Foto M. Gracin
Mnogi bi bili sretni da je u »Bljesku« bilo više nedopuštenih radnji ili prekoračenja ovlasti. Međutim, to je akcija koja je formacijski i vojnopolicijski odrađena zaista po visokim standardima, kvalitetno, brzo i učinkovito što se tiče neprijatelja, ali i odnosa prema civilnom stanovništvu, imovini i ljudima koji su zatečeni na oslobođenom području, kaže zapovjednik riječke postrojbe
Vojno redarstvena akcija Hrvatske vojske i Specijalne policije Republike Hrvatske pod nazivom »Bljesak« započela je 1. svibnja 1995. godine i u njoj su munjevitom akcijom oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije. Za manje od 32 sata oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara hrvatskog teritorija i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. U akciji je sudjelovalo oko 7.200 hrvatskih vojnika i policajaca, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1.000 do 1.200 ranjenih. »Bljesak« je navijestio skorašnji krah paradržavne i međunarodno nepriznate Republike Srpske Krajine, koji će definitivno uslijediti u operaciji »Oluja«, svega tri mjeseca kasnije.
»Bljesak« je bio prijelomna i izuzetno važna akcija za ishod Domovinskog rata, jer se pokazalo da je Hrvatska vojska daleko snažnija, bolje opremljena i sasvim sposobna za vojno oslobađanje okupiranog teritorija. Povod za oslobađanje ovog dijela zapadne Slavonije dogodio se nakon što je u prosincu 1994. godine otvorena autocesta Zagreb-Okučani-Lipovac. Nakon nekoliko teških incidenata, postavljanja zasjeda i paljbe po vozilima na autocesti u kojima je bilo i smrtno stradalih, te je autocesta zatvorena u atmosferi opće napetosti. Nedugo nakon toga dogodila se dobro organizirana i pripremljena vojna akcija, koja je urodila uspjehom kakvog je malo tko očekivao u tako kratkom roku, jer je za samo 32 sata ispunjen cilj ulaska u Okučane, tadašnjeg središta neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području.
Stroga tajna
Povijesna je činjenica da su tijekom akcije srpske postrojbe srušile zrakoplov hrvatskog pilota Rudolfa Perešina, koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. godine, zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju. Također i to da su Srbi poslije »Bljeska« u ime odmazde, 2. i 3. svibnja, raketirali Zagreb iz višecjevnih bacača raketa M-87, pri čemu je poginulo petero civila, a više od 200 je ranjeno.
– Ni dandanas ne znamo tko je napravio krvnički snažan podvez na natkoljenici našeg pirotehničara, koji je prvi ranjen u akciji. Liječnici su poslije rekli da mu je taj podvez spasio život. To su ti detalji, koji su bili odlučujući i pokazatelj da se od nas policajaca često traži da ne budemo samo policajci, već i vojnici, suci, bolničari, liječnici ili psihijatri, što god je potrebno u datom trenutku. Naši su ranjenici bili sjajni i dobro su se nosili sa svime što ih je zadesilo. Trojica koja su ostala bez dijela potkoljenice poslije su ležala u bolničkoj sobi na Sušaku. Jedan od njih, već četvrti ili peti dan, zatražio je od sestre komad papira na kojem je napisao riječ »stonoga« i zalijepio je na ulazna vrata bolničke sobe. Brzo su se oporavljali, bili su mladi i snažni i imali su snage čak i za šalu. Doista su bili izuzetni.
Točno dvadeset godina nakon »Bljeska« o tome što se sve događalo na terenu razgovaramo s Tomislavom Dizdarom, tadašnjim zapovjednikom Specijalne jedinice policije Rijeka, koja je s ukupno 128 pripadnika aktivnog i pričuvnog sastava sudjelovala u akciji. Bila je to jedina postrojba iz Primorsko-goranske županije koja je neposredno sudjelovala u »Bljesku«.
– Postrojba je u to vrijeme imala oko 70 do 80 pripadnika aktivnog sastava, te još 50 do 60 u pričuvnom sastavu. Pripreme za »Bljesak« trajale su nekoliko mjeseci. Imao sam tada prvi puta priliku saznati za akciju. Bila je to informacija za uski krug ljudi. Samo zapovjednicima je rečeno da je u pitanju oslobađanje zapadne Slavonije. Nama se reklo da bismo mogli imati borbena djelovanja, čak nam je kratko prikazana i karta s pravcima proboja. To je bila stroga vojna tajna. Ja sam u dogovoru s tadašnjim načelnikom Policijske uprave primorsko-goranske Zlatkom Lencem dogovorio da se postrojba oslobodi redovnih policijskih poslova u Rijeci i okolici. U praksi je priprema značila podizanje borbene spremnosti na višu razinu, određene treninge i obuku, pored čega smo išli i u izviđanje terena. Na spomen Slavonije čovjeku je prva asocijacija ravnica, ali nama nije bilo baš tako, jer je područje napada bilo prilično brdovito. Išli smo u izviđanje tako da smo se provezli tada otvorenom autocestom za promet. Uzeli smo puno naoružanja, najbolje vozilo policije i najbolji fotoaparat, te smo se provezli, snimili i upoznali teren na kojem ćemo morati obaviti zadaću, prisjeća se Dizdar. Navodi kako je u podjeli teritorija Riječanima pripao potez od Novske do Benkovca Okučanskog u dužini od oko 30 kilometara. Pravac kojeg je trebalo osvojiti i zatim na najvažnijim strateškim pozicijama postaviti niz blokadnih policijskih punktova. Dizdaru je zapovjed da se javi u zapovjedništvo u Zagrebu stigla 29. travnja, te je tamo počela završna priprema, analiza pravca djelovanja i svih zadaća. Istovremeno je uzbunjena jedinica, te je dio ljudi povučen s Velebita, gdje su bili na redovnoj zadaći držanja crte bojišnice.
– Okupili smo se u predjelu Novske na mjestu gdje smo mogli uvesti svoje snage s tehnikom, a da se previše ne izložimo, jer nekoliko kilometara dalje je već bila prva crta bojišnice. Mi smo već bili prekaljeni vojnici s puno borbenih akcija. Vidjeli smo da se sprema nešto veliko i to je bila potvrda informacija koje smo imali. Naravno, svatko je od nas znao svoj dio informacija. Zadaća je bila da se započne borbeno djelovanje i osvajanje terena na tom potezu od Novske do Benkovca Okučanskog. To je bojišnica u dužini od 30 kilometara. U noći s 30. travnja na 1. svibnja čekali smo početak koji se dogodio u jutarnjim satima. Imali smo sustav veze, mobitela je tada bilo, ali nisu bili u funkciji kao danas, te smo koristili sustav pejdžera. Stigla je pismena poruka: »Započnite s akcijom«. Okupili smo ljude, ali nije to bilo kruto vojno postrojavanje. Rekao sam kratko bez posebne pripreme da imamo akciju pred nama i da će biti borbeno. Upoznao sam ljude sa zadatkom uz poruku: »Ajmo to napraviti tako da se svi skupa vratimo živi i zdravi«. Ljudi su to dobro prihvatili, govori Dizdar, koji na pitanje o eventualnom strahu, velikoj odgovornosti i neizvjesnosti, odgovara sasvim staloženo.
Težak teren
Objašnjava da je njemu to bila već peta godina ratovanja, što znači da je bio profesionalac s puno iskustva. U takvim okolnostima jednostavno se prihvaća odgovornost uz neke važne postulate: »Važno je držati se pravila, boriti se da preživiš, da pobijediš i izvršiš zadaću«.
– Bili su to veliki napori i težak teren. Slavonija se nije pokazala ravnom. Bili smo policajci i vojnici, koji u akciju moraju nositi jako puno opreme sa sobom. Ja sam za ta četiri dana izgubio šest kilograma. Taj adrenalin i napetost bio je tako silan da čovjek nije mogao niti jesti čak i kad je bila prilika za to. Sjećam se da smo drugog dana akcije, nas trojica u šumi krenuli otvarati konzervu gulaša. Tu jednu jedinu konzervu nas trojica nismo mogli pojesti. Ali, kad je sve prošlo, kad smo krenuli natrag u Rijeku, negdje na autocesti oko Ježeva, osjetio sam jaku glad. Kolega mi je dao jednu paštetu i taj obrok i danas pamtim. Bila je to najslađa pašteta koju sam u životu pojeo.
– Slavonija je kažu ravna, ali nisam se nigdje toliko napatio hodajući kao tamo. To je u stvari težak teren, imate brijeg, udolinu, potok, pa opet brijeg i tako stalno. Sva sreća, bilo je vode u tim potocima, pa smo se mogli okrijepiti i nadopuniti tekućinu, jer se čuturica doista brzo isprazni zbog dehidracije. Akcija je krenula ujutro topničkim udarima Hrvatske vojske. To je bio signal, kao i u nekim drugim akcijama na Maslenici ili Medačkom džepu. Krenuli smo, napredovali polako, jer se ne možeš kretati kao na Korzu. Nakon svega 700 do 800 metara, već nakon pola sata imali smo prve gubitke. Bila je to linija razgraničenja, odnosno zona neprijateljske linije kojoj smo se približavali. Naišli smo na minsko polje, izvidnica ga je detektirala, ali je zaključeno da se već nalazimo u minskom polju. Tamo je stradao naš pirotehničar, koji je koljenom aktivirao protupješačku nagaznu minu, te su na njegovom izvlačenju i spašavanju teško stradala još trojica ljudi, koji su ostali bez dijelova stopala i potkoljenice. Jedan je teže, a dvojica su lakše ozlijeđena. Ostali smo bez šestorice ljudi, a da bismo njih zbrinuli trebalo nam je 30-ak ljudi kako bismo ih doveli do liječničke ekipe iza nas. Ostalo nas je oko 90. Kratko smo se konsolidirali, dogovorili, sigurno izašli iz minskog polja, odabrali drugi pravac i nastavili naprijed.
Nakon prolaza minskog polja došli smo ponovo u zonu borbenog djelovanja. Jedna naša izvidnica bila je ispred i došla u zonu kontakta. Naišli smo na njihove dobro utvrđene bunkere, teško uočljive i dobro postavljene. Ispred bunkera bila je jedna velika čistina tako da ih je bilo teško zaobići. Pet naših ljudi ostalo je ležati pod mitraljeskom vatrom. Nismo znali jesu li živi ili mrtvi. Jedan poručnik iz HV-a, koji je bio do nas, dobio je metak u vrat i poginuo. Odlučili smo krenuti s artiljerijom. Kolega iz vojske mi je ponudio svoje topništvo, ali sam se zahvalio. Činilo se previše opasnim za naše ljude. Bio sam sigurniji u naše vlastito topništvo kolega iz specijalne policije. Zatražio sam od njih topničku potporu i oni su isporučili nekoliko topničkih »paketa«, vrlo precizno, desetak do petnaest metara ispred naših ljudi. Razbili smo ih, imali su gubitke, a naših petero ljudi je bilo živo i zdravo. Bili su mudri i pribrani, ostali su ispod tih bunkera i nisu se micali praveći se mrtvi. Osvojili smo njihovu poziciju i bazni logor. Bilo je njihovih mrtvih, a ostali su bili u bijegu, prisjeća se Dizdar dodajući kako je kasnije dio tih neprijateljskih vojnika zarobljen. Tog prvog dana »Bljeska« riječka postrojba imala je još dva borbena sukoba s neprijateljem, koji se pokušavao izvući iz obruča, koji se sve više stezao oko njih. Pokušavali su pobjeći prema Savi i prebaciti se u BiH preko Gradiške.
– Predvečer prvog dana stigli smo pred cilj Benkovac Okučanski. Moja udarna grupa se povezala s drugim postrojbama i tu su se u jednom napadnom djelovanju spustili u selo, zauzeli strateške pozicije, prije svega cestovna raskrižja. Neprijatelj se tu već dobrim dijelom izvukao. Sjećam se da su kolege tada zaustavile jedno vojno vozilo u kojem su bila dva lokalna Martićevca, žena i dijete, koje je krvarilo iz ruke. Ženu i dijete smo previli i pustili, a njih smo zarobili i sutradan predali u već oformljeno zapovjedništvo policijske postrojbe.
Veliki gubici
Noć s 1. na 2. svibnja proveo sam u šumi, a ujutro sam se spustio u mjesto. Zadaća je bila da držimo pod kontrolom prometne punktove, jer je neprijatelj bio u okruženju i imao je cilj probiti se prema BiH. Nažalost, te druge, odnosno nekima već i treće neprospavane noći, naišli su na jedan od naših punktova, koji je bio na križanju šumskih cesta. Tu smo imali dvojicu mrtvih. Rano ujutro došlo je do razmjene vatre, kolega Sergio Šimac je ubijen. Po položaju tijela kako smo ga našli, vjerojatno je pokušavao pronaći zaklon. Drugog kolege Atosa Načinovića nije bilo. Pregledali smo sve okolo, nismo ništa našli, nije bilo ni traga neprijatelju. Sudeći po tragovima, njih je bilo više od 20. Prva je pretpostavka bila da je naš suborac zarobljen, a to se i potvrdilo nakon tri dana. Pronađen je od strane lokalnih postrojbi HV-a kilometar dalje od te pozicije u šumi. Bio je vezan za vrat s rukama iza leđa i bio je likvidiran metkom u zatiljak, govori Dizdar dodajući kako se ta neprijateljska grupa vjerojatno vratila u okruženi dio, te se većina kasnije predala kao civili u Pakracu. Specijalna jedinica policije imala je šest ranjenih, četvoricu teško i dvojicu lakše, te dva poginula.
– Tih dana ja sam imao i jednu privatnu epizodu. Očekivao sam da mi se rodi prvo dijete. Dočekala me trudna supruga, vratio sam se živ i zdrav. Njoj je bilo također jako teško, a meni se bilo teško radovati rođenju mog prvog djeteta. Sin mi je rođen 8. svibnja, a ja sam, baš tog dana, išao na jedan pogreb suborcu, držao govor, pa vozio suprugu na porod u bolnicu. Na dan drugog pogreba, išao sam po suprugu i dijete u bolnicu. To je život. Nekome nažalost završava, kao za dvojicu naših suboraca, a jedan novi život počinje. Meni je osobno, pa i većem dijelu jedinice, akcija »Bljesak« bila najteža upravo zbog tog gubitka ljudi.
– To je naša najteža akcija u cijelom ratu zbog velikih gubitaka i napora koje smo imali. Nakon gubitka dvojice kolega dobili smo ispomoć, pojačali punktove, obavili pretrage terena, ali nismo niti mi, niti ostale snage, naišli na nikoga. Na taj se način akcija »Bljesak« za nas polako primicala kraju. Budući da je HV već ušlao u Okučane, obavili smo spajanje naših snaga i onda se polako izvlačili kamionima i drugim vozilima čekajući otpust i povratak u Rijeku. Akcija je trajala doista kratko, 32 sata, nama naravno i nešto više. Gledajući vojnim riječnikom naši gubici nisu bili preveliki za jednu takvu akciju, toliku razmjenu vatre i neprijatelja koji se na sve načine pokušavao izvući iz obruča. Kad smo krenuli prema Rijeci u mom vozilu bio je i telefon, javio sam se načelniku PUPG, on nas je dočekao tu večer. Zatražio sam da se pobrinemo za naše ranjenike, što je i učinio. Transportirani su iz Novske u KBC Rijeka kako bi dobili bolju liječničku skrb, ističe Dizdar dodajući kako je već naredne, 1996. godine, pripremljen organizirani obilazak mjesta stradavanja pripadnika Specijalne jedinice policije Rijeka. Postavljena su obilježja stradanja Atosa Načinovića i Sergia Šimca. Naš sugovornik se slaže s novinarskom konstatacijom da je »Bljesak« ostao u sjeni »Oluje«, možda i nezasluženo. O tome nudi zanimljivo razmišljanje.
