Kapetan Damir Rikanović / arhiva NL
Kad se sada svega prisjetim, najviše mi prođe kroz glavu taj osjećaj da nečiji život ovisi o vama. U takvim trenucima čovjek ne stigne previše razmišljati, reagiraš instinktivno, kao da iznenada dobiješ neku veću snagu i odlučnost. Rekli smo u sekundi – idemo, i bacili se na glavu
Za iskazanu hrabrost i pomorsku vještinu u akciji spašavanja osam unesrećenih osoba, kapetan Damir Rikanović iz Kraljevice ovog je utorka u Londonu odlikovan priznanjem Međunarodne pomorske organizacije, koja tradicionalno dodjeljuje godišnje nagrade za iskazanu izuzetnu hrabrost na moru.
Riječ je o nagradi za pothvat koji se dogodio 17. veljače ove godine, u vrijeme kada je Rikanović u svojstvu dokapetana plovio na brodu za kružna putovanja »Crystal Esprit«, koji je pritekao u pomoć putnicima i posadi katamarana »El Diablo« nakon što se katamaran nasukao zbog teških vremenskih uvjeta te poslao poziv za pomoć. Nakon dodjele nagrade u Londonu, kap.
Rikanović se morao vratiti na brod »Crystal Esprit«, koji se nalazi na području Kariba. Razgovor za naš list vođen je telefonski u trenutku kada je kraljevički kapetan bio na putu iz New Yorka prema Karibima, gdje ga je čekao ukrcaj.
Kako ste se osjećali kod dodjele priznanja IMO-a u Londonu, što vam znači ova nagrada?
– Iskreno, nisam bio ni svjestan koliko je to važno dok nisam stigao u London na svečanu dodjelu i vidio tu veliku salu u kojoj sjedi mnogo predstavnika različitih država. Bilo je malo i treme, noge su mi se odsjekle kada je prozvano moje ime, ali je riječ o pozitivnom i dragocjenom iskustvu. Nagrada mi puno znači. Koliko znam, prvi put se dogodilo da je netko iz Hrvatske dobio ovo priznanje IMO-a i drago mi je što sam imao tu čast.
Užasno vrijeme
Kako je izgledala sama akcija spašavanja?
– Meni je ovo prvi put u karijeri da mi se takvo što dogodi. Nadam se i zadnji, iako je sve dobro završilo s obzirom na okolnosti. Dogodilo se u ranim jutarnjim satima, negdje oko 2 ujutro, telefon nas je dignuo i došli smo na zapovjedni most. Odmah sam znao da je stvar ozbiljna i nije riječ o vježbi. Informirani smo da imamo poziv upomoć s katamarana koji se nasukao na grebenu u našoj blizini, da se unesrećeni spremaju napustiti brod, kao i da je tamo 11 ljudi. Da stvar bude gora, vrijeme je bilo doista užasno. Valovi su bili viši od dva metra, bio je i jak vjetar, a kiša je padala takvom silinom da to nikad ranije u životu nisam vidio. Odlučili smo odmah krenuti.
Pretpostavljam da je u takvim uvjetima bilo teško čak i doći do nasukanog broda?
– Mi smo relativno brzo stigli na mjesto događaja, bili su udaljeni svega pola milje od nas. Bio je mrak, jako loša vidljivost, a tamo smo zatekli i brod obalne straže koji se također spremao na akciju.
Nije li bilo logičnije da obalna straža, koja bi ipak morala biti bolje utrenirana za takva spašavanja, prva reagira?
– Jesu oni obučeni, ali je problem bio što nisu imali adekvatnu opremu. Kazali su da se spremaju pokušati doplivati do njih, što je bilo prilično rizično. Dogodilo se sve u minuti. U onoj kiši nismo ni vidjeli dobro jedni druge, ali kad su mi rekli da bi oni plivali, ja sam odmah javio na most i rekao da mi krećemo i nećemo plivati. Spustili smo samo jedan gumenjak i u njemu smo bili kolega Kurt Dreyer, koji je također dobio nagradu IMO-a, i ja. Kad smo stigli do nasukanog broda, vidjeli smo ljude na palubi u jaknama za spašavanja i tu je nastao cirkus. Valovi bi se lomili o hrid i užasno je hučalo. Dva puta nas je skoro prevrnulo, jer bi nas val poklopio, a gumenjak se napunio morem. Nije mi ni sad jasno kako je propela izdržala jer je čamac bio podignut pa naglo bačen na greben u koji je propela dva puta snažno udarila. Poslije smo vidjeli da se samo iskrivila, ali je ipak izdržala. Problem je bio što se nismo mogli vezati jer nas je stalno bacalo natrag. Onda smo odlučili obići brod i doći s druge strane i tu smo se nekako uspjeli približiti.
Kakve su reakcije u vašoj kompaniji »Crystal Cruises«?
– Sa mnom je na dodjeli nagrade u Londonu bio i fleet captain, zapovjednik svih brodova u našoj floti i objektivno drugi čovjek kompanije, odnosno prvi operativac. Svi su jako zadovoljni, a meni je sve još uvijek pomalo nestvarno. Tek je završila svečanost IMO-a, bili smo kasnije na večeri, a sada sam već na putu natrag na brod i krećem iz New Yorka na urkcaj. Preostalo mi je još odraditi tri tjedna, a onda se veselim dolasku doma za blagdane. Kažete da je hladno dolje? Ma, ovdje nije, stignem se možda još koji put i okupati u moru, a onda ćemo doma na zimske radosti. Veselim se povratku.
Prodor vode
Tek ste tada mogli vidjeti kakva je situacija na brodu?
– Imali su ozbiljan prodor vode u brod i teško je bilo komunicirati, jer nitko, osim donekle skipera, nije znao engleski jezik, svi su pričali francuski. Bili su uplašeni i šokirani, nisu znali što će. Prvo smo ukrcali troje djece, doslovno smo ih ubacivali u čamac jednog po jednog, a onda smo uspjeli uzeti i ostale, ukupno osam osoba. Naš Zodiac je bio luka spasa za njih. Taj je dio akcije kod prilaska i prekrcaja bio najopasniji, a poslije smo relativno brzo uspjeli stići do platforme na krmi našeg kruzera. Tamo je čekala posada i drugi oficiri, liječnička služba koja je pregledala ljude i pružila im potrebnu pomoć. Dali smo im suhu odjeću i primili ih u kabine na brodu, neki su poslije čak i ostali nešto dulje negoli je bilo nužno. Kasnije je preostale tri osobe s katamarana izvukao jedan ribar koji je došao s kraja i sve je dobro završilo. Nitko nije nastradao i to je najvažnije, spašeno je 11 ljudskih života.
Je li vam se kasnije netko od spašenih javljao i zahvaljivao?
– Da, čak i putem maila, pogotovo su zahvaljivali nama dvojici koji smo došli gumenjakom po njih i govorili su kako bez nas ništa ne bi pomoglo. Čak je kasnije stigla i pismena zahvala na brod od francuskog predsjednika Francoisa Hollanda, koji je na taj način reagirao jer smo spasili francuske državljane.
Hrvati cijenjeni
Sada kad je sve prošlo, i ponovo odvrtite cijeli film akcije spašavanja u glavi, kakav je osjećaj? Je li bilo i straha kod vas, razmišljanja o tome da i sami možete nastradati?
– Jest sve dobro prošlo, ali se svejedno nadam da će mi ovo ostati prva i zadnja akcija spašavanja. Kad se sada prisjetim detalja, najviše mi prođe kroz glavu taj osjećaj da nečiji život ovisi o vama. Prizor tih ljudi bio je jako upečatljiv. Pogotovo se to odnosi na troje djece, na njihove prestrašene oči, koje traže ruku spasa. U takvim trenucima čovjek ne stigne previše razmišljati, reagiraš instinktivno, kao da iznenada dobiješ neku veću snagu i odlučnost. Rekli smo u sekundi – idemo, i bacili se na glavu, pa što bude.
Hrvatski pomorci priznati su i cijenjeni zbog svog znanja i stručnosti, ali i zbog ovakvih nesebičnih pothvata na moru?
– Plovim za ovu tvrtku već deset godina, a prije toga sam pet godina plovio također na kruzerima, samo je moj prvi brod kada sam bio kadet bio kontejneraš. Ovdje sam jako zadovoljan, uvjeti života i rada su više nego dobri, pogotovo kad se pogleda današnja situacija u pomorstvu, odnosno gdje sve ljudi moraju ploviti i raditi. Pomorski život nije lak, mnogima je i teže nego meni i toga sam svjestan. Slažem se da su hrvatski pomorci cijenjeni i drago mi je što je tako. Rekao bih da i ovakve akcije spašavanja ljudi u nesreći spadaju u posao nas pomoraca i uopće ne sumnjam da bi svaki pomorac na mom mjestu učinio istu stvar, da bi priskočio u pomoć ljudima, bez obzira na okolnosti i ne pitajući uopće tko su ti ljudi i odakle su. Drago mi je ako cijeli taj događaj doprinosi i rejtingu hrvatskih pomoraca i naše profesije u cjelini. Važno je biti profesionalac, ali je možda i važnije biti čovjek i pokazati humanost kada je to potrebno.
Damir Rikanović
