Veliki tjedan u Jeruzalemu

TRSATSKI GVARDIJAN Fra Bernard Barbarić: ‘Izvanredna je ljepota u različitosti slaviti isto’

Mirjana Grce

Foto Ivica Tomić, Reuters

Foto Ivica Tomić, Reuters

Slavlje u bazilici Svetoga groba je najintenzivnije kada Veliki tjedan svim obiteljima koje čuvaju Sveti grob »pada« u istome tjednu. Gotovo u isto vrijeme u bazilici liturgiju slavimo mi »latini«, katolici; nedaleko s druge strane slave Armenci, dok u Katolikonu svoju liturgiju počinju Grci...



U Svetoj Zemlji čovjeka se doima sve, sva mjesta Isusova života i djelovanja, a najviše mjesta njegove muke, smrti i uskrsnuća. Stalno se tamo gotovo opipava Kristovu prisutnost. Sveta Zemlja je kao peto evanđelje. Iako to za samu vjeru nije važno, sva ta mjesta možeš gotovo dotaknuti, pa sve što kasnije o tome čitaš u evanđeljima i čuješ u crkvi, povezuje se u cjelinu i vidiš sve te događaje – tim riječima fra Bernarda Barbarića, gvardijana Svetišta Majke Božje Trsatske koji je prije dolaska na Trsat pet godina služio u Svetoj Zemlji, počeo je naš razgovor o Velikom tjednu u Jeruzalemu, posebno u Svetom grobu. Fra Bernard je, naime, u vrijeme svoga djelovanja u Svetoj Zemlji oko godinu i pol dana služio kao jedan od čuvara Kristova groba u Jeruzalemu, a ostalo vrijeme na Taboru, kao gvardijan.


– Teško je izreći kolika je čast služiti u Svetome grobu, živjeti na mjestu kojim je Isus prošao, bio razapet, pokopan i uskrsnuo. Kada sam došao na službu u Sveti grob gvardijan mi je rekao da smo mi prvi koji trebamo svjedočiti o uskrsnoj radosti, prvi svojim životom ljudima pokazati da je Krist nada svijeta. I zapravo, to se svaki dan doživljava u susretu s ljudima koji tamo dolaze.


Status quo


Jeruzalem tijekom cijele godine diše posebno, ali korizma, Veliki tjedan i Uskrs, su posebno vrijeme. Svim kršćanima je Kristov grob glavni dio Jeruzalema, kako nama katolicima – »latinima«, kako nas tamo nazivaju – tako i Grcima, Armencima, Koptima i drugima. Slavlje u bazilici Svetoga groba je najintenzivnije kada Veliki tjedan svim obiteljima koje čuvaju Sveti grob »pada« u istome tjednu, jer je tada zaista velika gužva. Gotovo u isto vrijeme u bazilici liturgiju slavimo mi »latini«, katolici; nedaleko s druge strane slave Armenci, dok u Katolikonu svoju liturgiju počinju Grci. Možda to izgleda neobično, no zapravo je izvanredna ljepota u različitosti slaviti isto – kaže fra Bernard.




Upućuje nas u dugu povijest bazilike u kojoj se nalazi Sveti grob, tko su njegovi čuvari i čuvari bazilike i u njezinu svakodnevnicu, kao i stoljetnu franjevačku prisutnost na tome svetom mjestu i uopće u Svetoj Zemlji.


– Sama kapela Groba, Edikola, pripada Grčkoj pravoslavnoj crkvi. No, kada na isti dan »padne« Uskrs ili neki drugi blagdan, Katolička crkva ima prednost – prva slavi liturgiju. Tako je stoljećima po statusu quo kojeg je uvelo Otomansko Carstvo, dakle – »kako je bilo tako mora biti«. O statusu quo postoje brojne knjige koje točno opisuju kada se i gdje u bazilici služi koja liturgija, i kada svatko poštuje svoje vrijeme i mjesto sve savršeno funkcionira. Po statusu quo tako se u Svetom grobu ne mijenja ni vrijeme, zimsko – ljetno, što ponekad zbunjuje hodočasnike – upućuje naš sugovornik.


Kristov grob, obgrljen golemom bazilikom u jeruzalemskom starom gradu stoljećima čuvaju tri kršćanske crkve, tri zajednice: franjevci koji su kao čuvari groba prisutni gotovo od početka svoga Reda, od 13. stoljeća, dakle, već 800 godina, zatim Grčka pravoslavna crkva i Armenska pravoslavna crkva, naglašava Barbarić.



– Te tri obitelji žive unutar bazilike Svetoga groba. Mi franjevci imamo svoj samostan, Grci svoj i Armenci svoj. Tijekom dana i noći su te obitelji raspoređene u čuvanju Svetoga groba i održavanju liturgije, i sve tri obitelji zajedno funkcioniraju u poštovanju kao jedna obitelj u kojoj svatko ima svoja zaduženja. U bazilici Svetoga groba su još dvije zajednice – Koptska pravoslavna crkva i Sirska pravoslavna crkva – koje nisu čuvari Groba, ali u bazilici imaju svaka svoju kapelu – kaže Barbarić.


Sjeća se da su franjevci u vrijeme dok je tamo djelovao, čuvare Groba iz drugih crkava znali počastiti nekim jelom koje bi spravili, i obratno – svećenici tih crkava počastili bi njih. Jednostavno, da se prijateljsko ozračje i ozračje poštovanja u Svetom grobu uvijek njeguje i osjeća. Isto tako, kaže da u Jeruzalemu stalno surađuju grčki i latinski patrijarh, a da su u samoj bazilici Svetoga groba prvi suradnici, i to redovito, gvardijani svih tamošnjih samostana.


Simbolična mjesta


Pitamo o povijesti kapele Groba i njezinim obnovama, i u tom smislu o nekim zanimljivostima, i naš sugovornik sažeto upućuje:


– Bazilika Svetoga groba je velik kompleks, a u njegovom središtu je Isusov grob. Svim hodočasnicima naglašavamo: grob je prazan, nije grob centar kršćanstva, nego je središte uskrsli Isus. To je budućnost svih nas, ali poštujemo stvarnost groba iz kojeg je uskrsnuo. Kapelu Svetoga groba sagradila je sadašnja Grčka crkva, a onu prije nje sagradili su križari, a onu prije križara car Konstantin. Nažalost, ta druga kapela se zapalila, a od Otomanskog Carstva mi nismo dobili dozvolu obnoviti je, već je dozvolu dobila Grčka pravoslavna crkva. Kapela je bila u jako lošem stanju nakon potresa koji je bio krajem 19. stoljeća i od tada je sve bilo obloženo željeznim gredama koje su čuvale statiku.



Zatim je sklopljen ugovor između našeg Kustoda (poglavara Franjevačkog Reda), Grčke pravoslavne crkve i Armenske crkve da će se Edikola obnoviti u stanju u kojem je zatečena. Tako je Grčka pravoslavna crkva Kristov grob u cijelosti obnovila prije dvije godine i sada je sve vrlo lijepo. Prije toga Grob je obnovljen dva stoljeća ranije. Nekada je imao dvoja velika vrata, ali su Turci u vrijeme Otomanskog Carstva jedna zazidali, a svi kršćani su tada morali plaćati danak za ulazak u kapelu.


Fra Bernarda pitamo: što se najvažnije može vidjeti u bazilici Svetoga groba, prije svega u samoj kapeli Groba?


– Čim uđu na vrata Groba hodočasnike začudi da se odmah u blizini, na desnoj strani nalaze latinske stepenice prema Kalvariji, a s druge strane grčke stepenice, i sama Kalvarija. Križni put je išao kroz cijeli grad, a Kalvarija je bila na jednom brežuljku u tadašnjem kamenolomu, malo izvan grada. Sve su to autentična povijesna mjesta – kako je zapisano u evanđelju: »Položiše ga u grob koji je bio u blizini«. Cijelo to područje je u Isusovo vrijeme bilo kamenolom, u biti rupa koja se kasnije izravnala tako da se Kalvarija prilično spustila. Kako su na tome mjestu sagradili Hadrijanov hram, od Kalvarije je ostao samo njezin vrh – mali brežuljak, mjesto raspeća.


Dakle, u bazilici su na 50 metara udaljenosti Kalvarija i Grob, i ta dva mjesta su potpuno autentična. Jer, bila su pokrivena Hadrijanovim hramom te još i danas imamo tunele koji iz našeg franjevačkog samostana vode do ispod Isusova groba. Iskopali su ih prvi kršćani još u vrijeme Hadrijana kako bi došli do mjesta na koje je Isus bio položen i tamo molili.


Ispred Groba nalazi se kamen pomazanja, koji je tamo postavljen u 18. stoljeću, i taj je kamen simbolično, a ne povijesno mjesto. Nad njim vise lampe koje su postavile različite crkve, a najčešće Grci tamo stavljaju mirisna ulja, u spomen pomazanja Isusa.


Iza kamena pomazanja vidi se prekrasan mozaik kojim su Grci podigli zid jer je nekada u samom centru crkve bio latinski kor za slavljenje liturgije. Kako smo mi, latinska Crkva, »izgubili« najveći dio Svetoga groba, Grčka pravoslavna crkva je unutar stupova podigla zidove te ona sada tamo ima svoju crkvu, Katolikon, a lijevo od te crkve je Sveti grob – upućuje naš sugovornik.


Vrijeme korizme


Kaže da je svakodnevnica čuvara bazilike Svetoga groba, služenje liturgija i služenje hodočasnicima, a kako se liturgije slave i danju i noću, i kako je hodočasnika mnogo, svi čuvari Groba samo ponekad imaju najviše do pet sati sna. No, isto tako, podcrtava ljepotu različitosti u suživotu unutar pojedinih crkava i jednako tako svih crkava čuvara Svetoga groba, istinsko poštovanje jednih prema drugima – da su svi potpuno svjesni što čuvaju, kako svi zajedno, tako i svaka zajednica posebno. Pitamo kakva je korizma i kakav je Veliki tjedan u Jeruzalemu, posebno u Svetom grobu, i ima li nekih posebnosti.



– Jako je puno osobitosti već u vrijeme korizme. Liturgije su vrlo specifične. Tijekom cijele korizme postoje stacionarne liturgije – npr. svaki petak se ide u neku drugu crkvu, u Getsemani, Flagelaciju, na Sion, u Sveti grob… – i te liturgije komemoriraju događaj koji se dogodio na svakom od tih mjesta. Svakog petka u noći zajednica Sv. Spasitelja, koji je središnji samostan Kustodije Svete Zemlje, ima korizmeno bdijenje: dolazi se u Sveti grob i ima pjevanu noćnu liturgiju, časoslov. Budući da se mora poštivati status quo kako bi svaka zajednica imala svoje vrijeme liturgija, Veliki tjedan je u Svetom grobu malo drugačiji nego onaj koji ovdje poznajemo.


Misa Posljednje večere uvijek se slavi u četvrtak ujutro u bazilici Svetog groba i njome predsjeda latinski patrijarh. Križni put se na Veliki petak uvijek održava u 15 popodne, a prva postaja se danas nalazi u muslimanskoj školi. Križni put uvijek počinje na tome mjestu jer je tamo bila naša prva franjevačka kapela, zatim je postaja Flagelacio… a pobožnost završava u Svetome grobu. Zapravo, sama pobožnost križnoga puta je »došla« iz procesije u Svetome grobu jer mi fratri u Svetom grobu svaki dan obilazimo 14 postaja koje u biti nisu križni put nego obilježavanje svih događaja, od muke i smrti do uskrsnuća, i ta procesija traje oko jedan sat. Iz nje su fratri križni put proširili na cijeli svijet, a do Drugog vatikanskog koncila, jedini koji je mogao posvetiti postaje križnoga puta bio je franjevački provincijal.


Liturgija Velikog petka u Svetome grobu traje gotovo cijeli dan. Tamo postoji i običaj kojeg nema više nigdje u svijetu: to je Isusov sprovod koji se održava u petak na Kalvariji. Svečano se na Kalvariju odnese križ, a uvijek ga nosi tajnik Kustodije s dva đakona, svi odjeveni u crno, i to je jedini dan kada latinska Crkva može stati na mjesto Isusovog raspinjanja. Na tom mjestu je danas grčki oltar i na njega se polaže Isusovo tijelo, izvlače se čavli iz Isusovih ruku, pjevaju se posebni psalmi, jedino tada se oltar smije dotaknuti jer je vlasništvo Grčke crkve. Zatim se tijelo zamata u bijele plahte i u procesiji odnosi na kamen pomazanja, pomaže uljem… i zatim odnosi u sam Grob.



To je vrlo dirljiv obred jer nam predočava što se dogodilo prije 2000 godina.


Uskrsno bdijenje mi franjevci u Svetom grobu imamo u subotu ujutro. Dok mi latini slavimo liturgiju uvijek su prisutni grčki i armenski sakristan, dok slave Grci prisutni su latinski i armenski sakristan, a dok slave Armenci prisutni su grčki i latinski. Tako se uvijek nastoji poštivati jedni druge, i to je lijepi sklad – među ostalim, prenosi naš sugovornik.


Obred svjetla


– U Svetom grobu je specifičan i obred svjetla kakav imaju Grci i to na Veliku subotu popodne – kaže fra Bernard.


– Iza naše latinske liturgije, oko 14 sati se Grob zatvara, gase se sve lampe u njemu i priprema se za obred svjetla. Grčka pravoslavna crkva ima svoj posebno lijep obred: crkva se dupkom napuni pravoslavnim vjernicima, Grob se otpečati i u njega s ugašenim svijećama u rukama ulaze grčki i armenski patrijarh. Nakon kraće molitve u kapeli Groba kroz otvore u zidu kapele gurnu ruku s novim svjetlom koje po vjerovanju upali anđeo na mjestu samoga Groba. U roku od pet do sedam sekundi cijela crkva je obasjana svjetlom svijeća, jer u tih nekoliko trenutaka svi u crkvi na tim svijećama upale svoju svijeću. Predivno je doživjeti taj obred, a isto tako doživjeti vjeru ljudi. Svoj obred uskrsnog bdijenja tada nastavljaju u Katolikonu – prenosi naš sugovornik.


Cvjetnica u Jeruzalemu


O Cvjetnici u Jeruzalemu naš sugovornik kaže:



– I Cvjetnica je posebna. Počinje u Betfagi, na mjestu gdje je započela, odakle je Isus na magarcu krenuo prema Jeruzalemu. U procesiju dolazi latinski patrijarh, čak se dovede i magarca, a svi vjernici nose palmine grane pjevajući i slaveći na jezicima svih nazočnih. Tako se ulazi u Jeruzalem i to slavlje traje cijelo prijepodne. Prekrasno je vidjeti u procesiji na tisuće ljudi mnogih nacija i kultura.


Baziliku zatvaraju dvije muslimanske obitelji


– Bazilika Svetog groba je cijele godine gotovo stalno u funkciji liturgije. Po ustaljenom rasporedu služe se liturgije svih triju zajednica koje Grob čuvaju, a ponekad se baziliku i zatvara. Kao dio statusa quo i dan-danas kada se zatvara bazilika, zatvaraju je dvije muslimanske obitelji, a sve tri kršćanske zajednice koje čuvaju Grob im to plaćaju.


Muslimani u Sveti grob dolaze redovito, a posebno na Ramazan, i dolaze s velikim poštovanjem prema tom svetom mjestu. Zanimljivo je i to da Izrael ima tzv. crkvenu policiju, dio policije koja brine za sigurnost svetih mjesta. Ti mladići se svi s izvanrednim poštovanjem odnose prema vjernicima i prema svetim mjestima – poručuje fra Bernard Barbarić.


Služiti tamo čast je svakome


– Red Manje braće stoljećima u Svetoj Zemlji ima svoju Kustodiju, internacionalnu provinciju, internacionalnu zajednicu fratara koja se brine za sveta mjesta. Najstariji tamošnji franjevački samostan – upućuje Barbarić, bio je na Sionu, dok u samom Jeruzalemu kao i u cijeloj Svetoj Zemlji Red ima mnoštvo samostana koji su dio svetih mjesta.



– U Svetoj Zemlji tako i u Svetom grobu živjelo je i djelovalo i puno hrvatskih franjevaca. Našu Kustodiju nazivamo »Biser reda«, i uvijek je bio običaj da iz svake provincije u njoj bude bar jedan fratar. Tako je tijekom povijesti bar jedan hrvatski fratar gotovo uvijek bio tamo. Jedan od onih koji je ostavio velik trag je Dubrovčanin fra Bonifacije Drakulica koji je u 16. stoljeću bio kustod Svete Zemlje, a zapamćen je i kao veliki obnovitelj Svetoga groba i bazilike Svetoga groba. I u zadnjem stoljeću, kada su u Svetoj Zemlji bila velika arheološka istraživanja starih bazilika, bili su prisutni i naši franjevci. Od značajnijih u zadnje vrijeme tamo je naš bibličar i arheolog fra Tomislav Vuk, uskoro profesor u miru Biblijskog instituta.


Dosta naše braće je tamo studiralo na Biblijskom institutu, dio naših bogoslova je tamo završilo studij teologije, služilo je tamo i mnogo nas fratara svećenika iz Hrvatske. Sada je tamo naš fra Siniša koji je na Grobu i u upravi Kustodije, s njim je i fra Jozo, zatim i fra Sandro koji je u Betlehemu, fra Josip u Jeruzalemu u Sv. Spasitelju, i fra Ivan u Betaniji. Služiti tamo čast je svakome, ali nije baš lako dobiti dopuštenje za službu u Svetoj Zemlji. Kada sam ja bio u Svetom grobu, u Kustodiji nas je bilo više od pedeset nacionalnosti. Svi različiti i svi učimo jedni od drugih, i to je bogatstvo.


Kustodiju čine Sveta Zemlja, Izrael, Sirija, Libanon, Egipat, Jordan, a kuće Kustodije postoje i u Italiji, Argentini, Washingtonu. No najveći dio Kustodije je Bliski istok, Sveta Zemlja. Kustodija broji malo više od 300 fratara iz različitih krajeva svijeta. To je na neki način Crkva i svijet u malome. Čovjek tamo zaista uvidi koliko je univerzalna Katolička crkva, jer se očito vidi da smo jedno. Nije važno tko kojim jezikom govori, iz koje kulture dolazi, ni iz kojeg je obreda – opisuje naš sugovornik.