"Baš kad sam se nekako radovala i psihički pripremila za mirovinu s obzirom da sam otišla s četrdeset godina radnog staža i dugogodišnjeg rada na tržnici, morala sam donijeti novu odluku. Nije išlo! Od dvije tisuće kuna mirovine ne može se živjeti."
RIJEKA – Mislim da su se žene prodavačice na tržnici prije više poštovale, to je moj dojam, kazuje nam gospođa Nada Trbojević koja je iako u mirovini, ponovo, unazad godine dana, »aktivirala« radni status, naprosto zato jer ne može živjeti od mirovine.
– Baš kad sam se nekako radovala i psihički pripremila za mirovinu s obzirom da sam otišla s četrdeset godina radnog staža i dugogodišnjeg rada na tržnici, morala sam donijeti novu odluku. Nije išlo! Od dvije tisuće kuna mirovine ne može se živjeti. Sama sam ali svejedno ne mogu proći ispod tisuću kuna za platiti režije. Vidite da se rad na tržnici svede na cijeli dan, jer ujutro prodajete, ali treba robu i nabaviti, sortirati. Ni kina ni cirkusa! uz gorak osmjeh nam zaključuje sugovornica.
– A ako me pitate kako je to nekad bilo, onda ću vam reći, daleko bolje. Šoldi puni džepi, nekad su muški od srca i drage volje, s ponosom častili žene za 8. mart, kupiti im cvijet, pogotovu ovdje nama na placi. Doduše, čini mi se da se više zarađivalo, danas je to ipak rjeđe, misli naša sugovornica. I zato smo se mi same organizirale, prikupile novac i danas ćemo se počastiti i nadam se malo našaliti i nasmijati, kaže gospođa Nada.
Kako rekle tako i napravile! Prodavačice s place, njih dvadesetak skupilo je novce, kupile nareske, sokove i vino pa se za 8.mart počastile. Instalirale su si i radio pa je glazbena kulisa dodatno ukrasila prijepodne na placi. Uz cupkanje s noge na nogu kao i svaki dan, prodavale su robu uz osmijeh.
– Pitate me za položaj žena danas u društvu?, ponavlja pitanje naša druga sugovornica Linda Kurto koja također prodaje voće odmah do gospođe Nade.
– Mogu vam reći da su se žene koje prodaju na tržnici prije više poštovale. Mi ne slavimo 8. mart kao praznik ali sinove, svu trojicu, dva školarca i jednog vrtićara učim i odgajam da poštuju sve žene, mene kao majku, baku. Odgajam sinove da budu pošteni, marljivi, radišni, poslušni ali i da se tako ponašaju prema ženama, tvrdi naša sugovornica.
Dan joj počinje pripremanjem djece svakog na svoje »radno mjesto«, pa oko 7.30 do 8 sati dolazi na tržnicu i radi do 14 sati. I tako punih dvanaest godina. Onda dolazak kući i hvatanje u koštac sa svakodnevnim ženskim poslovima, kuhanje, spremanje, peglanje, rad i život s djecom. Na počinak svi odlaze oko 22 sata, veli nam sugovornica, jer inače ne bi mogli svi zajedno izdržati životni žrvanj.
