Specijalna policija

‘Ponos, zadovoljstvo, sreća i tuga’: Pripadnici riječkih Ajkula prisjećaju se kretanja u Oluju s Velebita

Sanja Gašpert

Bili su to dani ponosa i slave, radosti i tuge – Perica Prpić i Milan Rončević / Foto R. BRMALJ

Bili su to dani ponosa i slave, radosti i tuge – Perica Prpić i Milan Rončević / Foto R. BRMALJ

Perica Prpić i Milan Rončević, sadašnji i bivši predsjednik Udruge specijalne policije Domovinskog rata Ajkule, te Branimir Brnas, njihov suborac koji im se pridružio 1994. godine, kao devetnaestogodišnjak, ističu kako su ponosni da su imali čast baš oni biti ti koji su obilježili stvaranje Republike Hrvatske i, koliko teško bilo, sudjelovati u akciji koja je kruna svih vojnih djelovanja

Pripadnici riječke Specijalne jedinice policije Ajkula u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja bili su na krajnje lijevom udarnom pravcu skupnih snaga Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske koje su krenule s Velebita. U Oluji je sudjelovalo svih 130 pripadnika Ajkula, a u samoj akciji su sedmorica ranjena.– Deset dana prije same akcije stigli smo na Velebit kao izviđači i priključili se jedinicama na početnim položajima u pripravnosti. Naš pravac bilo je podnožje Svetog brda prema selu Lipaču, a ostalima smo se priključili na Dušici. Prema pojačanim aktivnostima u srpnju, pretpostavljalo se da će se nešto dogoditi, ali nismo znali kojih će to biti razmjera. Pratili smo dnevno-politička događanja, išli smo kući i vraćali se te se ponovno okupili na Velebitu. Jutro prije Oluje, 4. kolovoza u pet sati čula se topnička potpora i odmah smo znali »da je to to«. Preko Lipača i Radučkog Sela krenuli smo spuštajući se prema zadanom pravcu. U direktnom sukobu osvojili smo neprijateljske snage. Držali smo položaje do 5. kolovoza u 7 sati ujutro. Izašli smo na glavnu cestu Gračac – Gospić, gdje smo dobili informaciju da su naše snage ušle u Knin. Iako smo se radovali, moram priznati da nismo očekivali da će se to tako brzo dogoditi, nakon dva dana borbenih djelovanja. Osjećaji su nam u tom trenutku bili pomiješani – ponos, zadovoljstvo, sreća, tuga zbog poginulih … sve u jednom jedinom trenutku.

Puni ponosa


Još nekoliko dana ostali smo na području Velebita i krenuli u čišćenje i oslobađanje područja prema Metku, koji je bio četničko uporište, u koji smo ušli 5. kolovoza u poslijepodnevnim satima. Naišli smo tada na minu iznenađenja, kojom prigodom su sedmorica naših članova ranjeni. U Gospić smo stigli 5. kolovoza oko 22 sata, dan kasnije nastavili smo dalje prema Lapcu, a cijeli put išli smo pješice – priča Perica Prpić, predsjednik Udruge specijalne policije Domovinskog rata Ajkula.Njegov suborac i bivši predsjednik USPDR-a Ajkula Milan Rončević kaže kako su sjećanja na dane ponosa i slave i danas svježa, posebno na vojno-redarstvenu akciju Oluja kojom je, nakon prethodnih akcija Hrvatska u cijelosti oslobođena.

Perica Prpić i Branimir Brnas u društvu ministra Tomislava Medveda i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović


Perica Prpić i Branimir Brnas u društvu ministra Tomislava Medveda i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović



– Drugi dan nakon Oluje organizirano smo krenuli prema Gračacu i Lapcu, gdje smo bili dva dana, a onda je 8. i 9. kolovoza uslijedio povratak. Neprijatelj nas nije očekivao, jer je to bio jedan dosta nepristupačan teren, strmina, a mi smo im se približili jako blizu. Nisu nas vidjeli i igrali smo na faktor iznenađenja. To su dani koje nikada nećemo zaboraviti, jer, vrijeme je to kada se oslobođala naša država – kaže Rončević. Dodaje kako je SJP Ajkula osnovana od snaga policije, bila je prva oružana postrojba za oslobađanje područja, a njezini su pripadnici sudjelovali u svim borbenim djelovanjima. Djelovanje ove postrojbe obilježila je upravo Lika – kaže Rončević.Danas, dvadeset i tri godine nakon Oluje, Milan Rončević kaže kako je njegova generacija bila privilegirana, »jer je dobila priliku stvarati ovu zemlju, iako na jedan okrutan, ali važan način«.

Put prema Medku u koji su Ajkule ušle 5. kolovoza u poslijepodnevnim satima


Put prema Medku u koji su Ajkule ušle 5. kolovoza u poslijepodnevnim satima





Hrvatska u zajedništvu


– Ponosni smo da smo imali čast baš mi biti ti koji smo obilježili stvaranje Republike Hrvatske pod vodstvom našeg prvog predsjednika Franje Tuđmana. Oluja je kruna svih vojnih djelovanja, iako ni druge akcije nisu ništa manje važne – Bljesak, Maslenica, Medački džep. Oluja je oslobodila najveći dio teritorija Hrvatske, ostao je samo Vukovar, ali je i za to Tuđman imao mudrosti kako riješiti. Oluja je kruna svih naših pobjeda u Domovinskom ratu i o tome trebamo stalno pričati našoj djeci – kaže Rončević.Perica Prpić smatra kako je Oluja omogućila da se u potpunosti mogu uživati vrijednosti za koje su dati ljudski životi.


– Nakon 23 godine od Oluje i 22 od završetka Domovinskog rata svjedoci smo svakolikih politika prema hrvatskim braniteljima – neke su donijele dobro, međutim dosta ih je bilo i pogrešnih. Smatram da je bilo najbitnije što više integrirati braniteljsku populaciju u život i rad zajednice. Nekako mi se čini da su sve mjere koje su se u tu svrhu provodile, kao primjerice Spectra, bile dobro zamišljene, ali sprovedene samo da se sprovedu bez nekih stvarnih rezultata. Upozorio bih na činjenicu da nije povijesno korektno da se o stvaranju vlastite države djecu u školama uči na samo četiri stranice. Uvidjevši tu činjenicu, ali i ponukani pritužbama ljudi pokrenuli smo projekt edukacije o Domovinskom ratu po riječkim srednjim školama. Međutim, to nije rješenje, već bi ovaj problem trebalo riješiti na razini Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Svim hrvatskim građanima, a posebno hrvatskim braniteljima želim poručiti da ne gube nadu, bit će bolje ako svi zajedno, svatko u svom polju rada damo sve od sebe. Svima želim sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja – poručuje Branimir Brnas.



– Svi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu mogu biti ponosni, jer njihovi sugrađani danas u Hrvatskoj žive punim životom, u svojoj državi, u kojoj mogu biti ono što žele. Hrvatska je danas razvijena u svakom segmentu društva. Danas je ponos hrvatskog naroda u buđenju, zajedništvo koje smo imali tada u Domovinskom ratu ponovo se rađa i daje dodatnu snagu da možemo i dalje razvijati našu domovinu. Kako smo znali stvarati Hrvatsku puškom, danas je vrijeme da je stvaramo olovkom i znanjem. Hrvatski branitelji i danas sudjeluju u razvoju i napretku Hrvatske, pokretač su i putokaz mlađim naraštajima. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja trebamo obilježiti dostojanstveno. Vrijeme je to turističke sezone, kada u našoj državi boravi veliki broj turista, a oni su u protekla dva tjedna imali prigode vidjeti kako Hrvatska u zajedništvu, s ponosom i srećom dočekuje pobjednike, točnije srebrne nogometaše, a isto tako s ponosom, ali i tugom ispraća velike glazbenike kakav je bio Oliver Dragojević – kaže Prpić.


Dani koje nikada neće zaboraviti


Dani koje nikada neće zaboraviti



Osjećaj neizvjesnosti


Branimir Brnas iz Viškova spada u red mlađe generacije hrvatskih branitelja, onih koji su odrastali uz stalne uzbune i vijesti o razorenoj zemlji čekajući stariju braću da se vrate s bojišta, onih koji su stasali u Hrvatskoj vojsci. Po završetku srednje škole i navršenih osamnaest godina života prijavio se u Hrvatsku vojsku, kojoj se priključuje u siječnju 1993. godine, a godinu dana kasnije priključio se SJP Rijeka Ajkule kao pričuvni policajac specijalac. Od tada je s Ajkulama prošao sva ratišta na koja jedinica odlazi.


Perica Prpić i Milan Rončević sa suborcima u trenucima predaha


Perica Prpić i Milan Rončević sa suborcima u trenucima predaha



– U Oluju smo krenuli rano ujutro. Sjećam se, prespavali smo na polaznoj crti duboko u šumi ispod Svetog brda. Zora se budi, mi još uvijek ležimo na tlu gdje smo prespavali. U daljini se začuje topnička priprema, a netko šapatom govori: »Ajmo dečki. Dižite se, idemo…« Sjećam se tog osjećaja neizvjesnosti u koju idemo, ali i odlučnosti na licima svih nas u želji da konačno oslobodimo zemlju. S obzirom na to da smo kao pravac djelovanja imali spuštanje niz Velebit, moram priznati da je bilo doista fizički zahtjevno, naročito jer je svatko od nas sa sobom nosio 40-ak kilograma opreme, da ne govorim o dečkima koji su nosili Comando minobacač ili protuoklopni sustav Fagot koji sam teži dvadesetak kilograma. Kako smo svi redom bili dobro utrenirani i s dobrim zapovjednicima, ništa nam nije predstavljalo problem – priča Brnas, dodajući kako Oluju u to vrijeme doživljava kao i svi tada, kao nastavak oslobođenja zemlje. Naročito što je iza nas Bljesak u kojem smo izvojevali pobjedu – kaže Brnas.


Danas je Oluja i sjećanje na nju za Brnasa mješavina ponosa i tuge. Ponosa na pobjedu, ponosa na zajedništvo, ponosa na sve suborce s kojima je bio i ponosa što je bio dio rađanja hrvatske države. Međutim, znak je i tuge za svim onim našim suborcima koji više nisu s nama.