Poput davno oglodanog kostura neke goleme životinje koji bi se i na najmanji dodir mogao rasuti u prah i pepeo – tako izgleda jedan od najpoznatijih, a bez sumnje i jedan od najvažnijih objekata riječke industrijske baštine – lansirna rampa za torpeda. Ogoljena konstrukcija, izjedena valovima, vjetrom, solju, a najviše od svega nebrigom doima se kao da će svakog trena pasti u more. Pristup je onemogućen teškom metalnom ogradom, i dobro je da je tako, jer bi eventualni znatiželjnici koji uopće znaju kako do nje doći, lako mogli propasti kroz neki od brojnih nezaštićenih otvora donje platforme. 

    Lansirnu rampu odabrali smo kao polaznu točku šetnje po nekadašnjim industrijskim prostorima grada na Rječini, koji je na industriji dulje od stoljeća rastao, da bi se deindustrijalizacijom u posljednja dva desetljeća počeo smanjivati. Upravo ta lansirna rampa, mjesto na kojem je testiran najpoznatiji riječki proizvod – torpedo, umjesto da služi na ponos svim Riječanima, objedinjuje sve nedaće koje su se obrušile na nekadašnju riječku industriju i ono što je iza nje ostalo – vrijedne građevine i područja u samom gradu koja bi morala dobiti novi život i smisao, ali su velikim dijelom prepuštena propadanju. 

    Tako i lansirna rampa već desetljećima propada jer za njenu obnovu i dostojnu prezentaciju javnosti i u turizmu, onom urbanom na koji se volimo pozivati, nema ni pravog interesa ni sredstava, a uz to dijeli nesretnu sudbinu brojnih drugih objekata industrijske baštine – da spomenemo samo lučka skladišta – nalazi se na lučkom području, potpuno odsječenom od grada kojemu pripada. Svaki pokušaj ili barem inicijativa da se rampa sačuva od daljnjeg propadanja ili privede novoj svrsi kao turistička atrakcija, već samim time nailazi na zid jer se odmah potežu pitanja vlasništva, nadležnosti i obaveza pa cijela stvar u startu pada vodu, baš kao što bi i sama rampa uskoro mogla pasti u more.   

Dupli stečaj Torpeda

No rampa je tek jedna, ishodišna točka ogromnog prostora koji se sve strane širi oko nje, nekadašnje glavne industrijske zone gdje je, osim Whiteheadove tvornice torpeda, niknula i prva prava, industrijska rafinerija u Europi, gdje se i danas nalazi okretište lokomotiva te brojni drugi objekti industrijske baštine neprocjenjive vrijednosti i potencijala. 

    Područje nekadašnje tvornice Torpedo danas je rascjepkano na desetke raznih sadržaja, koji teško da mogu nadomjestiti nestanak giganta, ali barem je, ako ništa drugo, lijepo vidjeti da se u nju vratio život. Nakon godina pustoši poslije stečaja Torpeda postupno su se u nekadašnje hale i zgrade useljavale tvrtke, institucije, udruge i drugi sadržaji pa na samom završetku ulice koja nosi ime Milutina Barača, oca riječke rafinerije, ponovo vlada živost svojstvena prostorima gdje ljudi rade. Daleko je to od mravinjaka iz zlatnog doba velike tvornice, ali velik broj hala i zgrada donekle je obnovljen ili se obnavlja, te ima novu svrhu, što je kod revitalizacije takvih područja zapravo najvažnije. 

    No, kao nova prijetnja nad kompleks nadvili su se novi stečajevi, ovoga puta tvrtki u vlasništvu Mate Markanovića, riječkog poduzetnika optuženog za multimilijunske malverzacije i utaje poreza, Kompas i Teri Crotek. U vlasništvu tih dviju tvrtki bio je, ili još uvijek jest najveći dio zgrada desno od ulaza u Torpedo. Kompasove zgrade već su prodane, tvrtki u vlasništvu Mirka Pavičića koji je time proširio popis nekretnina Torpeda u svom vlasništvu budući da je prije nekoliko godina postao i vlasnikom dviju hala i uredske zgrade koje iznajmljuje »Saipem-u«, a one u vlasništvu Teri Croteka uskoro bi mogle na bubanj pa polovici kompleksa Torpeda po drugi put u dva desetljeća prijeti propast.   

Nema novca

Torpedo, koliko god velik i značajan prostor bio, tek je djelić industrijskog područja u Baračevoj ulici kojom dominira upravo Baračevo čedo – rafinerija. Bolje rečeno bivša rafinerija jer proizvodnja je na Mlaki ugašena, tek dio pogona za miješanje ulja još je u funkciji, čime je čitav kompleks postao još jedno napušteno industrijsko područje u samom gradu.

Kakva će mu biti sudbina, službeno nitko ne zna. Iz Ine uporno tvrde kako nikakvih planova za sad nemaju, Grad je svojim urbanističkim planovima odredio da će to biti područje mješovite industrijsko-stambeno-poslovne namjene i to je uglavnom to. Tako do daljnjega ovaj atraktivni, veliki komad grada koji se prostire na svega 44 kvadratna kilometra, krcat pravim biserima industrijske baštine ostaje neiskorišten, ograđen visokim zidovima, a dodatna zapreka budućoj prenamjeni moglo bi biti i zagađenje tla nepoznatih razmjera nakon 125 godina rafinerijske proizvodnje, čija bi sanacija, prema nekim procjenama, mogla stajati više od vrijednosti cijelog zemljišta pa je vrlo izvjesno da prenamjene u nekoj doglednoj budućnosti neće biti. 

    Prenamijeniti je gradska vlast pokušala prostor Rikarda Benčića, skupinu sablasno praznih zgrada i plato na kojem je danas smješteno – parkiralište. U pogonima gdje su radile generacije Riječana trebao je biti smješten hotel i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, no ni od jednog ni od drugog već dulje od desetljeća nema ništa. Za hotel očito nema zainteresiranih, a za MMSU – nema novca.   

Ideja ima

Zapravo se čini da jedino ideja ne nedostaje, jer o riječkoj industrijskoj baštini već se nebrojeno puta raspravljalo na okruglim stolovima, konferencijama, radionicama i unutar stručnih krugova urbanista, arhitekata, kulturnjaka i poslovnih ljudi, no kad je o realizaciji riječ tu priča najčešće završava. 

    – Ideja ima i više nego dovoljno, ističe Daina Glavočić, predsjednica Udruge za očuvanje industrijske baštine, Pro Torpedo, dodajući kako bi glavnu riječ umjesto pojedinaca i entuzijasta trebao voditi gradski Odjel za urbanizam, koji bi u prvom redu trebao osmisliti gradski prostor u cjelini pa tako i prostore nekadašnjih industrijskih pogona koje treba sačuvati, ali na način da oni dobiju novu funkciju, a ne kao muzejske eksponate. 

    – Na žalost, umjesto promišljanja cjeline, u praksi se eventualno uzme jedna mala točka pa se razmišlja što i kako s njom, bez sagledavanja šireg prostora. Tako je i Benčiću određena namjena hotela i MMSU-a, a na kraju niti jedno od toga nije realizirano. Vrijedne zgrade, poput Šećerane, ostale su neuređene i cijeli kompleks propada. Tvornica papira, s druge strane, parcijalno je prodavana, bez pravog plana koji će reći što grad na tom prostoru želi. Dio prostora trebao bi biti prenamijenjen za kulturne i zabavne sadržaje, ali nema infrastrukture. Zgrada energane u vlasništvu Grada trebala bi postati centar industrijske baštine i zbirka tehničke kulture, s radionicama i sličnim sadržajima, ali opet je to izoliran slučaj, bez razmišljanja kako će takvi sadržaji funkcionirati u okruženju i što će s ostalim dijelovima kompleksa biti, kaže Glavočić.   

Ništa bez gospodarstva

Pozitivan je pomak, ističe, što se u Gradu razvila svijest o potrebi promocije ostataka riječke industrije, međutim, ne postoji generalno razmišljanje što se želi postići i na koji način. 

    – Primjer parcijalnih rješenja je lukobran. Građani su jedva dočekali da se otvori za javnost, međutim, tamo i dalje nema nikakvih sadržaja. Od svega najavljivanog, nema niti WC-a ili klupa, nema se gdje čaša vode popiti, a kamo li saznati nešto o svemu onome što se s lukobrana vidi. Patimo od velikog manjka hrabrosti da se nešto realizira. U svijetu postoje nebrojeni primjeri prenamjene nekadašnjih industrijskih zgrada i prostora. Muči me to što gradski oci sa svojih putovanja ništa od toga nisu donijeli u Rijeku i ovdje realizirali, kaže Glavočić. 

    U takvoj kombinaciji, bez ozbiljnog gospodarstva koje će privlačiti stanovništvo, zapošljavati ga i time mu omogućiti uživanje drugih gradskih sadržaja, bez promišljanja buduće namjene industrijskih kompleksa u cjelini i bez hrabrosti i sposobnosti odgovornih da se barem ono do sad osmišljeno ostvari, teško je očekivati da će riječka industrijska baština biti očuvana i stavljena u funkciju grada i njegovih građana.

___________________________________

Nestaje i stanovništvo

Iako bi reindustrijalizacija napuštenih tvorničkih pogona nesumnjivo bila najbolje rješenje, trend je u Rijeci, nažalost, i dalje posve suprotan. Tako je nakon prošlogodišnjeg gašenja proizvodnje osvježavajućih napitaka »Lero«, upravo ovih dana ugašena i proizvodnja u pogonima »Istravina« koji poput »Lera« sele iz Rijeke, ostavljajući za sobom još jedan pust industrijski prostor u gradu. S obzirom da je riječ o vrlo atraktivnoj lokaciji, vjerojatno će se kupaca zemljišta, unatoč krizi, još i naći, ali zauvijek su izgubljena radna mjesta, što je zapravo najgora manifestacija deindustrijalizacije. Jer s radnim mjestima, osobito onima u proizvodnji, nestaje i stanovništvo, a s njim i sve ostalo.

________________________________

Sablasna Hartera

Hartera, jedan od simbola propasti riječke industrije, najkraće rečeno izgleda sablasno. Što se dalje ide prema Marganovu taj se dojam samo pojačava, jer prostor koji većina posjeti jednom godišnje, za vrijeme festivala Hartera, kada mu gomila ljudi i odlična atmosfera daje sasvim drugačiji ugođaj, u ostalom dijelu godine nudi sasvim suprotnu sliku. Prazni prostori, oronule zgrade, ponešto oživljene tek grafitima, nigdje nikoga – to je stvarnost nekadašnje Tvornice papira, još jednog prostora golemog potencijala koji se iz godine u godinu, nezaustavljivim propadanjem objekata nepovratno gubi. Preko mosta, u Vodovodnoj, situacija nije bitno drugačija. I tamo hale i pogoni uglavnom zjape prazni, iako je riječ o nekima od najatraktivnijih lokacija u centru grada, tik uz samu Rječinu.