Foto M. Aničić
Kako se nazdolu i drek štrče tako smo kolega Aničić i ja, bez puno mislet, zmed nizvodno i uzvodno zibrali nizvodno i pasanu sobotu, z noge na nogu, i ne daj Bog strudit se, šli malo videt ča j’ to i kako j’ na Rečine, ale kako bi Gromičani rekli – Ričine. Va našen kraju je čuda rivijer, ma Gromiška j’ neš posebno. Vranića neće bit kad ju namesto morskeh vali zibje Rečina. Je, čut je črčki, ma puno jače j’ čut tići ki sopu, i kakovo divo blago ko se zmed oneh bukav, jaseni i ostatka šumi, oglašava, tek tuliko da se zna da su tamo. Kad zaprži onput je Rečina mnogen dnevni boravak, ča će reć da namesto da doma troše letriku i pale klimu, lipo se odbave pa put Gromika. Na Rečinu. Mada si nekako najveć vole njeje izvorište, celi njeji tok je jušto po meri čovika. I ni važno da neki toća nogi va Rečine va Kukuljanih, na Trnovice, Ratuljah ale Martinovu selu, da diše z punemi plućimi va Lukeži, Drastinu ale gleda kako Rečina počiva i nestaje va akomulacijskomu jezeru Valići, ča god da zibere neće falet.
Marin i ja smo zibrali se nabrojano i još poneš, onako za žuntu. Najprvo smo se duboko iznenadili kada smo na onoj ravnice spod izvorišta videli praznu prazninu. Da ni bilo kumpanije z Turnića, misleli bi da smo faleli »i šefa, i stanicu«. Ovako su nan Saša, Ivana, Nermin, Sanja i još dve prelipe maletine ke su zmed komunikacije z novinaron i one na mobitel zibrale ovu drugu, potvrdili da mi nismo niš faleli, i da se i oni čudon čude ča su jedini na izletištu. Najme, ova j’ družina veli prijatel od Rečine. Često njoj dohajaju i prava su riznica podatki o »ulazu, izlazu, broju noćenja, porastu broja turista, smještajnim kapacitetima na Rečine i slično«.
– Često smo na izvoru Rječine. Zapravo nas nema samo kad to vremenski uvjeti ne dozvoljavaju. I mi se čudimo što smo danas sami jer, recimo za Prvi maj ni igla ne bi stala na ovu livadu, poveda nan Sanja. Ivana pak dodaje kako će se sigurno poć malo umočit aš da j’ voda taman mrzla kuliko rabi za rasfriškat se. Muški del kumpanije pak komentira kako oni se svoje nose sobun, odnosno da ih baš jako ne pojida ča ni ni klup, ni klupic, ni roštilji. Istina, žal njin je aš se j’ to nekada bilo, ma nekad bilo – sad se spominjalo. Čuli smo još i da nema ni divog, ni pitomog blaga, a od kačak ni k.
Barba Bruno poveda o mlinskomu kolu ko trebe stić z Like, a mića Lucija pak šeće Rečinun koda je na Korzu. S tun slikun ćemo fermat, mada smo mi fermali va Valićih. Intanto, bilo j’ to jedna lipa nedelja na gromiškoj rivijere – sveti mir, ni gnjeti, ni angurij, tu i tamo ka osa, vodi jušto za ofriškat se, a tići sopu najlipje ča moru.