Autorica dr. sc. Ljubinka Toševa Karpowicz privodi kraju pisanje knjige o riječkoj masoneriji pod nazivom »Masonerija, Rijeka i politika 1796.-1943.«,  u kojoj se bavi društvenom ulogom masona.

Na uvid smo dobili policijski popis četrdesetak imena poznatih Riječana koji su bili pripadnici riječke masonske lože Sirius, a na dokumentu je datum – 26. rujna 1924. Dr. Karpowicz je istaknula kako nema originalnih spisa lože. Ili su zagubljeni, ili se nalaze u nečijoj privatnoj domaćoj ili inozemnoj arhivi. Masoni su u Rijeci zabranjeni 1926., ali nastavili su djelovati u »ilegali«.

  Potaknuti policijskim popisom imena krenuli smo na groblje Kozala kako bi vidjeli grobnice najpoznatijih riječkih masona. Grobnice su raštrkane, pa ne postoji službeno »masonsko groblje« niti na grobnicama ima masonskih znakova kao drugdje u svijetu. U »raspoznavanju« neupućenima će sigurno pomoći knjiga naše sugovornice. Autorstvo grobnica potpisuju neki od najpoznatijih umjetnika.

  Dr. Toševa Karpowicz nam je ispričala: Grobnice riječkih masona na groblju Kozala zanimljive su mi, jer govore o ličnostima o kojima pišem u knjizi. U knjizi Anite Antoniazzo Bocchina groblje je obrađeno s arhitektonskg aspekta, a tom se tematikom bavi i povjesničarka umjetnosti i muzejska savjetnica mr. sc. Daina Glavočić.

Bez Samuelea Maylendera

Riječki masoni iz 19. stoljeća imaju svoje grobnice na ovom groblju. No, recimo nije moguće naći grobnicu aktivnog pripadnika lože Sirius i uglednog člana Socijalističke stranke Samuelea Maylendera, ali grobnicu ima britanski konzul u Rijeci John Leard koji je pripadao loži Humanitas kao i arhitekt Giovanni Rubinich autor kuće Sirius u kojoj se nalazila loža Sirius. Grob Andree Ossoinacka koji je bio veliki meštar lože Sirus nisam pronašla, ali zato postoji grob njegovoga oca Luigija i njegove supruge. Andrea Ossoinack je nakon što je masonska loža zabranjena emigrirao. Od starijh masona postoji grobnica obitelji Scarpa i de Ciotta.

  Oni koji su umrli nakon 1918. uglavnom nemaju svoje grobnice, jer to su bila turbulentna vremena te su mnogi emigrirali. Da bi spoznali neke činjenice moramo se metodološki koristiti nekim arhivskim materijalima. Koristeći popis iz Državnog arhiva u Rijeci krenula sam u potragu.

  Prije potrage za grobnicama, dr. Karpowicz je objasnila kako ovdašnji masoni za razliku od američkih, poput onih na groblju u Arlingtonu ili u Georgetownu gdje je sahranjen i George Washington koji je bio mason, a čije grobnice imaju istaknute masonske simbole, te simboli nemaju, jer dok se u Americi ističe filantropska uloga masona, kod nas su masonska društva tajna i ponekad poprimaju negativne konotacije.

Ne osuđivati unaprijed

No, smatram, nastavlja dr. Karpowicz da treba pomno analizirati rad svakog masona i vremena u kojem je djelovao, a ne pripisati cijeloj priči a priori negativnu ulogu masonerije. Recimo Samuele Maylender koji je bio aktivan član lože Sirius i član Socijalističke stranke imao je vrlo visoke etičke standarde i djelovao je u skladu s njima. Treba pomno obraditi biografije tih ljudi i naglasiti koje su bile njihove zasluge. Imamo popis članova lože Italija Nuova, koja je osnovana 1919. i njihove dopise u kojima se raspravlja kako se odnositi prema fašizmu. Zaključak je bio da sve dok fašizam ne poprima neke ekstremne oblike nasilja i teroriziranja treba analizirati čemu služi taj pokret. Cijelom tom istraživanju treba prilaziti analitički.

Neki članovi obitelji Scarpa bili su masoni u vrijeme Ilirskih provincija koje su završile 1813. Iginio Scarpa je kratko vrijeme bio i gradonačelnik Rijeke. U to vrijeme djelovala je francuska masonerija koja je bila javna. Leard, koji je bio član britanskog konzulata, osnovao je britansku masonsku ložu koja je djelovala u zgradi današnjeg Državnog arhiva u Rijeci te je preuzeo i francuske masone pa tako i Scarpu. Obitelj Scarpa bili su veliki trgovci koji su promovirali Rijeku u najboljem smislu riječi, tako da se može kazati kako su masoni imali pozitivan utjecaj na razvoj Rijeke i doprinjeli potonjem. Giovanni de Ciotta bio je član masonske lože iz Budimpešte. Postoji grob obitelji Adamich, ali nisam sigurna da je u njemu zakopan i Romolo Adamich kojeg imamo na popisu masona. Robert Whitehead, bio je mason, a članovi obitelji nisu pokopani u tom mauzoleju, što znači da je to sada samo spomenik moći i ugleda koji je ta obitelj imala.

Obitelj Whitehead

S povjesničarkom umjetnosti i muzejskom savjetnicom mr. sc. Dainom Glavočić, čiji se magistarski rad temelji na arhitektonskoj analizi groblja Kozala obišli smo grobnice poznatih riječkih masona.

  Obilazak groblja započeli smo ulaskom u mauzolej obitelji Whitehead za koji nam je Glavočić kazala: To je najveća grobnica iz doba secesije u Hrvatskoj. Projektirao ju je Giacomo Zammattio, koji potpisuje i kuću Whitehead, Casu Venezianu u ulici Dolac, te još neke u Industrijskoj ulici. Zammattio je u Rijeci djelovao dvadesetak godina i imao je svoj studio. Nadgledao je gradnju riječkog kazališta, a u našem je gradu boravio od 1885. do 1905. Kad je rad na tom mauzoleju bio pri kraju vratio se u Trst, a dovršio ga je Carlo Pergoli. Riječ je o uzoru engleskog arhitekta sir Johna Soanea pa je naglasak stavljen na geometrijske forme. Ukrašena je reljefnim simbolima kao što je čičak ili hrast s grbovima porodice Whitehead. Sastoji se od dvije etaže.

U donjoj se bočno nalaze niše za lijesove, šest sa svake strane. U gornjem dijelu, u kapelici se nalaze kipovi u ležećem položaju, u naravnoj veličini, koji predstavljaju Robertova sina Johna i suprugu Agatu Breuner. Izradio ih je Giovanni Mayer koji je surađivao sa Zamattiom. Bio je izvrstan kipar. Nadovezao se na tradiciju francuskih gotičkih grobnica. U tom ležećem stavu prikazivali su se kraljevi, kraljice, princeze. Danas je u lošem stanju. Whitehead je umro 1905. u rodnoj Engleskoj gdje je i pokopan tako da je ovaj mauzolej ostao prazan, jer u njemu nije sahranjen ni njegov sin John.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Novog lista….