalazila na Hreljinu.




– Na Hreljinu je kontrola bila detaljna što u prijevodu znači pljačku. Uzimalo se sve što je vrijedilo, no ljudi su bili spremni dati sve što imaju, samo da krenu što dalje. Neki su tražili smještaj u Kraljevici, neki u Crikvenici, uglavnom su to bila mjesta gdje su ranije ljetovali kod ljudi koje su poznavali. Kada bi došli u Kraljevicu gledali su preko na kostrensku obalu koja je udaljena samo 700 metara, a istovremeno vrlo daleka, istaknuo je Bakašun.


Međudržavna granica NDH i Italije prolazila je Bakarskim zaljevom, a cijele židovske obitelji noću su barkama na vesla od Careva do Sršćice prevozili Kraljevčani i Kostrenjani.


– U tim prelascima tijekom lipnja i srpnja nisu zabilježeni problemi jer ustaše nisu imale dovoljno vojnika koji bi čuvali granice, a Talijani su bili u ovom slučaju skloni progledavati kroz prste i nisu sprečavali taj put. Na kostrenskoj obali židovske obitelji dočekale su omladinke koje bi preuzele njihovu prtljagu i nosile je na »prašćenici« kozjim putem od Sršćice do Šoića. Teško je zamisliti tjeskobu koju su ti ljudi osjećali u toj tišini i mraku na nepoznatom terenu. Kako su uopće mogli hodati po kamenjaru u obući koja je bila namijenjena zagrebačkom asfaltu, upitao se Bakašun koji procjenjuje da bi se u ovom transferima u jednoj noći u prosjeku prevezelo dvadesetak ljudi.


Preselili na Sušak


Iz Šoića su se Židovi smještali u kostrenske zaselke, a Bakašun tvrdi da do kraja ljeta 1941. godine nije bilo zaselka koje nije ponudilo smještaj židovima.


– Židovi su se slobodno kretali po Kostreni, oni koji su znali talijanski, razgovarali su s karabinjerima, a prijatelji i rodbina dolazili im u posjet. Ne, nisu im nosili cvijeće, već brašno, mast i fažol. Dolaskom zime život u primorskim kućama gdje se grije samo kuhinja postaje nezamisliv za ljude navikle na visoki standard u Zagrebu pa su do proljeća 1942. godine gotovo svi preselili na Sušak. No, u noći s 26. na 27. srpnja 1942. godine talijanske vlasti priveli su sve židove i odveli ih u Fiume u zatvor. Nakon toga odvedeni su u internaciju na području Aprica u blizini švicarske granice, podsjetio je Bakašun koji smatra da je ovakva internacija napravljena s predumišljajem, budući da je ih većina nakon kapitulacije Italije spas pronašla u Švicarskoj.