Gradska vijećnica bila je pretijesna da primi sve Cvijine prijatelje i štovatelje / Snimio Sergej DRECHSLER
Od našeg kolege oprostili su se v. d. glavne urednice Novog lista Slavica Bakić, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, nogometni djelatnik Drago Čohar i naš novinar i Cvijin učenik Anto Ravlić
RIJEKA Oblaci su se nakratko razmaknuli u ovim čudljivim vremenskim siječanjskim prilikama i dali mjesta suncu otvorivši romantičan pogled na Učku dopola ukrašenu bjelinom snijega, sve baš u trenucima dok je u Gradskoj vijećnici održavana komemoracija našem prijatelju i kolegi, velikanu hrvatskog novinarstva Miši Cvijanoviću, desetljećima slavnom imenu kojem je svakodnevna šetnja Korzom i ćakula s tolikim prijateljicama i prijateljima bila jednostavno svakodnevni ritual.
U bolnom času, tolikima na komemoraciji na kojoj je izraze sućuti primala njegova, iznad svega mu draga i od njega neizostavno uvijek spominjana obitelj, onima kojima je dobra duša Cvijo bio blizak kao da je oduvijek dio i njihove obitelji, kroz sjećanja su filmskom brzinom prolazile tople i drage epizode koje su kroz tolika desetljeća doživljavali s njim.
Snimio Sergej DRECHSLER
Redali su se govornici koji su dirljivim riječima crtali Mišin lik, ali kako je rekao voditelj kroz skup, naš novinar Edi Prodan, ova riječka legenda je zaista bio čovjek iznimnog dijapazona zanimanja, te bi za pravu sliku o njemu trebalo održati simpozij, ali dvije su mu bile najveće ljubavi. Jedna je obitelj, supruga Gordana, sinovi Marko i Nemanja te njegova unučad, a druga je njegova ljubav novinarstvo i »Novi list«.
Snimio Sergej DRECHSLER
Za ilustriranje onoga što je Mišo Cvijanović sve umio i ostvario, trebao bi skup mnogo dužeg trajanja od onoga jučer no kad bi si on sam načinio toliko dragu mu karikaturu, onda bi ga najbolje oslikale dvije ove spomenute njegove ljubavi, obitelj i novinarstvo i naš list u kojega je ugradio svoje iznimne raznolike talente.
Prije svega čovjek
Svjetlo na tako bogat život koji je ostavio neizbrisiv trag, ne samo u »Novom listu« nego i u hrvatskom novinarstvu, u svom je dirljivom govoru skrenula v. d. glavne urednice »Novog lista« Slavica Bakić.
– Poštovana obitelji, dragi kolege, dragi prijatelji, dragi svi koji ste se došli oprostiti od Miše Cvijanovića, jedne od legendi riječkog novinarstva, urednika, reportera i karikaturista, ali prije svega čovjeka. Čovjeka kojega ste poznavali, od kojega ste učili, kojega ste susretali na ulicama grada koji je toliko volio. Grada koji je za njega bio »grad po mjeri čovjeka« kako je sam rekao kolegici Slavici Mrkić Modrić kada je povodom izlaska njegove knjige »Đir po Korzu« konačno došao red da se »ispovijedi« nakon brojnih »ispovijedi« poznatih i manje poznatih, koje je blježio u svojoj »Ispovjedaonici« na stranicama Novog lista. Grada za koji je govorio da je najeuropskiji hrvatski grad, grada u kojem je svaki došljak mogao živjeti i u najgorim i najboljim vremenima – rekla je između ostaloga Slavica Bakić.
– Tko god je bio dobre volje i tko god gradu i ljudima oko sebe želi nešto pružiti, ima u sebi nešto, u Rijeci to može i ostvariti. A on je to dobro znao jer je bio došljak. Uz Rijeku je imao mnoge ljubavi. Na prvom mjestu bila je obitelj, za koju je govorio da je polazište svega, prva ljubav na koju se ostale samo nadograđuju. Volio je Crikvenicu, rodni Kordun, dragi Vrbnik.. Volio je sport, kazalište, dobru knjigu, pričati viceve. Ali bila je tu i velika ljubav koja je obilježila njegov životni put i po kojoj će ostati zapisan u analima riječke ali i hrvatske povijesti. Ta se ljubav zove – novinarstvo…. Reportaža je vrhunac svega, u njoj iskažeš sve što o novinarstvu znaš, govorio je…. Posljednju kolumnu je objavio samo nekoliko dana prije smrti. Posvećena je Ljubi Pavešiću, njegovom najdražem i kako je zapisao, najvećem primorskom čakavskom pjesniku, povodom stote obljetnice pjesnikova rođenja, 28. siječnja. Nedostajat će svima, najviše njegovoj obitelji. Ta dobra duša nas je napustila, Miše više nema, teško je to izgovoriti – rekla je između ostaloga naša glavna urednica.
Mudrost i duh
Naš dragi nam Cvijo i Korzo su kao prst i nokat, on i Rijeka su sinonimi, to se itekako moglo osjetiti u obraćanju skupu gradonačelnika Vojka Obersnela.
– Evo nas u trenutku oproštaja od jednoga među nama bez kojega Rijeka više neće biti ista. I upravo to sam pomislio kada je do mene došla vijest o Cvijinoj smrti. Kroz glavu prođu trenuci koje smo dijelili sa Cvijom, razmjene mišljenja, pozdravi, njegov vedar, smiren pogled. Iza toga je okrutna činjenica da je Cvijo napravio svoj zadnji đir po Korzu. Rijeku je Cvijo volio iskreno, jednostavno i opisivao ju je riječima kojima to nerijetko čine oni koji dođu živjeti u Rijeku, oni koji, često puno bolje od nas koji smo tu od rođenja, prepoznaju po čemu je to ona drugačija i posebna – rekao je između ostaloga prvi čovjek Rijeke.
– Kada je Cvijo odlučio izdati »Đir po Korzu« bilo je jasno da je to samo prirodan nastavak svega onoga što je znao o Rijeci, što je nenametljivo, ali s puno mudrosti i duha dijelio sa čitateljima u svojim tekstovima i kolumnama. »Đir po Korzu« ali i njegov dugogodišnji novinarski rad bili su najbolji poticaj da Cvijo 2007. godine dobije Godišnju nagradu Grada Rijeke. Bio je profesionalac i dobar čovjek. Vrline koje danas sve manje vidimo. Osobno će mi najviše nedostajati susreti u kazališnoj publici, osim na Korzu najviše smo se sretali u Kazalištu a osobito u HKD-u na Međunarodnom festivalu malih scena, rekao je Obersnel.
Profesionalac i erudit
Nogometaši »Rijeke« su bili jedna od velikih ljubavi Miše Cvijanovića kao i njegovi učenici na koje je prenosio bogato novinarsko i životno znanje i mudrost. U ime prvih, riječi oproštaja je izrekao Drago Čohar, dugogodišnji istaknuti igrač i funkcioner »bijelih« a u ime drugih naš novinar Anto Ravlić.
– Opraštam se od mojeg i našeg prijatelja koji je ostavio veliki pečat u našem klubu i u gradu Rijeci. Bio je korektan, profesionalac, erudit – poručio je Čohar.
– Cvijo je bio dobar čovjek. Kod njega nije bilo crnila. Volio je svoju obitelj, a za njega je nogomet bio strast – rekao je Ravlić sjećajući se kada ga je Mišo izbacio sa sata ali ga je poslije nastave sjeo u auto i odvezao doma.
I to je bio naš Cvijo za kojeg je potom otvorena knjiga žalosti u koju se prvi upisao gradonačelnik Vojko Obersnel. Dragi naš pokojnik i u ovim tužnim časovima izaziva osmijeh, tako i njegovo često sjećanje na lapsus nogometaša, Crnogorca Branka Čalovića Ćaleta, koji ga je uporno nazivao Cvitanoviću, a Cvijo ga je imitirao u stilu »Đe si Cvitanoviću, đe ste novinari«.
Posljednji ispraćaj čovjeka kojem više neću moći govoriti ono milo mi »Đe si Cvitanoviću«, je u petak u 14.30 sati na kozalskom groblju, o tome su već danas ćakulali kozalski mladići govoreći »u petak će tu biti velika gužva jer je pokop Miše Cvijanovića«.
