Neodoljiva priča o rigojančiju, omiljenom riječkom kolaču i velikoj romansi iz koje je nastao, uskoro će osvanuti i u obliku slikovnice. Nastavak je to programa »Rigo Janči – ljubav kao slatko nadahnuće« koji je tijekom prošle godine rezultirao izložbom koja je izazvala veliko zanimanje javnosti u Rijeci, ali i šire. Ne samo da su se ljudi »zalijepili« na ljubavnu priču između bogate plemkinje i romskog glazbenika, nego je istraživačka akcija Svetozara Nilovića Toze, osnivača riječkog muzeja informatike Peek&Poke i Muzeja djetinjstva, ujedno nanovo probudila »glad« za tom slasticom utkanom u memoriju okusnih pupoljaka generacija Riječana.

Sve je krenulo jednostavnom željom da se pojede taj tradicionalni kolač, no potraga za njim i njegovim izvorištem pretvorila se u istraživačku avanturu koja je otkrila holjywoodsku priču o ljubavi, strasti, gastronomiji i Rijeci, a sam rigojanči odjednom je postao ne samo gastronomski nego i kulturni proizvod koji je grad na Rječini u isto vrijeme povezao s mađarskom ravnicom, svjetlima Pariza i začecima celebrity kulture. Velika izložba održana prošle godine bila je, kao što smo već napomenuli, pravi hit, ail kako ništa što Nilović radi ne može biti jednodimenzionalno, tako ni »projekt rigojanči« nije mogao ostati samo na izložbi.

– Od početka rada na ovom projektu htjeli smo napraviti slikovnicu za djecu jer ipak je posrijedi ljubavna priča koja nam se činila kao stvorena za to. Zahvaljujući Nakladi Uliks i Silvanu Frančiškoviću koji su prepoznali priču zajedno smo krenuli u realizaciju i eto, 21. ožujka u 18 sati će u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja biti predstavljena slikovnica »Rigo Janči – ljubav kao slatko nadahnuće« koja na 20-ak stranica kroz zanimljivu priču i krasne ilustracije predstavlja tu neobičnu temu iz riječke povijesti – govori nam Nilović.

Prvi celebrity par 

Iako je sama priča već poznata, vrijedi je ponoviti u osnovnim crtama. Janos Rigo, rođen 1858. godine u mađarskom selu Pakozdu pored Székesfehérvára, tj. Stolnog Biograda, bio je dio velike svirajuće romske obitelji. Put ih je doveo do Pariza gdje je Janosa na jednom nastupu zapazila princeza Clara Ward, kćer bogatog američkog poduzetnika udana za belgijskog princa de Caraman-Chimaya. Clara je bila slobodnog duha, neopterećena tadašnjim društvenim konvencijama te se zaljubila u šarmantnog Riga i odlučila ostaviti život koji je do tada poznavala i krenuti s odabranikom svog srca na turneju po svijetu. Par je svojim ponašanjem plijenio pozornost medija postavši jedan od prvih izdanaka celebrity kulture; svaki njihov korak bio je praćen, njene su se izjave prenosile diljem svijeta, a čak i je i slavni Henri de Toulouse-Lautrec napravio njihov portret. Iako nisu ostali zajedno do kraja, njihova je ljubav, između ostalog, inspirirala i kolač koji ime nosi po Janosu – Jancsiju Rigu. Točno mjesto rođenja »riječko-mađarskog« kolača nije poznato, ali istraživanje Svetozara Nilovića i Tee Perinčić iz Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja pokazuju kako je originalni recept vjerojatno stigao iz Mađarske. Jedna verzija glasi kako je kolač naručila Clara kao posvetu svom dragom dok druga, još romantičnija, kaže kako je Rigo za svoju ljubljenu htio smisliti kolač koji je »taman poput moje kože, mekan poput tvoje duše i sladak poput naše ljubavi«. S obzirom na jake veze Budimpešte i Kvarnera, nije neobično da je slastica došla u tada glavnu mađarsku luku te tijekom desetljeća postala dio gastronomskog identiteta ovog kraja.

Ilustracija Stjepan Lukić

To nije jedina veza grada na Rječini s ovom pričom budući da su, prema istraživanjima, Clara i Rigo i boravili u Rijeci tijekom 90-ih godina 19. stoljeća.

– Koliko je cijela tema intrigantna najbolje pokazuje rekordan broj ljudi prilikom otvaranja izložbe u Guvernerovoj palači. Osim toga, nedavno je predstavljen i suvenir Irene Komnenović na temu rigojančija, a sama izložba, zaista nimalo očekivano, ima već u najavi brojna gostovanja. Ove godine ističemo odlazak u Zagreb i Pulu, a sljedeće godine su na redu mađarski gradovi Kapošvar i Budimpešta. Iako to još nije potvrđeno, kruna cijelog ovog zajedničkog rada bi bilo gostovanje u New Yorku, koje je također u planu. Što se tiče slikovnice, ne znam je li ovo prvo takvo izdanje s temom riječke povijesti, ali je svakako riječ o posebnoj i unikatnoj slikovnici jer se bavi važnim i zanimljivim dijelom riječkog naslijeđa – objašnjava Nilović.

Ideja slobode

Za tekstualni dio slikovnice zaslužna je poznata hrvatska glazbenica, blogerica i autorica priča za djecu Anđa Marić dok vizualni dio projekta potpisuje ilustrator Stjepan Lukić.

S obzirom na to da joj je mađarski materinji jezik, Anđa Marić pomagala je Niloviću još prilikom obrade materijala za vrijeme istraživanja, a budući da i piše priče za djecu, ponuda da upravo ona bude ta koja će Claru i Riga predstaviti današnjim klincima bila je zapravo logična.

– Oni su bili prvi celebrity par na svijetu i bili su baš skandalozni za to vrijeme jer je ona pobjegla s njim i ostavila obitelj. Clara je pružila djevojkama ideju da mogu biti slobodne, slijedila je svoje srce i bila otkačena. Meni je to bilo jako izazovno, kako tu njihovu vezu napisati kao priču za djecu. Fokusirala sam se na ljepotu te njihove ljubavi, probala sam zamisliti kako bi se ja osjećala kao mala djevojčica koja čita takvu priču i zaključila da želim nešto zbog čega će mi biti toplo oko srca. Ne zanima me kakvu netko ima prošlost, nosi li neku »prtljagu«, to su nepotrebne stvari za djecu i zato sam u konačnici u priči naglašavala samo one lijepe strane njihovog života i taj famozni kolač. Nevjerojatno je fora da nakon 100 i nešto godina se još uvijek može kupiti taj kolač – naglašava Marić.

I Nilovića i Anđu Marić posebno su impresionirale ilustracije Stjepana Lukića koje se u svojim pomalo starinskim izgledom savršeno uklapaju u romantičnu priču s kraja 19. stoljeća te stvaraju nostalgičnu atmosferu nevinosti prošlih vremena.

– Do suradnje je došlo preko izdavačke kuće Uliks s kojom sam već radio na nekim projektima poput Priča iz davnine. Moram priznati da mi romansa Clare i Riga nije bila poznata, kao ni cijela priča o kolaču rigojanči, ali me je oduševila čim sam počeo otkrivati detalje. Tko bi rekao da se takva priča krije iza jednog običnog kolača – kaže ilustrator Stjepan Lukić,

Ilustracija Stjepan Lukić

Na konstataciju kako sve izgleda pomalo staromodno, u najboljem mogućem smislu te riječi, Lukić objašnjava da je to vjerojatno posljedica njegovog stila.

– Uvijek radim samo s kistom, znači samo moja ruka bez digitalne obrade ilustracija. To je jednostavno moj stil i čovjek što god radi ne može pobjeći od toga. Naravno treba se prilagoditi vremenu radnje pa to utječe na neke elemente poput odjeće, ali opet taj kist dominira u vizualnom izrazu. Iako nisam još vidio gotov proizvod, jako sam zadovoljan kako je ispalo, a prve reakcije pokazuju da bi se moglo svidjeti i široj javnosti – ističe Lukić.

Ispravljanje nepravde

Zanimljivo da ni Marić ni Lukić nisu do sada imali priliku probati rigojanči, ali s obzirom na to da dolaze na predstavljanje slikovnice 21. ožujka u Rijeku nema sumnje da će se organizatori pobrinuti da se ta nepravda ispravi.

Planirano je i da slikovnica dobije svoje mađarsko izdanje, a ovo hrvatsko će se moći kupiti u slobodnoj prodaji, u Peek&Poke te Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoj primorja.

– Moram se zahvaliti svima koji su sudjelovali u ovom pothvatu, a to su Grad Rijeka, Kreativni odjel, Kabinet 13, Kod22, mađarsko veleposlanstvo, Mađarski kulturni institut, Primorsko goranska županija, Novi list, Radio Rijeka, Davor Pasarić i Csaba Katona, a posebne zahvale idu Tei Perinčić i Veri Ružić – kaže na kraju Nilović i već najavljuje veliki projekt za 2021. Iako za sada ne želi otkriti o čemu se radi, treba li s obzirom na njegov dosadašnji rad uopće sumnjati da će to opet biti nešto posebno.

Slikovnica u digitalnom svijetu

Današnjim klincima dan je nezamisliv bez gadgeta svih vrsta, ponekad izgleda kao da su mobiteli i tableti srasli s njihovim rukama dok im oči bez treptanja zure u ekrane puno više nego što bi trebalo. Izdavanje slikovnice stoga izgleda kao posebno vrijedan čin.

– Volim pisati za djecu, valjda zato što sam i sama djetinjasta, a kada sam bila mala jako sam voljela čitati. Mislim da je to jako bitno jer čitanje utječe na razvoj djece, njihovu maštu, empatiju i slično. Naša djeca su »double click« generecija i glupo bi bilo da forsiramo tablicu s kredom kada oni rade na tabletu, ali ipak mislim da je čitanje knjiga i njihovo listanje, diranje i mirisanje iznimno važno. Ima nešto smirujuće u tom papiru. Djecu treba upoznati s tim svijetom i naviknuti ih na slikovnice i knjige jer inače nikada neće naći zadovoljstvo u čitanju ničega dužeg od senzacionalističkih naslova. Zato je izdavanje slikovnice stvarno super ideja – smatra Anđa Marić.

Stjepan Lukić pak ističe kako slikovnice u inozemstvu nikada nisu izgubile svoju aktualnost, bez obzira na sveprisutnu digitaliju.

– Ilustraciju na papiru jednostavno ništa ne može zamijeniti, možemo ju preseliti na ekran, ali papir je uvijek ljepši i poseban. Djeca će u određenim dijelovima djetinjstva i odrastanja uvijek učiti kroz ilustraciju i niti jedna video igrica ne može to zamijeniti – kaže Lukić.