Zgodna vožnja

‘Na ona famozna “tri P” trebali ste misliti ranije’: Evo kako smo se proveli u antiturističkoj turi

Davor Mandić

Foto Damir Škomrlj

Foto Damir Škomrlj



Buđenje u Europskoj prijestolnici kulture nije drugo trajalo. Valjalo je brzo spremiti najpotrebnije – kabanicu i nepromočive cipele – i krenuti prema Skradinu. Ne, naravno, onom u Dalmaciji, već onom na sredini Vodovodne ulice, kafiću od kojeg je cijeli šušur otvaranja cjelogodišnje kulturne fešte krenuo već od 7 ujutro. Sve to jutarnje žurenje nakon prošlonoćne Noći muzeja, u kojoj se činilo da se sav poznati ovozemaljski, ali i pokoji izvanzemaljski svijet slio u MMSU na izložbu Davida Maljkovića, moglo se vidjeti na licima onih koji su bili dovoljno sretni da upadnu na razlog takvog ranoranjenja u Skradin – ulazak u turistički bus na Antiturističku turu.


Naravno, bilo je u Skradinu i onih koji su čuli/vidjeli/saznali za Turu pa došli ne bi li se nekako uvalili, no popis je bio neumoljiv, a zahtjevnost jednoipolsatne ture po obodu Rijeke nije dozvoljavala da revne hostese pripuste ikoga tko nije bio na davno već utvrđenom popisu.


Foto Damir Škomrlj


Foto Damir Škomrlj





Budući da smo, kao i većina, došli na vrijeme, mogli smo se jutarnje okrijepiti uz rakijicu i fritule, koje su bile sjajne u svojim ulogama teniskih loptica. No uz medicu sve je lakše klizilo, pa tako i jutarnji čaj koji smo popili u slavnom separeu mame Mirjane iz Skradina, koja je, dakako, došla vidjeti početak lente vremena EPK-a, eto baš u njenom kafiću.


– Znaš, nikada ova ulica nije bila tako čista – govori nam Mirjana – a znaš kako je to, ljudi šetaju pse, pa neki ne pokupe, pa bacaju svašta, ali sada su je tako ulickali, ja se ne sjećam da je ikada bila tako blistava!


Krenuli smo


I vjerujemo da nije, a lako je pretpostaviti i da od propasti brojnih firmi u Vodovodnoj ulici nije bilo baš toliko ljudi. No ovi su došli na jedan od najpopularnijih programa EPK-a u najavama, kapaciteta popunjenih tjednima ranije, koji je sad morao opravdati taj silan interes.


Foto Damir Škomrlj


Foto Damir Škomrlj



Kad je stigao i gradonačelnik, mogli smo krenuti.


Šareni turistički autobus na Autotrolejevu parkiralištu dočekao nas je otvorenih vrata, s četiri hostese, dvije voditeljice – Idom, koju je utjelovila Jelena Lopatić, i Karolinom, koju je tumačila Tanja Smoje – a u pozadini je čučao i meštar ceremonije Žak Valenta, u ime Prostora plus organizator Ture. Nermin za volanom bio je tihi partner izvedbe.


Udobno smo se smjestili, ne znajući što nas točno očekuje, jer nismo prisustvovali ni davnašnjoj, donekle sličnoj turi iz 2007. godine, napravljenoj u okviru projekta Prostora plus “Dobrodošli u Rijeku”. Ali sve je bilo u redu, odmah smo dobili upute kako da se ponašamo od naših dragih hostesa, koje su kao prave stjuardese izvele igrokaz što u slučaju ako… Kako je Karolina lijepo ustvrdila, na tri P – piti, pušiti i piškiti – morali smo misliti ranije, jer sad nas je čekalo sat i pol ture bez stajanja.


Upala si je u usta već kod Tower centra, gdje smo ipak stali da bismo izbacili televizije, kamermane i mikrofone, pa smo u miru mogli nastaviti dalje, kako je lijepo rekla, bez cenzure. Priču o Toweru ispričala nam je Ida.


– Ovo ljeto je Melanija bila na šopingu u Tovaru. I pitala Trumpa da će joj ga kupit. I oće! To će biti prvi Trump Tovar u Europi! – posvjedočila je Ida, a Karolina dodala da će onda sigurno doći i Arapi.


Ma ne kafeni, nego oni beli.


Zastoj ispred “tovara” prouzročio je tko drugi nego Ranko Stojanac, koji se sa svojom televizijskom ekipom nekako nije dao van, no kad je konačno dobrohotno izguran iz autobusa, krenuli smo prema antifašističkoj Vežici, otkuda je, kako je to rekla Ida, krenuo rock i punk.


– Ali i droga, da, ima tu svega na toj Vežici – rekla je.


Foto Damir Škomrlj


Foto Damir Škomrlj



Izbor muzike u autobusu bio je riječki, ali vrlo raznolik, dakako, od navijačkih budnica, preko potresujki, dolazilo se i do starih šlagera, rocka, punka i elektra, na što je publika u busu raznoliko reagirala. Dok je mladima gotovo sve bilo ili dobro ili loše, pa su podjednako reagirali na bilo koju pjesmu, ne radeći među njima velike razlike, dio starije publike oduševljavao se na rocku i punku, dio na elektro, a dio na potresujke.


Slušanje muzike očito je i generacijska stvar, no nije bilo previše vremena za filozofiranje, jer već smo bili na zajebnici, pardon, zaobilaznici. Dugo smo čekali tu zaobilaznicu, pričale su voditeljice, a naš je gradonačelnik slao, koliko ono, sto razglednica Ministarstvu, ali sve je to, rekle su, bilo za naše dobro, da se ne bismo se vozili po nesigurnom putu.


Kroz Sušačku dragu stigli smo do tunela iznad Bakra, kada smo voditeljicama morali vjerovati na riječ da je ispred nas more, s obzirom na to da je magla bila gusta kao da smo u slavonskoj ravnici. More se najbolje nije vidjelo sa zavinutog vijadukta, “kao našega baškota, koji najbolje ide uz belo kafe!” A Bakrani pak kad piju belo kafe možda ponekad i kašlju, jer ipak su godinama imali koksaru, ali po Idinu tumačenju oni ne kašlju kao mi, nego: “koks! koks!”


Do Kukuljanova smo već bolje upoznali naše domaćice. Obje su primorske čakavice, vesele i pune raznih informacija o svome kraju, s time da je Ida puno sigurnija u to što govori, dok Karolina stalno zapitkuje Idu je li to baš tako kako je mislila ili rekla, a Ida joj puna strpljenja odgovara.


– Sad smo u problemu, jer bi morali govorit šta je s lijeve i desne strane, ali ne vidimo. Možda ima imigranti. A mi moremo reć šta hoćemo. Gola ženska! Vidi još jedna! – viče Ida.


– Je to Višnja Pevec? – pita Karolina.


U Čavlima, našem Nail cityju, Karolina nije bila sigurna je li naša Kolinda otamo, pa joj je Ida rekla da je malo više otpozadi, dodavši da ni jogurt nije imala, a postala je predsjednica. Velik je to uspjeh, dakako, kao i činjenica da su Čavle jedna prava Luka različitosti, kako je to posvjedočila Karolina, istaknuvši da imaju 276 Srba, 21 Slovenca, Albanaca, Bošnjaka, i čak pet nepoznatih.U Svilnom, našemu Silk hillsu, dakako je Jadran Galenski laboratorij glavna stvar, pa je bilo jasno da će uskoro i nagradna igra s nagradom u Aqua Marisu onome tko pogodi naziv pilule za potenciju koja će uskoro na tržište. “Riječka dizalica!” – došlo je odmah s kraja busa, kao i tumačenje da je tako brzo pogodio jer mu treba, na što mu je Ida dala uputu da ne pretjeruje s tabletom, da je možda dovoljno da je samo lizne, jer zadnji koji ju je cijelu popio još uvijek stoji.

Foto Damir Škomrlj


Foto Damir Škomrlj



Na pola puta svi su bili za rakijicu i još pokoju tenisku lopticu od fritule, a preko Rječine, najbolje vode do slobode, prešli smo lako, došavši nadomak Lopače, “lijepog prihvatilišta za lezbe”, kako je rekla Ida, a Karolina dodala “s visokim postotkom izlječenja. Luka različitosti!” To je, naime, uvijek bio signal za glasni pljesak publike, pa on ni ovaj put nije izostao, za sve izliječene lezbe i pedere ovoga grada.


– Ner-min! Ner-min! Ner-min!… – orilo se busom punom nasmiješenih lica koja su bodrila šofera, nesigurnog hoćemo li proći, zbog težine, uzbrdicu preko Grohova, ali sve smo bez problema prošli, došavši do Zavičajnog muzeja Drenove, koji je dijelio Drenovu na gornju i donju, na Jugoslaviju i Italiju, spojenu prvim riječkim zip-lajnom, preko kojeg su se švercale cigarete, ali i ljudi. Ida se zapitala je li to bila ta željezna zavjesa o kojoj je Kolinda svojedobno govorila, koju je onda tako lako prešla do Amerike.Na drenovskom groblju obje imaju svoje parcele pa smo prisustvovali i malo svađi.

– Ja ću tebi dolazit! – rekla je Ida.


– Ne, ja ću tebi dolazit! – rekla je Karolina.


I sve bi to tko zna dokad trajalo da Karolina nije presjekla: “Ma ja ću tebi naprvo doć pa ćeš ti meni.”


Na Škurinjama smo brojali poznate Škurinjce, složivši se da Zoran Badurina nije Englez, kako je mislila Karolina, nego samo pjeva na engleskom, došavši i do Rujevice, gdje su na rotoru hostese izvele posebnu Armadinu koreografiju za trostruki prolazak rotorom, na opću zbunjenost drugih vozača koji su se tamo zatekli.


Ida se dotad okuražila pitati Obersnela je li to namjerno grad baš sada tako raskopan, na što je on odgovorio da jest. I njoj je to odmah bilo jasno.


– Da, to vam tako mora bit, roh-bau. To je tako nedovršeno namjerno – rekla je Ida, a potom se zajedno s Karolinom uputila u tumačenje da bi valjalo spojiti Benčić art part, odnodno Dječju kuću s rodilištem, tako da odmah po rađanju djeca tubom silaze u Dječju kuću na injekciju kulture.


Foto Damir Škomrlj


Foto Damir Škomrlj



Na groblju na Kozali pokopani su brojni poznati Riječani, pa tako i Baba Kuna. Harteru, na Idinu žalost, još nitko nije kupio, ali srećom imamo naš trsatski adventski dvorac, “kojega onda malo zapru, pa otvore opet za leto”.


Na Orehovici nas je Ida naučila da je tamo bio poznati fukodrom, pa smo s tom mišlju krenuli u spuštanje prema gradu i kraju ture. Ozarena lica putnika, čiji se komentari mogu svesti na gotovo generičku izjavu: “Super je bilo. Za dobro se nasmijati, a i nešto naučiti”, kao da nisu htjela da sve završi. Ali bus je vrlo brzo morao krcati novu, drugu od triju Antiturističkih tura, pa nije bilo vremena za više od samoga finala, koji je došao u obliku a capella izvedbe prigodne pjesmice. Pjesmicu smo zapisali, uvjereni u njen karaoke potencijal.



“Rijeko, grade na Rječini, sve se mijenja, ništa ne brini. Tvornice se zatvaraju, muzeji otvaraju. Kultura i kafići svuda, kužiš, ono, stvar je luda. Strašni Riječani su strašni. Sve je ful u tvojoj mašti. Rijeko grade na Rječini, sve se mijenja, niš’ ne brini!” Refren “Rijeko, grade” može se ponavljati dok se boje ne rastope.