RIJEKA – Uz svoje prijateljice, patronažnu sestru Bosiljku Cukrov i skrbnicu Anku Pleše, voćnu tortu sa svjećicama i domaćim kolačima, Riječanka Ana Ružić proslavila je stoti rođendan.Rođena 30. lipnja 1919. godine u selu Johovac pokraj Čazme, baka Ana u Rijeku je došla dok je bila djevojka, zbog zdravstvenih razloga. Ubrzo je u Rijeci pronašla ljubav, Josipa Ružića – Pepeta, s kojim je živjela u skladnom braku sve do njegove smrti. Nažalost, nisu imali zajedničke djece, ali je Ana rado sudjelovala u odgoju djece svoga pokojnog supruga, koje je imao iz prvog braka. Baka Ana nema svoje rodbine, njezina je sestra, naime, umrla još kao djevojčica. Na pitanje u čemu je tajna njezine vitalnosti i dugovječnosti, kaže – umjerenost.
– Uvijek sam umjereno jela, zdravo sam se hranila, nikada nisam ni u čemu pretjerivala. Treba jesti samo prijepodne, a poslijepodne malo, možda samo voće ili jogurt. Prije spavanja nikako ne treba jesti. Volim sve popiti, a dan mi ne prolazi bez rakijice s tonikom. Kada mi je povišen šećer u krvi, dva dana jedem kukuruz i odmah je sve u redu. Još uvijek me i vid dobro služi, osim što mi je ponekad povišen očni tlak. Rado pogledam i televiziju, a najradije tursku seriju »Istanbulska nevjesta«. Nemam nekih želja, zdrava sam, još uvijek se mogu sama poslužiti. Ne trebam ništa želiti, onaj gore sve čuje i vidi. Znam često reći kako me drži nebeski otac. On o svemu odlučuje, pa i o tome kada ćemo k njemu, kaže baka Ana.
Svoje prijateljice pronašla je u patronažnoj sestri Bosiljki i skrbnici Anki, koje su joj i organizirale rođendansku proslavu. Svaka je bila zadužena za svoj dio organizacije, pa je tako sestra Bosiljka zvala novinare, a Anka organizirala nabavku torte.– Tijekom prošle zime obećala sam joj kako ću joj organizirati rođendansku proslavu za stoti rođendan. Zajedno smo se tome veselile i planirale, jer proslava će danas trajati cijeli dan, s obzirom da poslijepodne očekujemo i susjede i prijatelje. Već više od dvadeset godina dolazim kod bake Ane i u mojih 44 godine dugom radnom vijeku, ona je moja jedina stogodišnjakinja. I ne samo to, ona je pokretna, vitalna, suvisla, mentalno, ali i fizički zdrava. Ne koristi nikakve lijekove, nema kroničnih bolesti, jedino slabije čuje. Prije nekoliko mjeseci doktorica joj je propisala tjednu njegu, s obzirom na godine, tako da joj jednom tjedno dolazi sestra i pomogne joj u kupanju. Nazvala je doktoricu, zahvalila se i kazala joj: meni to ne treba, dajte potrebitima, kaže sestra Bosiljka, koja rado dolazi kod bake Ane jer se s njom još uvijek može o svemu popričati.
– Ona je mentalno odlična, ne zaboravlja, voli pričati o svemu, ako se nečega ne može sjetiti u tom trenutku, zastane na sekundu-dvije, i onda nastavi. Nekidan mi je rekla: Bosiljka, opet si se udebljala, rekla sam ti da jedeš pomalo i samo kada si gladna. Vidite njezinu liniju, ona je vitka, pazi kada i koliko jede, čak i vježbe radi, a nekidan mi se požalila kako nije uspjela napraviti deset sklekova kao i dan prije, sa smijehom priča sestra Bosiljka.S bakom Ankom godinama se druži i o njoj brine Anka Pleše iz Viškova, koja joj nije samo skrbnica, nego i dobra prijateljica.– Čistila sam stubište u njezinoj zgradi i tako smo se upoznale. Kako su prolazile godine, zamolila me je da joj pomognem u nekim poslovima i potrebama i tako je krenula moja skrb o njoj, ali i prijateljstvo. Baka Ana krasna je gospođa, uredna je, brine o sebi i stanu, voli red i želi da je uvijek sve na svom mjestu. Sretna sam što smo dobre prijateljice, kaže Anka.
