RIJEKA – Estera Perović, unuka bana Savske banovine Ive Perovića, danas živi u stanu Grada Rijeke, u dosta lošim uvjetima pa joj je i zdravstveno stanje narušeno otkad je došla u trenutačni smještaj.

Do majčine smrti njih dvije živjele su na Trsatu u privatnom stanu kao zaštićeni najmoprimci, no vlasniku se prijašnjeg stana žurilo da ona što prije izađe iz toga prostora, kada je majka preminula, prepričava nam.

Iz Grada su joj nudili stan na vrhu Pulca, blizu šume, ali nije mogla onamo otići. Što ako mi zatreba doktor ili ambulanta, pita se. Sada je u zgradi blizu Elektroprimorja, no uvjeti za život nisu adekvatni.

Za dobrobit svih

– Iz Grada su mi rekli da moram naći nekoga da se zamijeni sa mnom, tj. pronaći neki drugi stan koji je isto u vlasništvu Grada.

Ali recite mi, tko će doći ovdje, jedan malo jači potres i cijela bi se zgrada urušila, zidovi su slabi, a kada kiši, sve prokišnjava baš na dijelu s električnim instalacijama te moram paziti da me struja ne udari, pojašnjava nam tešku situaciju.

Svojega djeda, koji se zauzeo za izgradnju sušačke bolnice, nije poznavala jer je preminuo kada je imala godinu dana, no priča nam o izgradnji bolnice.

– Često je boravio na Sušaku, vidio je da Rijeka ima bolnicu te da je ljudima sa Sušaka bilo komplicirano prelaziti u Rijeku za svaku manju stvar. U dogovoru s gospodinom Ružićem, koji je bio gradonačelnik Sušaka, dogovorili su se da Sušak dobije svoju bolnicu.

To je bilo jako korisno i na dobrobit svih građana, kaže. Priča i o njegovoj ružnoj sudbini nakon Drugog svjetskog rata.

– Bio je dugo godina u zatvoru zbog politike, nudili su mu i azil u Engleskoj, mogao je s obitelji otići tamo i mirno poživjeti ostatak života. No nije želio bježati iz svoje zemlje i domovine, kada nije ništa skrivio, nego je bio na takvom položaju prije rata.

Odležao je 11 godina, a 1958. je preminuo u sušačkoj bolnici od srca te je pokopan na Trsatu.

Ivo Perović rođen je u Arbanasima 1882. godine. U Zadru je završio osnovnu i srednju školu, a studij je pohađao u Zagrebu, Pragu i Beču. Po zvanju je bio pravnik. Na poziciji Velikog župana splitske oblasti bio je od 1922. do 1929. godine, nakon čega je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije bio pomoćnik ministra. Zbog kvalitetnog rada dobio je status prvog pomoćnika ministra unutrašnjih poslova i s te je funkcije došao na funkciju bana. Nju je obnašao od siječnja 1931. do studenoga 1934., nakon čega je preuzeo dužnosti kraljevskog namjesnika. Po završetku Drugog svjetskog rata, malo je reći da nije bio po volji novim vlastima. Milan Antić, kao bivši ministar dvora, u svojim memoarima spominje da je neposredan povod za hapšenje bila njegova raskošna vila u Beogradu, koja je rekvirirana za nove visoke ličnosti. Osuđen je na 11 godina robije i četiri godine gubitka građanskih prava. U zatvoru je vrlo teško živio i bolovao, a nedugo nakon izdržavanja kazne i otpuštanja umro je u Rijeci, 1958., te je pokopan na Trsatskom groblju.Perović je kao ban imao vrlo jak i jasan utjecaj na urede uprave i podređeno mu činovništvo. Nije štedio ni vremena ni volje da unaprijedi upravu. Mnoštvom svojih dopisa radio je na suzbijanju loših navika. Godine 1929. dobio je titulu počasnog građanina općine Rab jer je kao splitski Veliki župan osigurao Rabu državni kredit za izgradnju novoga vodovoda. Odlazio je na mnoga putovanja po banovini te se upoznao s velikim brojem sredina, posebno onim potrebitijima, napisao je Stipica Grgić u doktorskom radu »Uprava u Savskoj banovini (1929.-1939.) – između državnog centralizma i supsidijarnosti«.

Djed je imao troje djece: moga oca, tetu Vjeru i starijeg sina Miloša. On je završio medicinu i kasnije otišao sa suprugom u Ameriku, bio je stručnjak za radiologiju te aktivni član Njujorške akademije znanosti, jednog od najstarijih znanstvenih društava u SAD-u.

Teta Vjera je studirala arhitekturu, no zbog rata i raspada obitelji nije uspjela diplomirati, a svoje posljednje dane provela je u prihvatilištu za beskućnike u Splitu, prepričava nam nesretnu sudbinu svojih bližnjih.

Posljednja u obitelji

Otac joj je preminuo u Parizu, a barba Miloš bolovao je od Parkinsonove bolesti te preminuo u Americi. Ona je jedinica, a ni Vjera ni Miloš nisu imali djece, tako da je posljednja od obitelji Perović, kaže.

U skladu sa željama za poboljšanjem uprave i stanjima u potrebnim sredinama je i podrška koju je pružio gradonačelniku Sušaka Đuri Ružiću da se na Sušaku izgradi nova moderna bolnička zgrada. Gradnja je započela 1932., a svečano otvorenje bilo je dvije godine kasnije. Tako je Perovićevim posredovanjem znatno olakšana situacija bolesnicama na širem sušačkom području.

Zdravstveno stanje joj nije dobro, ne može ni pola sata sjediti ni stajati na mjestu zbog vrtoglavice i problema s kralježnicom. Njen namještaj ostao je u prošlom stanu, a prijašnji stanodavac tražio je da potpiše da se odriče svega što je ostalo ondje.

Kako nije imala kamo s namještajem, potpisala je, opisuje. S majkom je živjela na Trsatu 60 godina, a ona je tamo živjela još od Drugog svjetskog rata.

Najprije je imala stanarsko pravo, no vlasnik nije dao da se stan otkupi pa je dobila dekret kao zaštićeni najmoprimac. Na kraju ima samo jednu molbu.

– Da mi je izvući se iz ovog stana, naći adekvatniji smještaj. Grad smatra da je to adekvatno riješeno, no po meni nije, jer, koliko znam zaštićenim najmoprimcima odgovara istovjetan ili sličan stan, rekla je.