Probudili emocije gledatelja

PROMOFILM: Tvrtka udruženih riječkih kreativaca oduševila vizualnom iskaznicom PGŽ-a

Edi Prodan

Stoga ističemo kako je taj film zapravo sniman 14 mjeseci, a u njega je utrošeno... ma teško je uopće izbrojiti koliko sati, uvodi nas u priču o Filmeriji Sanjin Stanić, multiaktivna osoba čiji se raspon rada proteže od snimateljskog rada pa sve do edukacijskog na Akademiji primijenjenih umjetnosti.



Kakvo smo mi društvo… teško je reći, ali možda bi bilo najbolje definirati nas kao kolektiv. Ma i ne, skup, grupu – a zbog čega se moramo uopće definirati? Mi smo naprosto – Filmerija. Skupina ljudi koji su udružili svoje firme i specifična znanja kao i jedinstvenu strast prema video umjetnosti. Sanjin Stanić filmaš, Saša Krepelnik grafički dizajner, Igor Crnković vlasnik Pilot Medie ponajviše zadužen za letenje i snimanje dronovima, Hrvoje Franjić, snimatelj, Krešimir Linić, zadužen za postprodukciju i vlasnik Cinerame te Dean Lalić kao mr. Wolf iz Pulp Fictiona. Mada, riječ je i o iskusnim umjetnicima iza kojih su brojna ostvarenja, dominantno filmskog i video karaktera koji godinama obilježavaju riječku i svehrvatsku scenu na tom području. Udruženi u Filmeriju nedavno su oduševili najširu javnost filmom u kojem su u nešto više od tri minute na jedan nevjerojatno upečatljiv način predstavili Primorsko-goransku županiju.


– Rad na tom filmu plod je čitavog niza pozitivnih elementa. Ponajprije, s vodećim ljudima Primorsko-goranske županije svojevremeno smo dogovorili permanentno snimanje pojedinih lokacija i događaja, osmišljavanje i stvaranje specifične županijske video arhive. Stoga ističemo kako je taj film zapravo sniman 14 mjeseci, a u njega je utrošeno… ma teško je uopće izbrojiti koliko sati, uvodi nas u priču o Filmeriji Sanjin Stanić, multiaktivna osoba čiji se raspon rada proteže od snimateljskog rada pa sve do edukacijskog na Akademiji primijenjenih umjetnosti.


I glazba i glas


Zavaljeni u fotelje koje stilski izlaze iz pedesetih godina, u apsolutno asketski namještenom stanu, bolje rečeno studiju, ma zapravo laboratoriju vizualne umjetnosti, jednog od onih prostora izgrađenih prije stotinu ili više godina, voluminoznih soba čija visina doseže 3,8 metara, razgovaramo o filmskoj, video produkciji najrazličitijih žanrova. Prostor u srcu grada, na spoju Adamićeve ulice i Žabice otvara i brojne druge, dominantno kulturološke teme kojima je cilj stvaranje nove Rijeke, grada kreativne industrije.




– Ostvarili smo ono što nam je bio najvažniji cilj – pobuditi emocije gledatelja. Značajno su nam u tome pomogli i glazbenici iz benda Jonathan mada je željena suradnja s njima donosila i nove izazove. Ponajprije zbog toga što smo slici dodali, ne samo glazbu, već i vokal. Izazov je bio u tome što je sve zajedno moglo izgledati i kao videospot za »Jonathan«. Trebalo je voditi računa o tome da jedan izraz ne »pojede« drugi. Ali na kraju smo uspjeli sve dobro pomiriti, ističe Krepelnik iza kojeg je uistinu fascinantan rad unutar izazovne discipline grafičkog dizajna.


Posao na županijskoj video iskaznici malo koga može ostaviti ravnodušnim. Kadrovi koji su pedantno posloženi u skladnu cjelinu izbjegavali su »turističke sekvence«, cilj je uvijek bio omogućiti snimanje iz nekog drugog, dugačijeg, neobičnijeg kuta. Kako bi postigli optimalnu svijetlost, na snimanja su kretali rano ujutro. Ili kasno popodne. Ljeti su, primjerice, ustajali već u tri sata, a posebno su dojmljivi kadrovi koje su snimili uz pomoć dronova.


Mit i prošlost


– Pitaju nas i o cijeni. Nemoguće je zapravo naplatiti sve ono što smo u taj film uložili. S razlogom i zadovoljstvom, da se razumijemo. Mada, zahvaljujući napretku u tehnici i tehnologiji, snimanja ovakvog tipa su danas mnogo brža pa samim time i povoljnija. Još samo prije desetak godina bilo bi naprosto nemoguće snimiti ovaj film sa sredstvima koja su nam bila na raspolaganju, naglašava Stanić.


Ono što se pak nakon svega nameće kao imperativ je snimanje sličnog video uratka i o – Rijeci. Mada, ima nemalo kadrova koji se odnose upravo na glavni grad Primorsko-goranske županije i njezinu najznačajniju karakteristiku – luku.


– Stalnim nizanjem suprotnih kadrova, formiranih u određene cjeline, zatim ponavljanjem nekih radnji, kao npr. pristajanje broda u luci ili pak prekrcaja kontejnera na terminalu, dobili smo cikluse koji sugeriraju konstantnu dinamiku i potencijal županije. Uostalom, najčešće se uz Rijeku vezuje njezin skoro pa sinonim – luka. No, da i Rijeka zaslužuje posebna ostvarenja koja bi bila namijenjena njezinoj promidžbi – svakako zaslužuje, naglašava Krepelnik.


Filmerija naravno promišlja i grad u kojem djeluje mada je o njegovim trenutnim karakteristikama i karakteru znatno direktnija, skoro pa brutalna.


– Stalno se vraćamo podatku, mitu kako je Rijeka najrokerskiji grad u Hrvatskoj. Reference se i danas vrte oko Parafa i Termita. Kojima svaka čast, ali to je daleka prošlost! Ono što definira naša razmišljanja je želja da se u Rijeci pokrene svojevrsna industrija umjetnosti. Ako smo liberalni, otvoreni, kozmopolitski kao što to volimo za sebe i svoj grad tvrditi, zbog čega to ne pokazujemo u stvarnosti? Rijeka, uz svo poštovanje i ljubav koju za nju imamo, nažalost nije onakva kakvom se voli prikazivati. Mit i prošlost, ne i sadašnjost, ističe Crnković.


Pa kreće nabrajanje svih onih brojnih riječkih lokacija u koje bi se mogla implementirati industrija umjetnosti. Cjelokupni prostor koji definiraju Vodovodna i Ružićeva ulica, pa sve preko lučkih skladišta i kvarta koji i danas Riječani nazivaju Industrijskom ulicom.


Ono nešto


– Možda je od mediteranskih država u tome najdalje otišla Španjolska. Ali njezini su gradovi hrabri, beskompromisni. Pa u isušenom riječnom koritu Valencije ne caruju komarci nego nevjerojatne građevine koje je osmislio arhitekt Santiago Calatrava, Bilbao ima Guggenheim muzej, Barcelona,… Da bi se napravio iskorak potrebna je hrabrost, skoro drskost, pa čak i na način jednog Splita u kojem je zahvaljujući Ultri »eksplodirao« turizam, nastavlja priču Crnković sa željom da se u taj niz, u koji bi se i Filmerija jako rado uklopila, uključi i Rijeka.


Samo kad bi još učinila ono nešto. Nešto što bi ju spojilo s umjetnički potentnim osamdesetima. U priču se uključuje i pravac koji bi mogao počinjati tik do samog 3. maja, kod čudesne kuće slikara Joška Eterovića, preko novog stadiona Kantrida, atletske dvorane, moćnog bazenskog kompleksa, novog turističkog identiteta Bivija pa sve do Preluka i hotela »Navis«. Sjajna slika Rijeke koja bi postala gotovo pa savršenim proizvodom turističkog modernizma.


Autorska sloboda


A ideja Filmerije u svemu tome je realizacija polivalentnog studija koji bi omogućio snimanje i vrlo ozbiljnih produkcija.


– Rijeka je postala filmašima vrlo zanimljiva. Fascinacija Rijekom koju su omogućile snimke ostvarene dronovima, kadrovi koji povezuju olovno nebo i vrhove nebodera, pomalo sirovi, oštri rezovi što u seriji »Novine« prikazuju grad bez uljepšavanja bili su njezina sjajna promocija. Kasnije su se tu događala i brojna druga snimanja, no ma koliko i sami u dijelu toga participirali, nije to ono što želimo. Jer koliko god atraktivno djelovalo na površne promatrače tih događaja, riječ je ipak o nečemu u čemu mi filmski ljudi iz Rijeke participiramo kao obična, istina stručna, ali nadasve povoljna, radna snaga. Nama bi bilo jako drago, a u to smo spremni uložiti znanje pa i nešto sredstava koje posjedujemo, kada bi se Rijeka još aktivnije uključila u proizvodnju filmova. Najrazličitijih, a tu su upravo i promo filmovi, pa i oni turističkog karaktera jako potentni na današnjem tržištu, ističe Lalić.


– U Županiji su naprosto željeli da priča o tom jedinstvenom prostoru kojeg se malo gdje može tako raznolikog pronaći na malom, koncentriranom teritoriju, donese dobru emociju. Nakon što smo u travnju dostavili radnu varijantu filma, naručitelj je odobrio koncept te nam prepustio da film završimo uz potpunu autorsku slobodu. Zadovoljstvo je završnim proizvodom bilo jako veliko, zaključuje Stanić.


Filmerija. Jedna od desetak kuća što se bave snimanjem i video produkcijom. Veliki je to kapital grada koji bi se moglo i moralo uklopiti u jasno definirani proces preobrazbe. Je li to naprosto ona nova, toliko priželjkivana riječka industrija 21. stoljeća? Iskorak u stvaranje grada koji proizvodnjom kulture omogućava – turizam. I nova radna mjesta. Pretvaranje u grad iz kojeg mladi ne iseljavaju, nego se u njega kreativci s bližih ili daljnjih prostora doseljavaju. Iskustvo koje posjeduju Krepelnik, Stanić, Franjić, Crnković, istinski umjetnici koji nadahnjuju i najmlađeg među njima, nešto mirnijeg Linića, može i želi mnogo. Svoju su širinu pa i fleksibilnost pokazali i županijskim video identitetom. Koji je oduševio baš sve – od glazbenika iz Jonathana, pa sve do župana Zlatka Komadine. A sasvim će sigurno to učiniti i članovima žirija na svim onim meridijanima i paralelama gdje se Filmerijun uradak bude prikazivao.