Proći tržnicom Brajda, a ne »naletiti« na gospođu Stanku, malo je teže. Više od dva desetljeća prodavačica Stanka drži štand s voćem i povrćem. Nekada, kada je tek počela raditi, prodavala je na kraju tržnice, bliže Manzonijevoj ulici.

Unazad petnaestak i više godina prva je s ove druge, suprotne strane ulice kojom se tržnički plac i proteže. Svaki dan, sedam dana u tjednu i tako desetljećima. Kaže, jedino je bolest tu i tamo spriječi, ali i to je rijetko. Pamti ona i bolje dane, kada je tržnica vrvjela kupcima, kada je bilo više prodavača, danas su se sveli na »malu obitelj«, nema više od desetak prodavača, a i oni nisu ovdje baš svaki dan, pa ih ponekad bude njih petero.

Dođe Stanka s Turnića gdje stanuje, nešto prije šest sati i odlazi oko 15 sati. Suprug je glavni nabavljač svježeg voća i povrća pa trk na posao u Luku gdje je zaposlen. Zato je nerijetko »pri ruci« Buba koja je također gotovo pa zaštitni znak tržnice Brajda. Umirovljenica, uvijek je spremna uskočiti i pomoći nekom od prodavača, zamijeniti ga, sortirati robu… A i brže vrijeme prođe u društvu.

– Nikad nije bilo manje kupaca, a sada s ovim radovima u Krešimirovoj ulici, još je i gore. Nalete kupci, ali to je tako slabo, govori nam sugovornica Stanka, ali se tješi da ipak ima nekoliko stalnih mušterija koje isključivo kod nje kupuju sve ove godine. Hoće li biti bolje, pitamo je. Vrti glavom, kaže teško. Kupci su uglavnom starije dobi, susjedi koji žive u okolnim zgradama, kupuje se na sitno, malo krumpira, dvije voćke… Ne znam što bih vam rekla. I skladište nam je zajedničko, nemamo odvojenih boksova, možda da se i tu uvede malo reda, da znamo što svakome od nas prodavača pripada, razmišlja naša sugovrnica naglas. Kod nje na štandu pak uvijek odličan lički krumpir, ličko kiselo zelje, ali uvijek i svježe sezonsko voće. Sada se, kaže nam na kraju, najviše kupuju klementine, a ima i domaći limun i jabuke.